Tamo gdje putevi vode samo u jednom pravcu

Njen prvi sprat sazidan je od kamena znalačkom rukom neimara, a drugi su ukrasile drvodjelje. Drveno minare podsjeća na stasitog Bihorca kada sa išaranom, kao izvezenom, frulom zasvira na svadbi. Kada se sa nje začuje ezan, kažu Petnjičani, svi poslovi se prekidaju. Orači zaustave rala, berači voća spuste beraljke, kopači u njivama odlože motike…, čak i kafandžije prestanu da služe kafu i čaj.

Petnjički kraj je nadaleko poznat po sočnim jabukama i hladnim vodama. Po žitnim poljima i prostranim pašnjacima. Nigdje, kažu, jabuke ne rode kao ovdje. Senabije, đulabije, šarenike, pašinke…, rijetko gdje „ogronje“ kao u Velikoj njivi, ili u Johovici.

Ni susjedno selo Radmanci ne zaostaje po rudu voća. I kod njih s jeseni zamirišu sočne senabije. Pišti sok iz slatkih šarenika. Na grani ptica kljuca đulabiju. A tamo, na putu prema selu, gibaju se konjske sapi natovarene teškim košarama. Na Radmanskoj rijeci je nekada bilo pet redovničkih vodenica. Brašnjavi vodeničari nijesu imali vremena ni cigaru duvana da ispuše od velikog posla. Danas su te vodenice zamijenili električni mlinovi, a žita se ne siju ni upola kao nekada.

Prevoj Pecko Radmance vezuje za susjedno selo Vrševo, a klisura ga odvaja od Dobrodola, koje se nalazi u izvorišnoj čelenci Popče. Prostrana uvala je prekrivena livadama i njivama, a Vrševo se nalazi na blagim padinama, koje se spuštaju prema Vrševskom potoku. Odmah preko Mirajbrda je Hazane. Selo poznato po dobroj izvorskoj vodi.

Preko potoka što utiče u Tucanjsku rijeku je susjedno selo Orahovo, koje, takođe, obiluje vodom. U sredini sela je vrelo iz kog se izliva jak potok, a u izvorima Dolac i Bas voda hladna kao grom. Brzi orahovski potoci se utrkuju koji će prije da se ulije u Tucanjsku rijeku koja nekako „gospodski“ i „istilahile“ protiče kroz Luke. Pored nje je selo Tucanje. I tu ponekad rod jabuka odvali grane sa stabala. Na njivama su nekada, pričaju mještani, sjeseni stajali snopovi pšenice, ječma, kukuruza… A gore, na okolnim brdima, pasla stada ovaca i goveda. Danas je sve to drugačije, kao i u susjednom selu Godočelju, gdje se, opet nekada, čuo zvuk pastirske frule i čobani u vezenim torbicama nosili užinu. Parče sira i vruće pogače. U nečijoj bašči naberu voća. I ne zna se: je li ukusnija pogača sa godočeljskih polja, ili ona sa trpeških, jesu li slađe šarenike jabuke iz Godočelja, ili pašinke iz Trpezi. A Trpezi su kao obilna trpeza. Kao velika sofra puna svega i svačega. Trpeška rijeka, između Buđa, Kutnjeg i Ivova brda, odvaja ovo selo od Vrbice, Petnjice i Lagatora.

Gore, visoko, prema Pešterskoj visoravni, gdje šiljati vrhovi borova bockaju nebo, selo Bor se opružilo po prostranoj zaravni. Sa sjevera ga Borsko kleče čuva od uzduha i kovitlaca vjetrova. A dolje, na južnoj strani sela, rascijepila se duboka klisura. Kroz nju klokoće rijeka Popča. Na istoku još jedan procijep – klisura imenom Sadrigaća. Vrijedno momče u obijesti može da preskoči Sadrigaću i da „preleti“ iz Bora u Savin Bor. Sa Komarevog laza može da bira hoće li u Staro selo ili u Bare, a odatle, voljko ti u Dašču Rijeku, ili Javorovu. Odavde se, zviždukom ili povikom, mještani Javorove organizuju da idu na vodu na Golubovac. Jer, kad su sušne godine, bunari presahnu i nema vode za piće.

Ovom području pripadaju i sela Jahovica, Kalica, Paljuh, Ponor, Poroče i Kruščica. Kruščica je naselje između planine Kruščice i Klisure. Prostor sela je nekada pripadao planini u kojoj su Bihorci držali mnogo stoke, a stočarstvom se bavili i mještani sela Murovac, gdje su ljudi otkada se zna za ovo selo povijali pleća i prevrtali tešku bihorsku zemlju. Gledali u nebo iznad Bajčinog vrha i Vlaha, ne bi li naslutili kakvo će vrijeme sjutra biti, a uveče, uz fitiljaču, prepričavali legendu o Bratiminom viru. Uljepšavali je i dodavali, ponekad izmišljali strašne motive. Jedni drugi slušali otvorenih usta, a ispred očiju im lebdjela slika strašne pećine u kojoj je skriveno ukleto blago. Ulaz u pećinu je čuvala oštra litica, preko koje je neko mogao i preći, ali mu povratka nije imalo. Ispod litice huči veliki vodopad, a provalija u blizini je garantovala smrt svakome ko bi tuda prošao.

Puno je ljudi, kaže legenda, probalo da dođe do blaga. Ali bi ih nešto začaralo odmah kod litice i oni su se vraćali. No, jedanput, priča legenda, odvaže se dva brata da krenu u pustolovinu. Došli su do Bratiminog vira i polako, stopu po stopu, prelazili liticu. U neko doba stigli su i do pećine. Tamo ih je dočekao gusti mrak i klokot vode…

Šta je bilo sa njima ni najstariji mještani petnjičkog kraja ne znaju. Smatraju da se nazad nijesu vratili. Jer, put je vodio samo u jednom pravcu.

I danas, petnjički putevi kao da vode samo u jednom pravcu. Preko gornjobihorskih brda, klisura, vrtača i dolina – u svijet. U neki novi život. U nadanje. U iščekivanje. A zemlju, vele, neće ni vuk ni hajduk. Ni kuće petnjičke niko neće.

Ni nanu što na preslici ispreda pletivo od vune i gleda sjetno niz sivu džadu…