Nedjelja. Moji studenti radili su šaljivi video o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, koji na temperaturi +18, na brdu Cmrok, pravi sanjkalište od umjetnog snijega.
Zagrepčani su se smijali toj bijeloj traci snijega na zelenom brdu uz komentare – „Ma ni Dubai ga nema.“ Mladi studenti novinarstva napravili su i duhovitu anketu za rubriku Vijesti za normalne ljude. Sinoć im kažem da mogu to staviti na društvene mreže, a jutros otvaram oči, uzmem mobitel i vidim poruku studenta – „Mislim da ne možemo sada ovo objaviti budući da je gradonačelnik umro, a u anketi većina građana govori ružno o njemu.“
***
Trljam oči i provjerim datum – da nije danas 1. april. Jer, sve možeš pojmiti – ali da Bandić umre, to je nemoguće! Baš nešto tako je napisao novinar Tomislav Klauški: „Bandić je za mnoge bio gradonačelnik koji je stalno odlazio, a na kraju sve iznenadio svojim odlaskom.“
***
Uskoro će lokalni izbori. Kampanja je već počela, a Bandić je znao reći – da će biti gradonačelnik dok je živ. I tako – ni sada nije izgubio izbore. Naravno, meni bi bilo puno draže da je izgubio u političkoj areni, a ne na životnoj. Za njegovih šest mandata i 21 godinu njegove vladavine u Zagrebu centar ga je prezirao, periferija za njega glasala.
***
Sjećam ga se još prije prvih izbora u samostalnoj Hrvatskoj. Ostao je tada uz Ivicu Račana, u vrijeme kada su mnogi okretali kapute i odricali se bilo kakve veze s „partijom“. Bio mi je simpatičan i kada je nakon teških 90-ih postao gradonačelnik Zagreba. A onda su se stvari, a pogotovo on, počele mijenjati – kroz šest njegovih mandata, u gradu je stvorena mreža klijentelizma i korupcije. Jer vlast je vlast, posebno kad je slast.
***
Ne može se reći nije ništa napravio u gradu, Zagreb ima fontane, skijaške utrke Svjetskog kupa na Sljemenu, najskuplju žičaru koja još nije proradila, ali i podatke da je sve od toga „debelo“ preplaćivano, da su se u sve velike poslove „ugrađivali“ njegovi kumovi i prijatelji. Danas Zagreb djeluje prilično pohabano, izranjavan prošlogodišnjim potresima, a ljuti građani misle da se nakon potresa nije ništa obnovilo.
***
No, kad bacim pogled unazad – prisjećam se kako je ovaj grad procvao uoči Univerzijade 1987. Radila sam tada već na Televiziji Zagreb, već sam kao mlada novinarka prošla gradsku redakciju, ali sam još uvijek za emisiju Zagrebačka panorama radila filmsku rubriku. Oduvijek sam se htjela baviti filmom, ali moji šefovi nisu mislili tako, rasporedili su me u Program za inozemstvo, pa mi je to bio dodatak „za dušu“.
***
U Zagrebu najdraže mjesto mi je bila Kinoteka. Znala bih odgledati sve projekcije – u 16, 18, 20 sati. A FEST u Beogradu – neizostavan. U Beogradu se družili, izlazili s našim beogradskim prijateljima. A da bih se mogla i baviti filmom naveo me moj profesor Ante Peterlić.
***
Studirala sam sociologiju i komparativnu književnost, a moj omiljeni profesor Peterlić predavao je filmološke kolegije, odslušala sam kod njega sve što se moglo. Poslije faksa upisala sam i poslijediplomski s namjerom da magistriram s temom iz teorije filma.
***
Peterlić mi je napisao preporuku za američku stipendiju i 1984/1985. osvanula sam na Harvardu i to na Odsjeku za vizualne umjetnosti, gdje upoznajem svog drugog profesionalnog i životnog mentora Vladu Petrića.
***
Profesor Vlada Petrić, ugledan profesor teorije filma na Harvardu, prvi profesor s doktoratom iz filma u Americi. Sjećam se posjeta Slobodana Šijana i Branka Ivande i kako smo na Harvardu organizirali projekcije njihovih filmova. U to vrijeme Vlada je radio na svojoj knjizi ‘Konstruktivizam u filmu’, koja je bila posvećena filmovima Dzige Vertova. Toliko me zarazio Dzigom da sam onda na toj temi i magistrirala. Filmove je analizirao doslovno frejm po frejm i uz njega sam naučila što je to „sinematička sekvenca“.
