4. oktobar // petak //



Na autobusku stanicu vozim nemačkog umetnika Kaja Rajneka. Već treću godinu, u svojstvu „poverenika za inostrane poslove“ Fakulteta likovnih umetnosti, u septembru domaćin sam umetnicima iz Diseldorfa. Rezidencijalni boravak deo je ugovora o saradnji Beograda i prestonice Severne Rajne – Vestfalije.

 Grad Beograd je program ustupio našem Fakultetu, tako da svakog leta mesec dana u Nemačkoj provodi dobitnik glavne nagrade na studentskoj izložbi koja nosi ime velikih slikara Riste i Bete Vukanović. Zauzvrat, naša škola uz sve veće i veće probleme servisira ovaj program Grada. Kaj mi potvrđuje da je interesovanje diseldorfskih umetnika za program razmene ogromno. To shvatam i iz mejlova gospođe Vajs, službenice u tamošnjem Sekretarijatu za kulturu: već sredinom januara ona pita da li se program nastavlja. Kako ne znam odgovor, smišljam izgovore sve do časa kada budu objavljeni rezultati konkursa, a to se svake godine pomera i polako približava letnjim mesecima.

Kajeva izložba, nazvana „Strukture“, otvorena je u Galeriji FLU u utorak, i samo je na prvi pogled esej o našem gradu. Obilazeći Beograd dokumentovao je prečice na travnjacima. Sakupio je skoro stotinu fotografija i izložio izbor. Galerija je zastrta tepisima prirodne trave, tako da će, na kraju izložbe, koraci posetilaca iscrtati staze između eksponata. Kada bi, u našim štampanim medijima, kulturna rubrika obimom bila barem približna crnoj hronici verovatno bi se našlo mesta i za prikaz ove zanimljive izložbe. A lucidan komentator bi svakako morao primetiti da kod nas prečice nisu samo prostorna kategorija – uvek u nekakvom zakašnjenju Srbi misle da je moguće prokopati i nekakvu, makar malu prečicu u istorijskom razvoju. A to, nažalost, ne biva…

5. oktobar // subota //

Ima neke suptilne simbolike u činjenici da se prva redovna konferencija Nove stranke održava baš na današnji dan. Sve više je onih koji omalovažavaju taj datum. To je razumljivo jedino utoliko što vlast, pa i dobar deo medija danas drže oni koji su tog dana počišćeni sa scene i koji su, hajde da budemo sasvim otvoreni, u proleće 2003. godine imali zapažen nastup… To što je kasnije neko izjavio „da smo i mi i vi imali žrtve“ video sam kao svojevrsnu karikaturu ideje o pomirenju i trenutak u kojem stranka ubijenog premijera počinje da tone.

Tokom četvrt veka ovakvog ili onakvog učestvovanja u društvenom životu nikada se nisam približio nekoj od stranaka. Zašto sam to učinio sada, u času koji je verovatno najnepovoljniji za otpočinjanje nekog političkog projekta? Pa, valjda zato što sam prestao da glasam za manje zlo, zato što mi se čini da je grupa ljudi okupljena oko Nove stranke jedina ostala na putu koji su svi napustili, zato što pamtim proleće 2003. godine, što i dalje svud oko sebe vidim pipke stoglave hidre tajnih službi koje treba iseći sabljom, jednom za svagda, zato što ne verujem u istorijske prečice i mislim da treba utemeljiti projekat koji će doneti dobro ovoj zemlji ne za dan ili dva već za trenutak daleke budućnosti. Krasno je što sada oni koji su nas doveli na samo dno sada ubrzano pokušavaju da nas vinu u evropske visine. Mogu samo da se radujem takvim namerama i da podržim sve uspehe u tom pravcu. Ipak, teško zaboravljam i smatram da treba biti barem oprezan. U sali Hotela „M“ malo koga poznajem – ali oko sebe vidim veoma, veoma pristojne ljude iz svih krajeva Srbije. Malo li je, u ovoj i ovakvoj zemlji lobotomiziranoj tabloidima i „stvarnosnim serijalima“?

6. oktobar // nedelja //

Nedeljni ručak kod majke, jedine preostale iz generacije baka i deka. Uvek me iznova obraduje činjenica da duboke godine nisu odnele radoznalost i njoj svojstvenu energiju.

