Težim ekscesu, ali nikada ekstremu

A gradić je bio prava kasaba, s tri „fiće“ i jednim „tristaćem“. I sada, prošloga proljeća u Pazaru poželim se ponovo okupati u hamamu, ne bih li se vratio u mladost. Ali vraga! Hamam je postao predmetom lokalne svađe pa je zatvoren! Međutim, Novi Pazar više nije kasaba, nego grad koji je veći od Rijeke! Ima, valjda, 130.000 stanovnika. Eto, tako se sjećaš svega i svačega na mjestima koja više nisu ista.

Da, rođen sam u obitelji diplomata. Ali, ima raznih diplomata, raznih roditelja i razne djece. Nekoj djeci život diplomata u inozemstvu i česta seljenja, mijenjanje škola, jezika, bili su pakao. Druga su djeca u tome uživala i iskoristila su to prožimanje s vanjskim svijetom. Ja znam i ovako računati: u SFRJ, a kasnije po samostalnim državama, bilo je najmanje 500 ambasadora i 2.000 diplomata. Recimo da su imali 5.000 djece. Mnogi od njih su uspješniji od mene, to je sigurno. Ali, nešto ne znam nijednoga koji je vodio TV Dnevnik u tri države ili postao direktor programa u velikoj međunarodnoj TV kući.

Život u Južnoj Americi šezdesetih, u Montevideu, bio je savršen! Razdoblje kojega se sjećam samo po dobrome. Imam 17, 18, 19 godina, polažem vozački, prve ljubavi, grad nogometa, Penjarola i Nacionala, Roče, Spensera i Hože, i (u to vrijeme) sretnih i socijalno stabilnih ljudi. Novi jezik, tjedni života s gaučima na estansijama, tango, milonga, ali i rokenrol, Punta del Este, česti odlasci u grad nad gradovima Buenos Ajres, fantastična i jeftina hrana, uhhh, bolje da me to nisi pitao.

A tupamarosi? To je preuzeto ime od jednog peruanskog indiosa Tupaka Amara, kojim se nazvao gradski gerilski pokret u Montevideu. Vođa je bio Mario Sendic, ali nije bio slavenskog nego baskijskog podrijetla. A razlog građanskog rata i državnog udara koji je uslijedio bila je nagla propast urugvajske ekonomije. Europa se zatvorila za urugvajsko meso, žito, vunu i mramor, a svjetska je sirotinja nije mogla plaćati. Kako je zemlja bila veoma socijalna (besplatno zdravstvo, školstvo, penzije u 60. u visini 100% posljednje plaće), došlo je do deficita i zaduživanja, pa do prvih devalvacija pezosa. E, to je bio početak kraja! Urugvaj je bio nadasve glavna južnoamerička bankarska oaza (zvali su ga Švicarskom Latinske Amerike), devalvacija je uspaničila investitore koji su povukli svoj novac. I onda nastaje panika. Bankari bi radili kao čistači ulica, ali ni tog posla nije bilo. Trećina stanovništva se iselila u Argentinu, Španjolsku, a najviše u Australiju. Vojska je preuzela vlast, pobila i pohapsila tupamarose… Prije pet godina vidio sam jednu prijateljicu, Miriam Montero, koja je robijala 13 godina pod vojnom huntom. Prebijene kralježnice, odbijenog uha, silovana. Danas ima 400 dolara odštete na mjesec.

Prava upisujem u Beogradu 1963, ali odlazim u Montevideo i prvi ispit polažem 1965. I odmah padam, petica! Iz predvojničke obuke! Nisam znao objasniti koncept teritorijalne obrane. Pomislio sam, ako sam pao iz predvojničke, kako ću s rimskim pravom? No, to je bio ipak jedini ispit koji sam pao. Zbog te prve petice, prvu godinu sam dao (istina u roku) s prosjekom šest. Na drugoj sam imao prosjek sedam. Na trećoj osam. I na četvrtoj – deset. Što je dalo konačan prosjek od 7.82. Ni sjajno, ni loše.

