Sve velike sile spremaju se za rat

Kina je postala velesila, razvila je svoj ekonomski potencijal i takmiči se sa SAD za prvenstvo u svijetu. NJezin globalni program „jedan pojas – jedan put“ je kompozicija međunarodnih odnosa izvan matrice koju je oblikovao Hladni rat i struktura globalizacije koju je SAD, kao jedina velesila nakon pada SSSR-a, pokušala nametnuti svijetu. Kina, zbog jedinstvenih historijskih i društvenih uvjeta nije mogla prihvatiti liberalni kapitalizam i višepartijsku demokraciju. Kineski predsjednik Si Đinping je konstatirao da Kina neće koristiti tuđe razvojne modele jer joj to može prouzrokovati „katastrofalne posljedice“. Zbog toga je njezin razvoj teško uhvatljiv drugim takmičarima. Očekuje se, da će njezin bruto društveni proizvod, u ne tako dalekoj budućnosti, preteći SAD i da će Kina postati vodeća svjetska ekonomija.

Si Đinping reformirao je armiju koja je bila zaostala zbog nacionalnog prioriteta koji je dat ekonomiji. Sad se to nadoknađuje i armiju osposobljava da pobjeđuje u novim tehnološkim i geopolitičkim okolnostima. Rukovođenje armijom ne će, kao do sada, biti u rukama partijskog tijela – Centralne vojne komisije nego će rukovoditi predsednik države, kao vrhovni komandant. Vojska je dobila historijske uvjete i mogućnost da vodi združene operacije na kopnu, moru i vazduhu – uspješnu borbu u sferi elektronskog, kibernetskog i kozmičkog ratovanja. Kinesko rukovodstvo jedinstveno je uz predsednika Si Đinpinga u odluci, da se Kina mora temeljito pripremiti za buduće velike geopolitičke izazove. U tom svijetlu treba sagledavati najnovije kineske poduhvate u Južnom kineskom moru gdje se nasipaju i dograđuju morski atoli kako bi mogli poslužiti kao stalni vojni aerodromi i garnizoni. Pokušaj nove administracije SAD da odustane od prihvaćenog statusa jedinstvene Kine, a da otok Tajvan smatra za samostalni državni entitet, propao je. Nasuprot, veze Pekinga s Tajvanom intenziviraju se. Prema nepotvrđenim vijestima Kina gradi šest velikih nosača aviona i planira dostići Ameriku s njezinih dvanaest modernih operativnih nosača aviona.

Rusija s obnovljenim i moderniziranim vojnim snagama izmjenila je geostratešku situaciju u istočnoj Evropi i bitno utjecala na promjene na Bliskom istoku, uključiv dio Sredozemlja i zemlje Sjeverne Afrike (Egipat, Sirija, Sinaj – Palestina). Vojne snage Ruske federacije uspješnim operacijama u Siriji i drugim područjima Bliskog istoka bitno su izmjenile strategijske i političke odnose na težištu – evroazijskom kontinentu. Rusija je onemogućila SAD da naruši kozmički paritet kada je ova montirala svoje izviđačke i proturaketne sisteme u Poljskoj i Rumuniji, navodno radi odbrane od kozmičkih napada Irana. Prava namjera SAD s tim lokacijama, da nije u pitanju odbrana od Irana nego prijetnja Rusiji vidjela se u odluci predsjednika Trampa da ne potvrdi međunarodni sporazum s Iranom o zabrani proizvodne nuklearnih oružja. NJega su potpisale SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska i NJemačka. Sve su one, osim SAD ostale vjerne onom što su potpisale. Bio je to važan uspjeh UN: zbližio je SAD, Rusiju, Kinu i Evropu oko prvorazrednog problema koje je obuzeo svijet nakon međusobnih prijetnji Amerike i Sjeverne Koreje. Izjavom predsjednika Trampa, SAD najavljuje novu strategiju prema Iranu. Dolazi do pokušaja da se s iranskom opozicijom preuzme vlast u Iranu i time udovolji zahtjevima Izraela i Saudijske Arabije. Nije se isključivao ni veliki regionalni rat. SAD je dakle, u prvom planu vidjela neke druge probleme s Iranom, a ne opasnost od nuklearnog napada. Ako bi takva opasnost i bila realna, ona se ne bi mogla spriječiti s osmatračnica u Rumunjskoj i Poljskoj. Ovakav neočekivani postupak udaljio je SAD od EU. Štaviše, ovo se i u EU i u OUN doživjelo kao uvreda.