Na kraju dana i vikenda, zet Laci prevodi mi, telefonom, delove prikaza „Vrta u Veneciji“, koji je proletos izašao u Mađarskoj. Poslao mi ga je prevodilac Gabor Čordaš. Autora prikaza u mom romanu naročito privlači spoj „patriotizma“ i „kosmopolitizma“, koji je, kako autor prikaza misli, sasvim nezamisliv u današnjoj Mađarskoj. Uvek zastanem kod reči „patriotizam“. Ona je, za mene, negde pri vrhu reči koje su devedesete obesmislile. Ako u mom romanu ima „patriotizma“, on je svakako ograničen na grad u kojem živim. Knjiga je nesumnjivo „beogradocentrična“, to je neka vrsta komparacije Beograda osamdesetih i onog iz naredne decenije. Drago mi je što je jedanaest godina pošto je objavljeno prvo izdanje ta knjiga i dalje vrlo živa i što – bolje ikad nego nikad – počinje svoj spori pohod prema drugim jezicima.

7. oktobar // ponedeljak //

Odbrana umetničkog doktorata koleginice Dragane Stanaćev. Još od studentskih dana poštujem i volim ono što radi. Često se setim razgovora koji smo, 1980. godine, vodili koračajući kroz maglu prema našim klasama u Mila Milunovića na dan kada je stigla vest da je ubijen Džon Lenon. Njeno strasno izlaganje na odbrani uvezuje niz intimnih repera njenog likovnog iskaza: Borhesa, Paradžanova, Tarkovskog, i uverava sve prisutne da uvođenje doktorskih studija u oblast umetnosti – i pored prvobitnih nedoumica – i te kako ima smisla. Jedno ime koje je pomenuto – arhitekte Luja Kana, navodi me da kod kuće po ko zna koji put pogledam fascinantni dokumentarni film Natanijela Kana „Moj arhitekta“. Ta „istraga o nestalom ocu“ himna je svakoj duhovnosti u stvaralaštvu, nipošto samo u oblasti arhitekture. A postojanje informatičke mreže spasava me od preturanja po policama u potrazi za diskom.

8. oktobar // utorak //

Završna provera korica „Arkadije“ pred ulazak u štampu. Razmišljam o tome da u mnoštvu mojih knjiga postoji svega nekoliko čiji spoljni izgled nije izašao iz kompjutera Dušana Ševića. Tako je i sada – izdavačka kuća je nova, ali je dizajner stari. Elipsa sa tipskog rešenja „Arhipelagovih“ izdanja nenametljivo povezuje glavu arkadijskog pastira sa lobanjom na postamentu. Kao da je Gverčino, komponujući ovu sliku pre skoro 400 godina, imao u vidu ovo grafičko rešenje…

9. oktobar // sreda //

Kao i svake prve srede u mesecu – sastanak Nacionalnog saveta za kulturu. Još jedna skupina veoma, veoma pristojnih ljudi, ali koja, kao i sve slične skupine, pomalo lebdi u vazduhu. Već dve i po godine sastajemo se na volonterskoj bazi. Obaveze predviđene Zakonom izvršavamo redovno, o čemu je nedavno podnet izveštaj Narodnoj skupštini, telu koje nas je postavilo. Tu nema ničeg skandaloznog pa samim tim nije interesantno za naše medije. Obrnuto ne važi – u Zakonu još nema članova koji će regulisati obaveze Države prema Savetu. Nagoveštaji iz upravo konstituisanog Ministarstva ne slute da će se status Saveta bitno promeniti u skorijoj budućnosti – naprotiv.

10. oktobar // četvrtak //

Sednica Nastavno-umetničkog veća na Fakultetu. Svake godine, zbog prilagođavanja ispitnim rokovima i izborima za master i doktorske studije efektivni početak školske godine, a tu mislim na rad u klasama, sve više se pomera u duboku jesen. Možda je to viša sila… ali ove godine, čini se, barem nećemo imati studentske proteste. Poslednjih godina oni su se uglavnom vrteli oko broja budžetskih mesta. Pošto smo se, zajedno sa studentima i Rektoratom, izborili za zaista veliki broj verujem da ove godine neće biti blokade. A da li će obećanja Ministarstva biti ispunjavana bolje nego u prethodnom periodu – ostaje da se vidi.

Autor je slikar i pisac, profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari