Tajna okovanog bora

Jedan čovjek, sa crnogorskom kapom, u prolazu reče da je ovaj bor mnogo star. Ispriča da su ga hazanski Crnogorci okovali da ga Turci ne bi posjekli. „Otkada znam za sebe on je ovakav. Ni mlađi ni stariji. A čuvamo ga i mi i muslimani“, veli čovjek i ode svojim putrm.

Bor kao božanstvo

Nova crkva je, pričaju mještani, podignuta na temeljima stare i prekrila je živopisnost nekadašnje. Pored tek podignutih spomenika leži stara ploča iz 14. vijeka. U zidinama stare crkve je nađena nadgrobna ploča duga dva, 10, široka 0, 72 i debela 0, 36 metara. Na njoj se nalaze natpisi koje je pokušao da pročita poznati stručnjak za staroslavensko pismo, profesor Dušan Glumac. Na njoj piše: „Ovdje leži Daboje, pod ovim kamenom ne nastrada ni (ostari?) na ovom krasnom svijetu što je trebalo“.

Ovaj natpis, kako je rekao profesor Glumac, nije klesan kasnije od 14. vijeka i sadrži koje glagoljsko slovo, što znači da je ispisivačznao i glagoljicu. U groblju je očuvana i ploča položena po grobu na kojoj je u reljefu predstavljen čovjek sa kovačkim alatom, što znači da je u Hazanama postojala i zanatska radnja. Sve ovo blago hazanskog kraja čuva prastari bor, koji dominira nad čitavom okolinom. Prkosi vremenu i odolijeva svim vojskama i carevima koji su prolazili ovim krajem. Bio je tu kao brdski svetionik. Orijentir putniku na putu. Skrovište od mećave i kiše. Sada, kao neki mudrac, ćuti. Krije tajnu dugogodišnjeg postojanja.

Profesor istorije, Sait Šabotićkaže da niko od Hazanaca ne zna koliko je star. „Ispitivao sam starije ljude i svi kažu da otkada znaju za sebe bor isto izgleda. Vukosav Popovićmi je pričao da su za turskog vakta ovaj bor htjeli da posijeku, pa su ga Crnogorci okovali gvožđem. Od pamtivijeka mu je posvećivana pažnja. I Crnogorci i Bošnjaci ga čuvaju kao neko božanstvo. Vjeruju da u njemu postoji nešto sveto. Nešto što među mješovitim stanovništvu u Hazanama održava dobre međunacionalne odnose. Od pamtivijeka su Bošnjaci i Crnogorci u ovom selu živjeli složno. U tursko vrijeme su bili oslobođeni danka u krvi i nijesu plaćali porez državi, a to je zbog toga, pričaju stari, što su Hazanci poklonili paši stoku koju su namijenili srpskoj vojsci na Kosovu, ali su boj okasnili“, priča Šabotić.

Stari vitez

Stari bor, u oklopu, podsjeća na viteza koji je učestvovao u mnogim bitkama. Kora mu na nekim mjestima ogoljena. Kao rane na viteškim prsima. Ožiljci od udara gromova. Ponegdje zasječen sjekirom. Ipak, još je tu. I ne mijenja se.

– Sjećam se da je jedne godine grom udario u njega i slomio mu poveliku granu. Evo, poznaje se. Pogledajte na onu stranu onamo“, pokazuje profesor Šabotićmjesto gdje je nekada bila grana.

Razgovoru se pridružuje starac sa dugim sijedim brkovima. „Heh, kolko je star“, odmahuje rukom. „To ti niko ne bi umio tačno kazat. Otkad me Bog dao ja ga ovakog pamtim. A imam toliko godina da, kad bi se predvostručili dan i noć, te moje godine ne bi mogo na kljuse natovarit“, reče starina i produži putem.

Hazanci se ponose svojim borom. Šabotićkaže da oni vjeruju da upravo zbog bora u njihovom selu nikada nije „pala krv“ između drugoplemenika, a ni grad nikada nije pao na ovo selo, osim pretprošle godine.

– U Hazanama je napravljena crkva, a u susjednom selu Vrševu džamija. Međutim, niti se ko krsti niti ko klanja, pa neki Hazanci vjeruju da je zbog toga pao grad, smješka se Šabotić, a sitna kiša poče da pada. Poneka kap zaiskri na vrhu zelene bodlje bora. Kao kada se mjesec usadi u njegove raširene grane i odatle bdi nad skromnim životima Hazanaca.