SAD se na Pacifiku i Indijskom oceanu ne može više oslanjati na izrabljenu i olinjalu bezbjednosnu strukturu stvorenu još u vrijeme Hladnog rata. Donald Tramp je odlučio SAD izvući iz Transpacifičkog partnerstva. Krupni promašaji administracije SAD na evroazijskom kontinentu i u Sjevernoj Africi udaljili su je od najvećih islamskih zemalja. Čašu tolerancije prelila je Trampova odluka da američku ambasadu iz Tel Aviva preseli u Jerusalim i jednostrano ga proglasi izraelskim glavnim gradom. Palestinu i njezin status ravnopravne države je otpisao i postavio je pred dilemu – boriti se za svoje teritorije i prava ili kapitulirati pred Izraelom. U tom kontekstu treba razumjeti i Trampovu odluku u pitanju Jerusalima i obustavu američke financijske pomoći Palestini.

U američkoj strategiji nacionalne bezbjednosti oživljava se rivalstvo s Rusijom i Kinom. Navodi se, da su Rusija i Kina riješene ekonomiju učiniti manje slobodnom, osnažiti svoje vojske i kontrolirati informacije, te izmjeniti status kvo u međunarodnim odnosima. Govori se kako Amerika ovo ne smije dozvoliti. Da će se Amerika oslanjati na vlastite snage, ne na saveznike i donositi samostalno odluke o klimi, međunarodnoj trgovini i migrantima. Tramp smatra za najvažniji elemenat nacionalne bezbjednosti ekonomsku sigurnost i spreman ju je štiti vojnom silom. Naglasio je da međunarodna suradnja više nije američki prioritet i ponovio izborni slogan Amerika na prvom mjestu. Zbog toga neće dozvoliti da briga o zaštiti životne sredine spriječi privredni rast Amerike. Neupitna je ostala privrženost Izraelu. Za krizu na Bliskom istoku optužuje Iran i džihadističke organizacije, koje naziva terorističkima. Oštriji kurs prema Kini i Rusiji zauzet je zbog činjenice da nova američka administracija smatra potrebnim da SAD ima protivnika, a ne partnera.

Amerika kao velika nacija, mješavina naroda formirala se u posebnim svjetskim uvjetima. U svom usponu bila je simbol slobode i demokracije. Usponom finansijskog, vojnog i političkog establišmenta postala je moćna imperija. To je trajalo gotovo cijelo jedno stoljeće. Sada u silaznoj putanji ne može prihvatiti nove realnosti posjedovanja ekonomske, političke i vojne moći što može lako dovesti do krupnih problema u globalnom geopolitičkom prostoru. Kina je iznenađujuće uspješno kombinirala principe tržišne i dirigirane ekonomije i dostigla BDP jednak onome SAD. Poznati američki ekonomski stručnjak i analitičar upozorava, da ne treba očekivati mirnu rotaciju konkurenata, što drugim riječima znači da je moguć i ratni sukob.

Rukovodeće garniture EU rukovode se vrijednostima potpuno suprotnim onima koje Tramp izlaže u novoj američkoj strategiji. Populizam, nacionalizam i izolacionizam lideri EU sasvim odbacuju. U nekada čvrstoj i funkcionalnoj Transatlantskoj zajednici nastale su dvije linije globalnog razvoja: američka i evropska od kojih je prva moćna i nametljiva, a druga se sporo i teško izvlači ispod njenog uticaja.

