Čim je razgovor počeo, ispostavilo se da generalu Duenu nije baš najjasnija ni situacija i odnosi, niti njegova misija. Rekao je da je došao da preuzme pilote i da ne želi da se sastane sa ratnim zločincem kakav je Mladić, kao i da će se, u suprotnom, vratiti u Pariz. Perišić mu je strpljivo objašnjavao da je to najlakše uraditi, ali i da će posledice biti najteže i da ćemo neposredni krivci da budemo mi, neposredni učesnici ovog razgovora, a ne stvarni krivci.

Čim je razgovor počeo, ispostavilo se da generalu Duenu nije baš najjasnija ni situacija i odnosi, niti njegova misija. Rekao je da je došao da preuzme pilote i da ne želi da se sastane sa ratnim zločincem kakav je Mladić, kao i da će se, u suprotnom, vratiti u Pariz. Perišić mu je strpljivo objašnjavao da je to najlakše uraditi, ali i da će posledice biti najteže i da ćemo neposredni krivci da budemo mi, neposredni učesnici ovog razgovora, a ne stvarni krivci. General Duen je dva puta odlazio u avion, verovatno da se konsultuje sa nekim u Parizu, najverovatnije lično sa Širakom, pri čemu mi nismo bili sigurni i da li će se vratiti i nastaviti razgovor. To „prijateljsko ubeđivanje“ je potrajalo, pa kad smo konačno dobili Duenovu saglasnost za susret i razgovor sa Mladićem, već je bilo prošlo dogovoreno vreme. Sada se Ratko Mladić uzjogunio i hladno odbrusio: „Ko ga j…, neka sad on mene čeka sat i kusur vremena“.
A kad su se u prostoriji za razgovore, konačno, pojavili generali Ratko Mladić, Milan Gvero i Zdravko Tolimir, general Duen se sa njima rukovao, istina malo uzdržano, ili ne baš mnogo srdačno, ali led je krenuo. Psihološki rat je dobijen, čime su stvoreni dodatni uslovi za uspešan završetak i drugog čina drame „oslobađanje pilota“. Ali, drugi čin je bio dug i naporan. Razgovaralo se dugo, do duboko u noć, ako bi se to uopšte moglo nazvati razgovorima i pregovorima.
Mladić i njegovi saradnici ponovili su sve što su znali o istorijskoj ulozi i stradanju srpskog naroda, o razbijanju Jugoslavije i o antisrpskoj zaveri, o učinjenim nepravdama, zločinima NATO i međunarodne zajednice i njezinih snaga. Glavni argumenti bili su im da oslobađanje pilota treba da opravdaju pred narodom, koji bi trebalo da im sudi za počinjene zločine. Pored toga, neprekidno su postavljali i pitanje šta Francuska nudi za uzvrat, ako bi bili pušteni? Da li bi izgradila neku školu, most, bolnicu ili neki drugi objekat u Republici Srpskoj? Da li bi bila spremna da stipendira školovanje dece poginulih tokom bombardovanja, da njeni zvaničnici posete Republiku Srpsku, obiđu groblja i slično? General Duen mogao je samo da ponavlja da nije ovlašćen da daje takva obećanja i preuzima obaveze. Bilo je očigledno da te dve stvari ne idu zajedno i da nije časno tražiti „otkup“ za oslobađanje ratnih zarobljenika, ali su sva ukazivanja bila uzaludna. Ipak, oko 23 časa postignuta je saglasnost da će piloti biti oslobođeni sutradan u Malom Zvorniku.
Kasno noću u Batajnicu je, po pozivu generala Perišića, naravno uz saglasnost Miloševića, došao i tadašnjji predsednik SRJ Zoran Lilić. Perišić mi je rekao da sačekam Lilića u prostoriji na ulazu, da ga, ukratko, upoznam sa problemom, a da on sam odluči šta će dalje da preduzme. Međutim, sa mnom je ostao i Mladićev pomoćnik general-potpukovnik Milan Gvero i, po dolasku Lilića, odmah počeo da optužuje Francuze i za ono što nikada nisu učinili niti su nameravali da učine, ali nije rekao da je dogovor o oslobađanju pilota, ipak, postignut. Stajao sam malo po strani, pa kad mi je prekipelo, prekinuo sam Gvera i rekao da general ne govori istinu, tačnije da laže, pa se Lilić okrenuo i upitao u čemu je problem. Rekao sam da ne smemo dozvoliti da se oslobađanje pilota uslovljava na takav način, da pregovori propadnu i da se načelnik GŠ Francuske vrati neobavljena posla, s obzirom na to da je došao i kao lični izaslanik predsednika Žaka Širaka i da preti opasnost da Dejtonski sporazum ne bude potpisan, kao i da je dogovoreno da se piloti sutradan predaju u Malom Zvorniku. Predložio sam i da se odmah sastane i porazgovara sa generalima Mladićem i Perišićem i da se u to lično uveri. Lilić se odmah složio. Nije mi poznato da li je s nekim Lilić posle toga razgovarao, ali je sigurno da je izvestio Miloševića da su pregovori uspešno završeni.
Pošto je general Duen već bio otišao na počinak, s obećanjem da će piloti da budu oslobođeni sutradan u Zvorniku, počeo je treći čin drame, kojem nisam prisustvovao. Mladić i Tolimir su od Perišića tražili da Milošević potpiše pripremljeni papir i da garantuje da Mladić neće da bude isporučen Haškom tribunalu. Glavnu ulogu u ovom delu preuzeo je general Tolimir. On je pošao sa Perišićem u Generalštab. Po dolasku u Perišićev kabinet, izvadio je dve bombe i rekao da je jedna za njega, Tolimira, a druga za nekog drugog, ako Milošević ne potpiše garancije, kao i da piloti neće biti oslobođeni, jer su pod kontrolom njegovih ljudi. Pošto Perišić nije uspeo da urazumi Tolimira, bio je prisiljen da ponovo zove Lilića. Ovaj je bio preneražen, ali nije pristao da zove Miloševića. Rekao je Perišiću da on to uradi. Naravno, Milošević je pobesneo, ali je, ipak, primio Lilića i Perišića oko dva sata posle pola noći. Ipak, nije potpisao nikakve garancije o neizručivanju Haškom tribunalu, a „bombaš Toša“ se smirio i nije izvršio svoju suludu nameru ili blef.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari