Majda Mučić, slikarka iz Podgorice čija je izložba otvorena u Bijelom Polju u ponedjeljak, živi u svijetu tišine. Kada se rodila, inkubator je za dva i po mjeseca odradio svoje – izašla je sa posljedicom oštećenja sluha i govora. Sada čita sa usana, ali ponešto i čuje. Njena majka Hajka kaže da je vodila u Beograd i da su tamo ljekari rekli da njen senzorni dio traži akustiku zvuka, i sada Hajka u kući često pušta jaču muziku.
– Bubnjeve, kucanje i zvonce na vratima redovno čuje. Ja sa njom iskučivo komuniciram govorom, a ne gestikulacijama. I ona u zadnje vrijeme namjesti uho i ima želju da čuje. Sada vježbamo kontakt i kada je okrenuta leđima, priča Hajka.
Od svoje treće godine, Majda je počela da šara po sveskama, da crta sve što joj oko dokuči, pa je nakon osnovne upisala Srednju umjetničku školu „Petar Lubarda“ na Cetinju. Sa druge godine su je, kao vanserijskog talenta, prebacili na Akademiju na Cetinju gdje je u klasi profesora Smaila Karaila diplomirala sa čistom desetkom. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, a do sada je imala 18 samostalnih i 37 kolektivnih izložbi.
Njena majka Hajka kaže da Majda dan-noć slika.
– Ponekad se usred noći probudi i slika. Pogotovo zimi. Valjda joj tada dođe inspiracija. U nedostatku čula sluha i govora, izraženo joj je čulo vida. Ona primjećuje mnoge stvari koje meni lako promaknu, priča Hajka koja je čitav život posvetila svojoj kćerci i njenoj karijeri. „Puno sam vremena posvetila njoj, bila dugo na bolovanju i zbog toga imam mali prosjek penzije. Ali, nijesam se žalila. Očekivala sam kad završi fakultet da će se zaposliti, no prošlo je sedam godina otkada je diplomirala, ali još uvijek nije našla zaposlenje. Nema ni odgovarajući atelje. Podgorica joj je nudila prostor za slikanje koji bi morala da plaća 400 evra. Odakle?! Ljuta sam zbog toga. Jer, ja sada imam 65 godina i prinuđena sam da nju, visokoobrazovanu, izdražavam od male penzije“, priča Hajka.
I pored toga, Majda ne ispušta četkicu iz ruke. Opsjednuta je arhitekturom stare Podgorice, valjda iz ljubavi prema majci – Staropodgoričanki.
– Govoreći konkretno o djelima s jedne strane se može reći da pojedine motive oslikava dinamično gdje boja uz boju treperi, dok u drugom dijelu daje primat jasno diferenciranim likovnim elementima i snažnim crtežom želi da da akcenat na usresređenost njenih misli. Ta raznolikost u izrazu upućuje na razmišljanje koliko Majda istražuje svoje unutrašnje prostore, takođe govori o beskonačnosti stvaralačkih puteva, ali i o potrebi za pronalaženjem onoga ličnog, za svakog od nas, određenog puta. Nezaobilazan dio priče o Majdi je i ambijent u kojem ova umjetnica živi. Tišina svijeta u kom stvara nije je skrenula s puta kojim je iskonska potreba za iskazivanjem umjetnosti povela, već joj je dala jezik izražavanja snažniji i glasniji od bilo koje vrste govora, kaže Majdin kolega doc. Abaz Dizdarević.
Majdina želja je da ode u inostranstvo, da se okuša u velikim galerijama. Možda, nada se ona, neko s druge strane granice primijeti njen rad i pozove je u Francusku, Njemačku, Ameriku… Kao što je prije nekoliko godina Beljo Radončić osjetio Majdinu umjetničku žicu i pozvao nju i njenu majku u Australiju. A tamo, mlada umjetnica je za samo jednu noć prodala deset slika i od tih para kupila slušni aparat. Možda bi u inostranstvu njen talenat još više došao do izražaja, pa bi Majda mogla da živi od svoje umjetnosti i priušti sebi ono što najviše želi – pristojan atelje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