Diplomirao sam 1968. Kada sam prava upisivao na drugoj godini je bio Vojislav Koštunica, na trećoj Milan Milutinović, na četvrtoj – Slobodan Milošević. Sa mnom na godini studirao je Vuk Drašković. Svi su oni bili desetkaši, osim Vuka, i svi su bili, rekao bih, titoisti, Jugoslaveni, pragmatične komunističke orijentacije s minimumom političkih dilema, osim Koštunice. Voja je jedini među njima bio Srbin, koji se pravio da mu je to važno, a vjerojatno mu i jest bilo.

Nakon diplomiranja nisam poželio televiziju, imao sam planove za doktorat prava u Engleskoj. Ali, trebalo je čekati godinu dana na stipendiju, pa je moja majka poslala papire za televizijski natječaj. I kako obično biva, kada ne želiš posao, dođe ti sam od sebe. Među mnogim kandidatima, pokojni urednik Borivoje Mirković odabrao je i mene. Onda se pročulo da znam francuski, engleski i španjolski, da mogu pričati i talijanski, pomalo i portugalski, pa su me prebacili u vanjskopolitičku redakciju. A tamo – Ranko Lozo, Mostarac, stari šminker u besprijekornoj odjeći, zdrave logike i znanja, ali je odavno prihvatio onu „veži konja gdje ti aga kaže“. Pa, Velja Popović, prestrašeni intelektualac čijeg su oca sudili partizani (čovjek je bio sveučilišni profesor njemačkog jezika, dakle „automatski“ kolaboracionist!), pa ambiciozni i samoljubivi, ali odličan novinar, Aleksandar Prlja. Bio je još i Stanko Šajtinac, malo stariji od mene, veoma pristojan, obrazovan momak, ne previše zainteresiran za posao, kome je najveća sreća bila preko ljeta provesti tri tjedna u dubrovačkom „Ekselzioru“ kod Rafe Rodina. Da, Nikola Vitorović, koji je sa snimateljem Kulušićem napravio vrhunsku emisiju o Pol Potovoj Kambodži, a naš sastanak radnih ljudi je to jedva i spomenuo. Jer, ocjenjivano je neformalno, Nikola i Kula su snimili zanimljiv materijal, prodali smo emisiju Amerikancima, Nijemcima, Britancima i u još pola svijeta, „ ali nije se pokazalo dovoljno osjećaja za muke jedne mlade socijalističke zemlje koja traži svoj autentični razvojni put“. O, nebesa! I, s nama bi povremeno bio Momčilo Popović, urednik TV Dnevnika, ali i reporter iz Afrike, moj omiljeni lik i drugar. Od njega sam učio jednostavnost televizijskog kazivanja, smanjivanje protokola na najmanju moguću mjeru (a to je znalo nositi i loše posljedice), od njega sam učio duh beogradske čaršije, Niša, Vranja… Baš sam volio Momu.

Izvještavao sam sa velikih političkih skupova , recimo, Samita nesvrstanih u Havani 1979. Skupovi su bili veliki, ali izvještavanje je bilo mizerno. Zemlja domaćin napravi nacrt rezolucije u koji ubaci 90 odsto svog pogleda na svijet, a onda se predstavnici 100 država, prvo ambasadori, pa ministri i na kraju šefovi, upiru tjedan dana da razblaže ili zaoštre ponuđene formulacije. Onda ono metiljanje – tko se sastao s kim, koliko su nepredviđeno ostali, pola sata, cijeli sat (jako važno!), što svjetska štampa piše o Titu i Jugoslaviji (uvijek sve najbolje) i na kraju, naravno, visoke ocjene Samita. U Havani je, istina, bilo beskrajno zanimljivo. Budući da je sovjetski blok redovito podržavao sve prijedloge nesvrstanih u UN, Fidel je Castro zamislio da ubuduće i nesvrstani budu uz sve prijedloge sovjetskog lagera. Ali, mi novinari to nismo smjeli reći domaćoj javnosti! Nego se za našu publiku prepirka na Samitu u Havani vodila oko maglovite formulacije „prirodno savezništvo“. Tito je bio protiv, Castro za, a na kraju je minimalnim rezultatom pobjedio Tito, osiguravši tim principijelnim potezom dolazak svjetske elite na svoj pogreb.