***
Bio je nevjerojatan cinik, ali i čovjek ogromnog srca. Mene je znao rasplakati svojim provokacijama. Izmislio bi da je nešto čuo, ja bih nasjela, a onda bih kasnije otkrila da je sve izmislio. Znao je tako, putem pisama, na daljinu, posvađati i svoje tetke. Jednoj bi pisao da je ova druga rekla da joj doboš torta ništa ne valja, a onda bi nastao cirkus. Pravio je tada šale i na temu hrvatsko-srpskih odnosa i nacionalizama, što nam je u to vrijeme bio dobar vic. Nekoliko godina kasnije više nije.
***
U tim američkim danima upoznala sam mnoge divne ljude – moju današnju prijateljicu Ivanu Spasić, profesoricu na sociologiji na Filozofskom fakultetu u Beogradu čiji je tata Aleksandar tada bio u Bostonu kao Fulbrajtov stipendist. Porodica Spasić prigrlila me onako domaćinski, kao svoju „šokicu“, kako me zvao Aca. To fantastično prijateljstvo nije se prekidalo ni za onih ratnih dana kada nismo mogli telefonirati iz Beograda u Zagreb i obrnuto. Sjećam se da smo nekako razgovarali – zoveš neki broj u Mađarskoj pa te spoje… A tada su pucala mnoga prijateljstva.
***
Na Harvardu sam upoznala još jednu dragu osobu iz Beograda, prijateljevale smo i kasnije, a onda je došlo Miloševićevo vrijeme. Godina je 1989, prijateljica se udala i ja idem u Beograd i nosim poklon. Pozvali me na večeru, očekujem da će mi pokazati slike s vjenčanja, ali suprug, kojeg do tada nisam upoznala, krene s pitanjima – kao da mu u gostima nisam ja – Tena, nego predstavnik hrvatskog partijskog rukovodstva.
***
Bilo je to negdje poslije štrajka rudara Starog Trga. Znam da su u Hrvatskoj i Sloveniji simpatije bile na strani rudara, a promiloševićevski mediji su tvrdili da je to sve namješteno, da im Slovenci i Hrvati dostavljaju hranu, da rudari imaju tajni izlaz.
***
Uglavnom, novopečeni suprug je proveo cijelu večer propitujući kako mi Hrvati ovo, pa ono, kako možemo biti tako naivni i braniti Albance, kako ne razumijemo što Milošević želi napraviti… Pokušala sam reći da nisam došla kao predstavnica Vlade Hrvatske i skrenuti razgovor. Kasnije sam bila ljuta na sebe što ga nisam drsko prekinula. Nisam, valjda zbog nje. A ona je cijelo vrijeme šutila.
***
Zgodna priča iz tih dana je i moja posjeta Borbi. Bile su to odlične novine u to vrijeme, ekipa sjajnih novinara na čelu sa urednikom Stašom Marinkovićem. Većinu sam upoznala na novinarskim skijanjima koja su uvijek bila vrhunski provodi. Između ostalih i Paju, kojeg sam baš tog dana naumila posjetiti.
***
Dođem na portu i tražim Paju na porti, a portir pita – jeste vi dobri s Pajom, pa što ste vi Paji, pa onda sve nešto „okolo kere“, propituje – ma znate ja bih vas nešto pitao. Mislim: možda je čuo neki lažni trač da između nas ima i nešto više od prijateljstva, i kažem – ajde pitajte. A on meni – „Pa zašto vi Hrvati ne vjerujete da su sve to na Kosovu Albanci namjestili.“ Ne mogu vjerovati. Zar opet? Kao da su ljudi iskreno bili uvrijeđeni što su ih Hrvati izdali. Ajme majko! Mislim da sam tada shvatila da je situacija i te kako ozbiljna. I da to neće tek tako završiti.
***
I da završim priču o mojoj beogradskoj prijateljici. Nakon te posjete više je nisam ni čula ni vidjela, nije se javila ni svih tih ratnih godina. I onda negdje krajem 1995. dobijem novogodišnju čestitku i pisamce u kojem kaže da se nismo dugo čuli, ali – sada, kada je potpisan Dejtonski sporazum, nada se da možemo opet obnoviti staro prijateljstvo. Kaže – nije mi se javljala kako ne bih imala neugodnosti.
***
Žao mi je da nisam sačuvala tu čestitku i žao mi je što nisam odgovorila. Za usporedbu – sa spomenutom porodicom Spasić i pogotovo kćerkom Ivanom, neprekidno sam bila u kontaktu – telefonirali, pisali, čak se i viđali. Kakav Dejton, ma kakvi bakrači.