Svijet više ne vjeruje nikakvim garancijama ili čvrstom partnerstvu SAD. Nedavna široka sondiranja svjetskog javnog mnijenja (agencija GALUP) ukazuju na mogućnost da se Kina, Rusija i NJemačka nametnu međunarodnoj sceni. NJemačka rukovodeća elita još uvijek vidi Angelu Merkel, i pored njezine postizborne oslabljene pozicije u središtu većine koncentričnih krugova u kojima se, konačno rađa i zajednička evropska vojska. NJemačka je želja, da u novonastaloj situaciji pregrupira snage na nivou EU i da se s tim ne odugovlači. Veoma su kritični prema predsjedniku Trampu, smatraju da je njegov krajnji cilj uništiti liberalni svjetski poredak, čime će samo ojačati Rusiju i Kinu. A SAD, Rusija i Kina će krenuti u trku u naoružanju. Zato NJemačka, kako je rekao njemački šef diplomacije, mora s više samopouzdanja braniti svoje interese i ako je potrebno povući i crvenu liniju preko koje drugima neće biti dozvoljeno da je prijeđu. NJemci moraju otvoreno prići odbrani svojih interesa u svijetu. Međutim, oni dobro znaju da je za ulazak u svjetsku utakmicu uz ekonomsku i vanjskopolitičku moć neophodna i ozbiljna vojna moć, koju NJemačka nema. Zbog toga ona insistira na evropskom odbrambenom projektu i traži ozbiljne partnere da ga izgradi.

NJemačka odavno želi graditi EU kao samostalnu zajednicu država koja će se rukovoditi svojim interesima, koji se neće uvijek podudarati s američkim. Nije imala potrebne podrške u Uniji i nije mogla uspjeti. Nakon dugo vremena neaktivnosti pojavila se Francuska, na čelu s predsjednikom Makronom, ambicijama i projektima kompatibilnim onima Angele Merkel i velikom njemačkom koalicijom. To donosi neophodne promjene unutar EU. Dvoje vodećih lidera – Francuska i NJemačka su ih počeli dogovarati. EU da će skinuti sankcije Rusiji i odnosi s njom i Kinom trebali bi se graditi na partnerstvu. Intenzivirala bi se i izgradnja evropskog sistema odbrane i Evropa više ne bi ovisila o Americi i NATO savezu, iako bi se odnosi suradnje, posebno kada je riječ o NATO, očuvali.

I na koncu, da li će biti globalnog rata? Nakon razbijanja socijalističkih zemalja traže se putevi kretanja društava na Planeti, tendencije i nosioci se mijenjaju a do održivog plebiscitarnog odgovora nije se došlo.

S dovoljno sigurnosti može se konstatirati da predstoji nova raspodjela ekonomske moći. Svi glavni partneri, ili protivnici imaju svoja rješenja. Zajednički trend i model se ne nazire. Jednako, nije jasno da li će do njega doći ekonomskom, kulturnom, znanstvenom i političkom utakmicom ili ratom. Predsjednik Tramp ne želi da Kina i Rusija budu uključene u svjetski poredak i smatra ih protivnicima. Obje su moćne velesile. Ako se ne bi prihvatila utakmica u razvoju i napretku i svijet ustrajao na maksimi Amerika na prvom mjestu, ostao bi rat kao jedino rješenje. Može se lako dogoditi da se u nekim regionima svjeta rješenja nađu dogovorom, u drugima jednim ili drugim načinom. Dakle, rat je uključen u rješenja koja se naziru. Svima se postavlja pitanje da li bi se rat uspjelo održati pod kontrolom u datom regionu, ili bi se proširio i postao treći veliki rat u stotinu i nešto godina.