Osamdesetih sam bio dopisnik RTB iz Njujorka . Bila je to velika škola. Činilo mi se i ranije da poznajem svijet, ali Njujork mi je dao ozbiljnu dimenziju više. U toj multikulturi počeo sam spoznavati razlike među narodima: – vjerske, etičke, obiteljske, uviđajući da se one ne mogu voluntaristički poništiti. Sve sam bolje razumjevao zašto roditelji protestanti mogu bez informacija o svojoj djeci po mjesec, dva dana. Zašto jedni kupuju djeci skupe darove, a drugi to nikada ne čine? Zašto talijanski klinci sve porazbacuju po restaurantu i podignu strašnu galamu, dok švedska djeca to ne čine? Zašto su neki narodi čvrsto povezani, a drugi nisu? Postupno sam shvaćao da nema boljih i gorih naroda, ali svakako ima različitih.

Jutel je imao pogrešaka, a tko nije u to vrijeme. Ali, gledano iz današnje perspektive, kada bi to bilo moguće ( a nije), volio bih da neka nepristrana, objektivna skupina 7 – 8 vrhunskih svjetskih novinara (npr, pulicerovaca) pregleda vijesti i analize Yutela, CNN-a, BBC-a, ZDF-a, Ruske TV, Kineske TV, TVS, HTV, TV SA, Srne, TV Crne Gore, TV Prištine… pa da ocjeni točnost i usmjerenost pojedinih programa. Ne znam kako bi tko prošao u toj priči…

Nije me Slobodan Milošević otjerao iz Beograda, niti mi je, osobno, bilo čime prijetio. Ali, oko tog čovjeka se nakupilo toliko zlog, indoktriniranog, moralno mizernog i umješno klijentelističkog svijeta, da se i danas ponekad oko toga posvađam s nekim prijateljima iz Srbije. Koji, jednostavno, ne žele čuti ovo: „Nije Milošević bio najgori ni za Srbiju, ni za susjedne narode. Bilo je puno, puno gorih. Ne samo onih u Hagu, ima ih još posvuda oko nas. Huškali su, naređivali rušenja i ubijanja, pljačkali, obogatili se, i sada su se povukli u vile i na jahte, smiju nam se.“

Na HRTu sam prvo dobio talk show u kasnim večernjim satima: – jedan stol i tri stolice, dva gosta i ja. Probao sam inovaciju s pregledom glavnih događaja tjedna o kojima će se gosti izjašnjavati, ali nisam birao dijametralno suprotstavljene nego politički i profesionalno srodne ljude. Pa bi se vidjelo da, uvjetno rečeno, desničari imaju međusobno velike razlike oko nekih pojmova i ličnosti, kao i liberali i ljevičari. Brisani prostor je bio politički magazin, a na temelju njegove visoke gledanosti povjeren mi je i TV Dnevnik. Tada je gledanost postala kriterij br. 1 na HTV jer su reklame stajale po 200 eura po sekundi i donosile trećinu prihoda televizije (ostalo je bila pretplata). A meni je, ponekad, kada nisam u fazi ritanja, dovoljno da mi netko postavi kriterij. Je li gledanost? OK. Onda nemojte vrištati što na ekran dovodim Bosance i Hercegovce (jer ih početkom 2000. nitko drugi nije dovodio). Ne bunite se što intervjuiramo neke hrvatske pjevače koje druge emisije i druge televizije izbjegavaju. Dat ćemo mi uredno koncert Gorana Bregovića u Maksimiru, ali i još posjećeniji koncert Thompsona na istom stadionu. „Moj“ nedjeljni TV Dnevnik je jedne zime imao 43,9 % gledanosti! Usporedbe radi, danas je na 6 – 7%. Brisani prostor je u to vrijeme dolazio do 35%. Pa sam te godine napravio 11 putopisa iz Amerike, s gledanošću od 20%. I konačno, bila je jedna moja specijalna emisija o Iraku, 26%. Te, 2006. godine, sve četiri emisije koje sam radio bile su u prvih 15 po gledanosti svih televizija u Hrvatskoj. U konkurenciji Nove TV, RTL , 300 kolega novinara i urednika na HTV, imati četiri proizvoda u prvih 15, to smatram svojim najvećim profesionalnim, opipljivim, uspjehom. A ne nekakve dosadne, diplomatske, oktroirane intervjue s Karterom ili Bushom.