Pa ja sam čak 1992. bila u Beogradu s kolegom sa švedske televizije.
***
Ja vozim jugo i na njemu još uvijek stara jugoslavenske ZG registracija, ulazim u Srbiju – a carinik me pita – „Bežite, je li?“ A ja se mislim – što da kažem – i ništa, šutim i sliježem ramenima. Carinik pun suosjećanja. I pita – a kod koga ćete. Kažem – idem sestri. Da, nisam sasvim lagala jer sam imala sestričnu u Beogradu a sjetila sam se da na srpskom za sestričnu kažu sestra od tetke. Pa se mislim – nije baš čista laž.
***
Da se vratim u 80-e. Radim na Televiziji Zagreb u redakciji Program za inozemstvo, radim priloge i za druge redakcije, a 1989. s kolegama radim seriju dokumentaraca o počecima demokratskog pluralizma u jugoslavenskim republikama. Osjećala sam, pogotovo nakon povratka iz Beograda, da u Srbiji vlada totalna zaluđenost Miloševićem.
***
Kod nas, na Televiziji Zagreb, atmosfera je bila dobra. Mogli smo se kritični baviti temama. Sjećam se radili smo priloge za politički magazin Spektar, a urednik Drago Flego bi nam samo rekao – Deca, samo malo Ornela (omekšivača) dodajte. Osjećao se duh slobode.
***
Raspisani su izbori u Hrvatskoj. U mom zagrebačkom društvu nikog nije bilo tko je rekao da će glasati za HDZ. Barem prema krugu ljudi koje sam sretala, činilo mi se da najviše šansi ima umjerena varijanta – Koalicija narodnog sporazuma okupljena oko Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala.
***
Najgore razdoblje na Televiziji Zagreb počelo je oko godinu dana nakon prvih izbora. Rat je počeo, raketiranja, JNA se pretvorila u Miloševićevu armiju. Nisi mogao biti neutralan, ali u tom jadu vidiš i one koji to koriste kao izgovor za rješavanje nepodobnih. Na tadašnjem HRT-u, novi direktor, režiser Vrdoljak dosjetio se da su zamračenja i sirene izvrstan način da se, navodno zbog sigurnosti i manjeg obima posla, smanji broj ljudi u zgradi. U jesen 1991. napravljene su liste s imenima onih koji ne mogu u zgradu HRT-a. Raketiranja su prestala, a liste čekanja su ostale.
***
To je bila ta Vrdoljakova „katedrala duha“. Moj kolega Saša Milošević, iz miješanog braka, dobio je pismo da ne može u zgradu, a onda kada se nije pojavio na poslu više od pet dana, dali su mu otkaz. Saša se žalio, vraćen je na posao, a onda je sam dao otkaz.
***
Potom su „ukinuli“ pismene obavijesti, nego bi ljudi bili na porti zaustavljeni ili kao u slučaju moje prijateljice Branke Šesto obaviješteni telefonom. Ona se taman vraćala s godišnjeg odmora, nazvala neposrednog šefa, a on joj kaže “ Znate, Branka, ne morate se žuriti jer ste ionako na popisu onih koji ne mogu ući u zgradu.“ Otkaz je dobila također zbog tih pet dana. Sva sreća, snašla se, tada je u Hrvatsku stigao UN pa je dobila posao i dobru plaću. Tako dobru da je njen tata Đuro, stari partizan, jednog dana rekao: „Ne znam što bismo da Branka nije dobila otkaz.“
***
Uglavnom, i mene su u početku maltretirali (to je za neki drugi tekst), ali sam se nakon maltretiranja i raznih zabrana iz informativnog programa sklonila u redakciju Dobro jutro Hrvatska. Usput sam radila i kao fikser i prevodilac stranim, uglavnom televizijskim ekipama.
***
A 1994/1995. ponovno sam se dočepala Amerike, i to na Hubert Humphrey stipendiji. Dobila sam i internship (praksu) na CNN-u – jedan tjedan Washington DC i šest tjedana u Atlanti. To je bilo jun-juli 1995. Sjećam se groznih vijesti koje su dolazile iz zemlje – jedna od njih bila je i Srebrenica – a zvali su me da prevodim i objašnjavam. Poslije sam bila CNN-u još nekoliko mjeseci svako malo na dispoziciji.
***
Radila sam još na HRT-u, ali kako njima nisam bila bitna, bila sam ponosna jer su me u tim krugovima stranih novinara jako cijenili. Kako sam i sama bila novinarka, znala sam koje ih priče mogu zanimati. Ipak nakon Amerike i svog tog iskustva s terena, nisam više mogla „čmrljiti“ u redakciji Dobrog jutra. Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj nije bilo druge nacionalne televizije. Onda sa ekipom dobrih i iskusnih novinara 1996. odlazim s HRT-a i krećemo u avanturu TV Mreža – producentska kuća koja je proizvodila nacionalne TV Vijesti i distribuirala ih lokalnim TV stanicama. Svakodnevna emisija vijesti bila je u to vrijeme jedina konkurencija državotvornim vijestima HRT-a.
***
Ali mi se ne želimo zadovoljiti samo vijestima, želimo biti aktualni, a u Beogradu se kuha. Moj kolega, snimatelj Šime Strikoman i ja idemo u Beograd. To je vrijeme kad još nema hrvatskih novinara i ekipa u Beogradu. Krećemo snimati dokumentarac o građanskim i studentskim protestima.
***
Početak je 1997, svi nas fenomenalno primaju – intervjuiramo vođe opozicije – pa tako i Zorana Đinđića, studentske vođe, snimamo lupanje „rajnglama“ protiv RTS-a, snimamo i Bajagu i Bogdana Diklića – i mnoge druge. Pošli smo u Beograd snimiti jednu reportažu, a snimili smo tri polusatna dokumentarca.
***
Osjećali smo se sigurno u Beogradu, i zadnji dan utovarimo sve kazete u auto, uzimamo stvari iz hotela, želimo još samo snimiti Dedinje – imanje tada slavnog medijskog magnata Bogoljuba Karića i vilu Slobodana Miloševića. A mi sa zamjenskom registracijom Sremska Mitrovica. I hop – milicija nas zaustavlja.
***
Pita milicajac – Imate li domovnice? Kakve domovnice, mislite li na putovnice? Gledaju, razgovaraju, zivkaju, i onda nas vode u policijsku stanicu Savski venac. Sjedimo Šime i ja. Milicajac nešto tipka i šuti. Ne odgovara na pitanja. Tipka na pisaćoj mašini preko indigo papira koji je sav u rupama. Ja držim u ruci za svaki slučaj broj tadašnjeg premijera Mirka Marjanovića, kojeg je moj otac poznavao iz prijeratnih vremena. Ništa. Ne odgovara.
***
I tako je prošao cijeli dan i cijela večer. Šimu veća frka nego meni. Shvatila sam gdje smo samo zato što se čovjek s indigom svako malo javljao na telefon i odgovarao – „Ovdje pritvor!“. Nisu znali što bi s nama i na kraju, vode nas u „međunarodno odeljenje“. Neki pristojan službenik piše zapisnik, pita što radimo, tko smo, što smo. A moj Šime, inače branitelj Šibenika i Vodica, raspriča se od straha.
***
Kaže on da je služio vojni rok u Beogradu i da mu je to bilo najbolje vrijeme jer je snimao filmove za Zastava film. I negdje u ponoć puštaju nas na slobodu. Krećemo za Zagreb. Telefonski poziv nije iskorišten, a Šimu dan-danas plašim – „Ako me naljutiš – izvući ću ti onaj policijski zapisnik gdje pričaš da si najljepše godine proveo u Zastava filmu.“
O sagovornici
Dr Tena Perišin, novinarka i profesorica na Studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1982. zapošljava se na Radio Televiziji Zagreb (HRT). Godine 1996. prelazi na komercijalnu TV Mrežu, tada jedinu konkurencija HRT-u. Početkom 1999. odlazi u Prag za urednicu na Radio Slobodna Evropa u Programu na južnoslavenskim jezicima. U karijeri radila je kao novinarka i urednica, snimala reportaže i dokumentarne filmove, vodila projekte digitalizacije informativnog programa HRT-a i informativnog kanala HRT4. Od 2002. predaje televizijsko novinarstvo na fakultetu. Dobitnica je brojnih nagrada, među kojima i tri godišnje nagrade Hrvatskog novinarskog društva, „Velebitska degenija“ za najbolji rad u području zaštite okoliša, godišnja nagrada HRT-a…
Pokrenula je i vodi Televiziju Student, jedinu studentsku televiziju u ovom dijelu Europe. Autorica je i brojnih stručnih i znanstvenih tekstova, a napisala je i knjigu „Televizijske vijesti“, koja se koristi kao udžbenik u obrazovanju novinara. Živi i radi u Zagrebu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
