Hrvatska predsjednica Grabar Kitarović otišla je gotovo inkognito u Sjedinjene Američke Države da se susretne s nekim neidentificiranim ljudima iz Trumpove tranzicijske administracije, a i Mile Dodik pokušao je nešto slično, budući da u Washingtonu ima dobro povezanog lobista.
No, spriječio ga je State Department i u Sarajevu nije mogao dobiti vizu, jer ondje još vlada prethodna, demokratska ekipa. Slovenski premijer Miro Cerar našao je elegantno rješenje – nazvao je buduću Prvu damu, Melaniju Knavs, Slovenku rodom iz Sevnice, i čestitao joj na pobjedi, a ona mu je zahvalila i onda dala Donalda na telefon. Ono što su pokušavali vođe najvećih država na svijetu, lako je izveo samozatajni predsjednik vlade malešne Slovenije, ranije sudac, inače sin olimpijskog gimnastičara Mira Cerara, koji je poslije sportske karijere skromno živio od advokature. Kolikogod na prvi pogled izgledao zavezan iliti ”zvuzlan”, što je manje-više privid koji njeguju slovenski političari prikazujući se kao čedni malograđani, Miro Cerar zna što hoće – odmah je ponudio Trumpu da Slovenija postane ”most između Amerike i Rusije”, mjesto susreta, prikladna točka gdje će velesile pregovarati, a osjećat će se pritom gotovo na vlastitom terenu. Donald se zahvalio na ponudi, nije ništa obećao, no to se uopće ne čini deplasiranom idejom, ali ne samo zbog Melanije.
Slovenija, naime, već godinama gradi diplomatsku poziciju ne baš ekvidistance, nego, recimo, relativne samostalnosti. U pozicioniranju na svjetskoj političkoj sceni pokušavaju zadržati subjektivitet bez izlaženja iz jasnih, zadanih okvira. Slovenija je disciplinirana članica Europske Unije, ali, istodobno, jedina zemlja te asocijacije koju je Putin posjetio otkako su protiv Rusije uvedene sankcije zbog Ukrajine i Sirije. On, doduše, nije došao u službeni državni posjet, nego na obilježavanje godišnjicu gradnje kapelice, koju su u Prvom svjetskom ratu podigli ruski zarobljenici na Vršiču podno Kranjske gore, kamo su bili dovedeni da u surovim planinama izgrade jedan put. Tu se svake godine ritualizira slavensko bratstvo, što uvijek ima i rezervni politički podtekst, koji ponekad može biti koristan ulog. Boraveći u LJubljani, Putin je dočekan sa svim počastima, a onda je u druge europske metropole poslao političke poruke. Sloveniju su u brzoj sukcesiji također posjetili Aleksandar Medvedev i Aleksej Miller, direktor Gazproma. Plinovodi, nafta, standardne teme… Ministar vanjskih poslova Lavrov pratio je pak Putina, što znači da su sva četiri glavna lika ruskog ”zaibatsu”, kremaljske nomenklature, prošle godine dolazili u Sloveniju, koju očito smatraju prikladnim mjesto za razgovore sa Zapadom. Stoga onaj Cerarov prijedlog o ljubljanskom diplomatskom ”tromostovju” nije naivna improvizacija. Uostalom, prvi susret predsjednika Georgea W. Busha i Putina dogodio se također u Sloveniji, na Brdu kod Kranja, 2001. godine, u prvom predsjedničkom mandatu Vladimira Vladimiroviča, netom nakon ulaska Busha mlađega u Bijelu kuću. I Trump je prije boravio u Sloveniji, no proveo je ondje samo nekoliko sati. S Melanijom je 2002. stigao svojim napirlitanim „Boeingom 727”, u kojem je imao pozlaćenu spavaću sobu. Sletio je na ljubljanski aerodromčić i potom se otputio na Bled, gdje je u starom, elegantnom hotelu ”Toplice” na jezeru, upoznao Melanijine majku i oca, Amaliju i Viktora Knavsa.
U svemu, čini se, za obje strane postoje dobri politički i privatni razlozi za sastanak upravo u Sloveniji – ne neki način, i Putin i Trump mogu je svojatati kao vlastiti teren. Što znači da je i slovenska diplomacija, kolikogod diskretna, činovnička, zapravo zemlju dobro pozicionirala. Jedino prema južnim susjedima pokazuje sitničavost i balkanštinu. Nezadovoljan je i Dimitrij Rupel, osnivač slovenske diplomacije i slovenske države, koji kritizira ministra vanjskih poslova Karla Erjavca i cijelu njegovu garnituru. Smatra ih diletantima, a cijelu Cerarovu vladu prikazuje kao kriptokomunistički režim. Ne ide mu u glavu da je jedna ozbiljna država vitalnu funkciju vođenja međunarodne politike povjerila vođi ”Demokratske penzionerske stranke”, a ne, recimo, njemu samome. Možda je Rupel u pravu što ga nerviraju svi ti slovenski provincijalci – on je postao malo prevelik i pretežak za domaću scenu – ali ipak griješi kad negativno ocjenjuje Cerarov i Erjavčev učinak. Kakvi god bili, nisu zemlju doveli ni u kakvu nepriliku.