Ako mi netko kaže da nije teško i zahtjevno voditi u svojoj 67. godini program vijesti i dokumentaraca na velikoj međunarodnoj televiziji, većoj od ijedne u kojoj sam radio, neka zauvijek ušuti!

Vraški je teško. Jer, regionalne televizije na ovom prostoru nikada nije bilo! Osam TV postaja u SFRJ, plus TV Koper, polazile su od kriterija i interesa svojih naroda, republika, sredina, čega već. Nije bilo jedne središnje uređivačke politike (osim odnosa prema Titu, Armiji, Partiji, samoupravljanju, nesvrstavanju koji je bio imperativan a ne odabran) nego je svatko uređivao svoj program. Ponekad se radilo zajednički. Ponekad je jedna TV stanica radila za sve. Ali, nije bile zajedničke uređivačke politike. Nije bilo jednog televizijskog centra, nego osam centara.

U slučaju Aljazeere Balkans većina gledatelja, naslanjajući se na prošla iskustva, traži „koja tu tendencija prevlađuje“. Pa broje. Koliko se govori hrvatski, koliko srpski, koliko bosanski? Broje prezimena. Koliko je „naših“, a koliko „njihovih“. Mjere dužine, minutažu pojedinih komemoracija. Zašto toliko o Srebrenici? A tako malo o Jasenovcu?

Ali, ta pasija popušta i ljudi postupno uviđaju da dobivaju komplementarne vijesti, uz doprinos dopisnika Al džazirine mreže iz 80 svjetskih centara.

I još je na Al džaziri nešto ozbiljno različito. Novinari, urednici, prezenteri, nisu pozvani da događajima dodaju vlastite komentare. Kod nas ne može proći ni ona uobičajena poštapalica „nažalost, ozlijeđeni je podlegao ranama“. Taj izraz „nažalost“ ima vrijednosnu odrednicu. Gledatelj se može pitati zašto su „na žalost“ poginuli ljudi u Bostonu, a nisu „nažalost“ poginuli ljudi u Meksiku. Komentare daju naši gosti, stručnjaci, svjedoci. Ako je gost percipiran kao pristran jednoj opciji, uzet ćemo i druge goste, bliže nekim drugim opcijama. Ali, to je svakim mjesecom sve bolje.

U odnosu na druge, to što sam radio, bilo je drukčije, ali nikada ekstremno drukčije. Ponavljam ono što često govorim za sebe: Težim ekscesu, ali nikada ekstremu. Znate li kojem sam novinaru u Srbiji po tome najsličniji, bar tako mislim ? Dragiši Boškoviću. Drukčiji je, a ne znaš iz prve zašto. On mi je u Njujorku bio mentor za američku i svjetsku ekonomiju, ali ne samo meni nego i svima nama dopisnicima: Juriju Gustinčiču, Dušanu Simiću, Bogdanu Dečermiću, Gordani Logar, Maksutu Shehuu… svi smo čekali taj lucidni trenutak kada će nam Dragiša u sat-dva ispričati na temelju jedne-dvije zgode kako funkcioniraju biznis i politika.

Da mi netko sada ponudi da živim na jednom mjestu u svijetu, bilo gdje da izaberem, i da mi za to plati tri milijuna eura, morao bih odbiti. Jer, ne mogu zamisliti da živim na jednom mjestu do kraja života.

Kolege

Kada sam upisivao prava, na drugoj godini je bio Vojislav Koštunica, na trećoj Milan Milutinović, na četvrtoj – Slobodan Milošević. Sa mnom na godini studirao je Vuk Drašković. Svi su oni bili desetkaši, osim Vuka, i svi su bili, rekao bih, titoisti, Jugoslaveni, pragmatične komunističke orijentacije s minimumom političkih dilema, osim Koštunice. Voja je jedini među njima bio Srbin, koji se pravio da mu je to važno, a vjerojatno mu i jest bilo.