Svako je imao svoju istinu

Blažo Mandić: NESVRSTANOST – NAJVEĆE DOSTIGNUĆE JUGOSLAVIJE NA MEĐUNARODNOM PLANU (11)

Objavljujemo delove iz rukopisa Blaža Mandića „Nesvrstanost – najveće dostignuće Jugoslavije na međunarodnom planu“. Autor kao odličan poznavalac ličnosti i dela Josipa Broza Tita govori o dalekosežnom značaju i uticaju Pokreta nesvrstanih i napominje da je jugoslovensko rukovodstvo nastavilo sa istom politikom sve do razbijanja Jugoslavije

U zdravici na večeri koju je tom prilikom priredio u njenu čast, Tito je rekao:

– Odmorite se, okrijepite, čeka vas težak zadatak, sa mnogo obaveza i problema.

– Mogli biste i vi – kazala je sagovornica – doći na odmor koji dan ranije, ili po završetku, ostati malo, poći možda i u lov…

– Da se bar neki uspjeh zabilježi – sa osmjehom će Tito.

– Ne, nego da se uspjeh proslavi – brzo i duhovito će gospođa Bandaranaike.

Pokazaće se da su oboje bili u pravu: bilo je mnogo problema, ali su najvećim dijelom i savladani.

Kritičnu oblast ovog puta činili su sporovi među samim nesvrstanim zemljama. Po Titovom mišljenju, to je ubacivano, ili, u najmanju ruku, podsticano spolja. A zna se već sa kakvim namjerama.

Ni pred jedan skup nesvrstanih nisu bili tako izraženi pritisci na pojedine članove Pokreta. Neke velike sile nisu prezale ni od prijetnji. Zbog kriza u nekoliko dijelova svijeta, predstavljanje zemalja na nivou šefova država bilo je manje nego u Alžiru.

Mislim da ni Tito nikad nije bio u pesimističnijem raspoloženju kao uoči skupa u Kolombu i na samom početku njegovog rada. „Pojedinci su suviše zaokupljeni sobom“ – rekao je u razgovoru sa nepalskim kraljem Birendrom. „Povećava se broj neposrednih konflikata; ne sagledava do čega to može dovesti. Kao da je vrag ušao u neke ljude. Je li to, možda, krivo sunce, ova vrućina, šta li?“

„Ne pomaže“ – sa osmijehom će sagovornik – „što su konferencijske sale sa sistemom hlađenja.“

„Nekima ne bi pomoglo ni stavljanje u duboko hlađenje… Pričamo o miru i borimo se za mir, a sami se pripremamo za rat. Mislim, naravno, na one koji nepromišljeno ulaze u međusobne oružane sukobe.“

U dijalogu sa predsjednikom Avganistana Mohamedom Daudom, Tito je upozorio i na pokušaje unošenja u Pokret ideoloških problema. „To bi bilo porazno za nesvrstane. Kako možemo ideološki da se dijelimo, ako hoćemo da popravimo svijet“, rekao je, uz puno odobravanje sagovornika.

Najviše sporova je bilo između pojedinih arapskih zemalja: između Egipta i Sirije, Libije i Egipta, Maroka i Alžira, Libije i Sudana, Mauritanije i Alžira… A ono što je u to vrijeme najviše zabrinjavalo bili su krvavi događaji u Libanu između pojedinih grupacija Palestinaca, uz učešće sirijskih oružanih snaga, u navodnom pokušaju da se zavađene strane privole na političko rješenje.

Tito je sa liderima involviranih zemalja, Bumedijenom, Sadtom, Asadom i drugima, vodio duge razgovore. Uvjeravao ih je da sve to što se događa šteti upravo njima, a koristi Izraelu i onima koji ga podržavaju.

Ti razgovori su bili dosta teški. „Razgovaraš sa jednim“ – reći će tih dana Tito – „i pomisliš da je u pravu. Dođe potom drugi, sa drukčijom informacijom i učini se da i njegovi argumenti stoje. Na kraju ne znaš kako da se postaviš.“

Svako je imao svoju „istinu“ i nastojao da od Tita dobije podršku, pa i njegovu konkretnu intervenciju u svoju korist. U razgovoru sa egipatskim predsjednikom Sadatom bilo je i teških riječi na račun libijskog vođe, Moamara el Gadafija.

„Pratim odnose Egipta i Libije, i vidim da odnosi nisu dobri“, rekao je Tito.

„Gadafi je ludak koji ima mnogo novca, što je veoma opasno.“

„Da li to znači rat sa Libijom?“ – upitao je prisutni jugoslovenski savezni sekretar za inostrane poslove, Miloš Minić.

„Pa, ne baš sasvim rat, ali su neophodne mjere radi ‘prevaspitavanja’ Gadafija.“

„Ja ne podržavam sve Gadafijeve poteze“ – naglasio je Tito. „Ne odobravam neke postupke Libije u odnosima sa drugim zemljama, Sudanom, na primjer, ali rat treba izbjeći. Jedno je Gadafi, a drugo libijski narod…“

Drugi su, opet, takođe u razgovoru sa Titom, Gadafija posve drukčije vidjeli.

„Danas sam upoznao Gadafija“ – kazao je lider Paname, general Omar Torihos. „Rekao sam da moram brzo da ga upoznam prije nego što mu se nešto desi. To je ličnost! Jaka ličnost izvađena iz Kurana.“

Bilo je, međutim, i u početku razgovora sa vedrijim tonovima. Tako će se tuniski ministar inostranih poslova, Habib Šati obratiti Titu ovim riječima: „Prenosim vam pozdrave predsjednika Burgibe, sa porukom da ga vi na ovom skupu predstavljate, pošto mu zdravlje nije dozvolilo da i lično učestvuje na ovom samitu“. A potom će ministar u svoje ime:

„Pošto ste vi ‘otac“ politike nesvrstanosti, morate brinuti u svojoj ‘djeci’ koja sve više rastu.“

„Teško je“ – sa osmjehom će na to Tito – „jer ‘djeca’ ne slušaju…“

„Ali, vi ste, ipak, uspjeli da ih nekako ujedinite.“

„Ne znam. Sačekajmo još malo…“

„U nekim tačkama već ste uspjeli da ih ujedinite.“

Nastavlja se