Slovenija ni faktički ni percepcijskih više nije dio ”regije”, Balkana. Ekonomski je izjednačena s ”nižom srednjom klasom” zapadnoeuropskih zemalja. Ima malo manji GDP per capita od Portugala, a znatno veći od Češke, Slovačke i baltičkih ”istočnoeuropskih tigrova”. Na svakom geostrateškom zemljovidu, ne spada u ex-YU skupinu uz koju se priljubila i Albanija. Osim Hrvatske, sačinjavaju je zemlje zaostale u pridruženju i još dosta udaljene od Unije, koja bi im i ovakva klimava trebala biti i te kako poželjan cilj.
Za rusku diplomaciju ništa ne bi značilo da je Slovenija balkanska prijateljska zemlja – njima treba neka zapadna destinacija, na kojoj mogu započeti novu rundu pregovora sa Zapadom, Amerikom i Europom. Ukratko – Slovenija se čini idealnom. Ondje postoji normalni kapitalizam, rast ekonomije i blagostanje, ali su ljudi ipak skloni nekom makar i deriviranom komunizmu, što se inače na Balkanu više nigdje ne može naći, osim među marginaiziranim ljevičarima i u Grčkoj. Slovenija je Zapad, ali slavenski, blizak, a ne tuđinski, Europa, no drukčija je, zasebna, kao Švicarska ili Austrija, s tim što tu nitko ne hoda u kožnatim kratkim hlačama i s nostalgijom se sjeća tate koji se borio na Istočnom frontu u SS-u. Naprotiv. Upravo u Sevnici ima najviše masovnih, neobilježenih grobnica njemačkih i kvislinških vojnika te raznih drugih izbjeglica i civila pobijenih poslije Drugog svjetskog rata. Imali su tu zlu sreću da se ovim putem, od Čateža na hrvatsko-slovenskoj granici, dolinom Save povlače prema Celju, pa su pali u ruke KNOJ-u i ostalim specijalistima zaduženim za eksterminaciju. U Sevnici i oko Sevnice su tako tri masovna grobišta s žrtvama o kojima se još ništa ne zna i tri napunjene njemačkim zarobljenicima, koji su strijeljani i zakopani bez obilježavanja, prema uputstvu koje je poslala Ozna. Umjesto Ćele-kule koja bi pobuđivala strah, strah se pobuđivao režimom tajnosti, kao mrak koji te proguta bez traga. Zanimljivo, Viktor Knavs, zapravo Knauss (rođen 1947) nesumnjivo je njemačkog podrijetla, no njegovi roditelji preživjeli su pokolj i nisu poslije rata deportirani kao gotovo svi ostali od pola milijuna sunarodnjaka popisanih prije rata u Kraljevini Jugoslaviji (ostalo ih je nekoliko hiljada). Otac se asimilirao, promijenio prezime u Knavs i upisao se u Komunističku partiju. Tako je Donald Trump, izvornog njemačkog obiteljskog prezimena Trumpf, našao nevjestu također germanskog podrijetla, ali u tom susretu ima puno manje slučajnosti nego što se čini. Donaldov otac bio je sin bruklinškog slum-lorda, kućevlasnika sirotinje, ali sin se uzdigao i postao real-estate devoloper, nekretninski poduzetnik, gradeći nebodere od crnog stakla s pozlatama. No, uz taj ukus uvijek su išle slično napucane djevojke i žene, modeli i manekenke, koje su stigle s Istoka i silno unaprijedile figuru, ali nikad nisu svladale engleski jezik…
U Sevnici se nalazi tvornica ”Lisca”, jedna od najvećih industrija ženskog donjeg rublja u Istočnoj Europi, koja svake godine oblijepi sva plakatna mjesta po bivšoj Jugoslaviji jumbo-afišama svoje sezonske reklamne kampanje, koju uvijek nosi neka jako mlada cura u sićušnim prozirnim gaćicama i passent-grudnjaku. Formirana u tom ozračju (što bismo rekli mi Hrvati), Melanija je odmah bila usmjerena na tegobni put foto-modela i celebrityja, pa je studij arhitekture u LJubljani brzo zamijenila manekenskom karijerom u New Yorku, a zatim, istisnuvši vedetu manekenku Marlui Maples, koja je sama istisnula sportašicu i manekenku Ivanu Trump, postala družica krupnog momka s crvenim obrazima i žutom kosom, koji će nevjerojatnim slijedom događaja postati idući, 44. američki predsjednik. Toliko različit da je baba Vanga možda bila u pravu kad je prorokovala da će Obama biti zadnji…
Inače, tvornica ”Lisca” ne se zove po nekakvoj lisici, nego po planinarskom domu iznad Sevnice gdje je drug Tito 1938. osnovao svoj KPJ, koji je zamijenio moskovsku garnituru u Parizu kad je Staljin dao smaknuti prethodnog sekretara Gorkića. Dom na brdu iznad Sevnice je izgorio u ratu, ali je sevnička ne tako teška industrija, komunistička ”Victoria’s Secret”, po tome dobila ime. Poslije su se svi snalazili kako su znali i umjeli, s onim što su imali, a to kako su se Slovenija i Melanija Knavs plasirali, a ni ”Lisca” nije propala, naprotiv, pokazuje da moraš sebe visoko cijeniti i ne smiješ ograničavati vlastite ambicije ili od njih lako odustati.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