Sve velike sile spremaju se za rat. Rusija se oporavila i neće dozvoliti da NATO savez radi na njezinim granicama ono što je planirao. S Kinom je riješila probleme u Sibiru i oko Sibira, stvorila je strateško partnerstvo i snabdjeva Kinu naftom. Ponovo je na Sredozemlju.

Bitka za Ukrajinu između Rusije i SAD poprima odgovore u oružanim prijetnjama. SAD i NATO nude Ukrajini teško naoružanje, a Rusija na to odgovara novim atomskim raketama neograničenog dometa, promjenljive trajektorije leta, s više atomskih projektila, zaštićene od otkrivanja.

SAD ne dozvoljava Evropi samostalnost i formiranje snaga odbrane. Tvrde, da se Evropa bez SAD ne može odbraniti. Amerika time ostavlja sebi prostor da ga koristi za svoje interese političke, vojne i privredne.

Kina, sa svoje strane, čini najveće i najznačajnije pomake u svjetskim odnosima. Strateški motto – „široki pojasevi i putevi“ – otvaraju je, da svojim obimnim demografskim i ekonomskim potencijalom kreće na sve kontinente. Radi se prije svega o utakmici sa SAD za svjetski primat. Sprečava joj se širenje utjecaja zabranama za ulazak u Evropu, što ona savladava moćnom ekonomijom i finansijama. Već je 16 evropskih zemalja prihvatilo milijardsku pomoć koju daje Kina.

Na Pacifiku Kina izgrađuje stratešku branu američkim planovima.

Indija, uz napredak odnosa s Kinom, osigurava se na Indijskom oceanu izgradnjom širokog obruča vojne bezbjednosti, posebno na Sejšelskim otocima i prema Africi. Želi da putevi nafte i gasa preko Indijskog oceana budu pod njezinim nadzorom, kao i sva bezbjednosna zbivanja.

U najnovije vrijeme SAD i Velika Britanija otvorile su dva vrlo ozbiljna svjetska sukoba: trgovinski rat s Kinom i diplomatski rat s Rusijom protjerivanjem njezinih diplomata. Sukobi su se prenijeli na sve kontinente. Evropa, koja je također pogođena trgovinskim ratom sa SAD, posebno se cijepa na pitanju protjerivanja ruskih diplomata. Kina i Rusija odgovaraju bez sustezanja istim mjerama, svijesne sveukupnih posljedica po svijet.

Bremenitost stvorenim problemima izaziva dodatnu neizvjesnost budućnosti.

Veliki rat, prema definiciji UN, jeste onaj rat koji prelazi hiljadu civilnih žrtava godišnje. Momentalno u svjetu se vodi najmanje deset takvih ratova. Za neka područja to je permanentno stanje. Zapadne civilizacije, još uvijek uvjerene u svoju superiornost, ne priznaju tzv. periferne ratove. Rat protiv terorista jeste iskren zajednički cilj ne samo velikih sila, već čitavog čovječanstva. Ali je činjenica, da je ISIL nastao kao posljedica onoga što je SAD učinila u Iraku, nerješenog palestinskog pitanja, krive politike u Siriji kao i promašenih očekivanja od tzv. arapskog proljeća. Takvi i drugi promašaji se ređaju i oni mogu uzrokovati i velike planetarne ratove.

O Mamuli

Poslednji iz plejade Titovih visokih vojnih rukovodilaca, admiral flote Branko Mamula, rođen 1921. godine, autor je knjige Rat u novom stoleću – koje su izdali Dangraf i CLUB PLUS iz Beograda, 2018. godine. Admiral Mamula je u domaćim i stranim časopisima objavio veći broj zapaženih vojnopolitičkih i strategijskih studija i analiza, a u najnovijoj knjizi vrlo sveobuhvatno sagledava vojnopolitičku situaciju u svetu u XXI veku.

Danas objavljuje odlomak iz ove knjige koja se može kupiti u svim bolje snabdevenim knjižarama kao i u Redakciji Danasa.