Transplantacija i dalje daleki san za obolele: Kakvo je stanje u državama regiona sa operacijama na kojima se vrši presađivanje organa?

Srbija: Među poslednjima u svetu po broju donora

Ukoliko bismo zdravstvo svake države na planeti posmatrali kao živ organizam onda bi transplantacija bila jedan od njegovih vitalnih organa.

Srbija je 2022. godine, prema objavljenim podacima Međunarodnog registra donacija organa i transplantacija (IRODaT) po broju donora organa u svetu među poslednjima, iza su samo Kazahstan, Oman, Filipini, Nikaragva i Vijetnam.

Kako za Danas kaže dr Ružica Jovanović, v. d. direktora Uprave za biomedicinu Ministarstva zdravlja, u Srbiji, u skladu sa Republičkim listama čekanja na transplantaciju srca, jetre i bubrega, ukupno čeka 1.553 pacijenata, od kojih je četvoro dece.

„Na transplantaciju srca čeka 55 pacijenata, jetre 65 i bubrega 683 pacijenata, od kojih je četvoro dece. Takođe, na transplantaciju rožnjače čeka 750 pacijenata“, ističe ona.

Prema njenim rečima, u periodu januar – jun ove godine sa jednog kadeveričnog donora, transplantirano je dva bubrega.

„U istom vremenskom periodu, kada su u pitanju takozvane žive transplantacije bubrega, realizovano ih je 19“, navodi ona.

Komentarišući podatke IRODaT, dr Jovanović najveće prepreke koje onemogućavaju veći broj kadaveričnih transplantacija vidi u „u nedovoljno razvijenoj svesti stanovništva o značaju darivanja i transplantacije organa.“

„Srbija i Ministarstvo zdravlja ulažu napore da unaprede pravni okvir i program darivanja i presađivanja ljudskih organa. Posebnu važnost trebalo bi posvetiti aktivnostima kontinuirane nacionalne promocije i kampanje za razvijanje sistema za podizanje svesti građana o značaju darivanja ljudskih organa da bi se povećao broj donora, a time i broj uspešno obavljenih transplantacija, odnosno broj spasenih ljudskih života“, objašnjava ona dodajući da je u Srbiji veoma niska stopa doniranja, ali i stope transplantacija bubrega, jetre i srca, u odnosu na zemlje u okruženju i zapadne Evrope, što zahteva udružene aktivnosti države, Ministarstva zdravlja – Uprave za biomedicinu, nevladinog sektora, religijskih zajednica i svakog pojedinca ponaosob.

A kako je to kada se čeka organ u Srbiji priča za Danas Ivana Jović, (36), borkinja za prava pacijenata, koja je za svoju bolest bubrega saznala kada je imala 17 godina, bila godinama na hemodijalizi, a prošle dobila novi organ.

„Nisam dramatično shvatila svoju dijagnozu. Mislila sam da ću kada budem bila u 50-im godinama završiti na dijalizi, a potom i otići na transplantaciju. Međutim, na dijalizi sam završila u svojoj 33. godini. Živela sam samo zahvaljujući aparatu koji je radio umesto mojih bubrega“, opisuje ona.

Ivana je u međuvremenu postala svesna situacije u kojoj se nalazi, jako lošeg položaja bubrežnih pacijenata.

„I činjenice da je vrlo verovatno da ću godinama biti na dijalizi i da neću doživeti transplantaciju. U tom trenutku, 2021 godine, broj transplantacija u Srbiji bio je jednocifren, dok je više od 2.000 ljudi bilo na listi čekanja. Zajedno sa pacijentima iz Dijaliznog centra pokrećemo peticiju „Donorstvo je herojstvo“, koju je potpisalo više od 13.000 ljudi, predali smo je Ministarstvu zdravlja. Uputili smo i otvoreno pismo predsedniku države Aleksandru Vučiću, tadašnjoj premijerki Ani Brnabić i ministru zdravlja Zlatiboru Lončaru“, priča Ivana i nastavlja:

„Moja priča je imala srećan kraj, kao i priča još 12 pacijenata koji su tokom prošle godine bili na transplantaciji bubrega u Belorusiji. Sredstva su prikupljena zahvaljujući humanim građanima“.

Ivana podseća i na performans koji su održali „Apel za život“ ispred Predsedništva na Andrićevom vencu, čiji je cilj bio podizanje svesti o problemu i upućivanje poruke donosiocima odluka „da se osećamo kako država pere ruke od nas.“

Ocenjuje da je „definitivno najmračniji period srpske transplantacije proglašenje neustavnosti Člana 23. Zakona o presađivanju ljudskih organa, kada je Ustavni sud ostavio rok od šest meseci da se Zakon koriguje.

„Kako do korekcije nije došlo, transplantacije su 10 meseci obustavljene, sve dok ministar Lončar nije potpisao Instrukciju po kojoj se i danas radi“, kaže ona i dodaje da Zakon pune tri godine, do 2023, nije korigovan. Potom je, nastavlja, usvojen na sednici Vlade Srbije, „spušten“ u Skupštinu, ali do danas nije bio na dnevnom redu jer je ona bila raspuštena u novembru.

„U međuvremenu, sastali smo se i sa Zlatiborom Lončarom, dobili podršku za predloge unapređenja u vezi sa Zakonom, ali i pozitivne informacije o ponovnom pokretanju nacionalne kampanje, unapređenju transplantacija u zdravstvenom sistemu, kao i o dogovorima koji su počeli sa Belorusijom, kako bi naši pacijenti o trošku Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje mogli da se transplantiraju u toj zemlji dok se situacija u Srbiji u vezi sa transplantacijama ne unapredi“, ističe ona.

BiH: Najviše čekaju transplantaciju bubrega, jetre i rožnice

Vodeći tešku bitku za svoj život mladi Mostarac Adnan Šemić u očekivanju je hitne transplantacije jetre u Univerzitetsko kliničkom centru Tuzla koju će raditi ljekari. iz Turske ili Hrvatske.

Borba ovog mladog čovjeka koji boluje od rijetke Wilsonove bolesti nikog nije ostavila ravnodušnim u zemlji, ali i zemljama okruženja. Naši političari i federalni zastupnici su napokon nakon desetine godina na hitnom zasjedanju oba doma federalnog parlamenta omogućili izmjenom zakona o transplantaciji da se osobi transplantira organ od donora odnosno nesrodnog darivatelja.

U konkretnom Adnanovom slučaju donor je osoba iz Srbije koja se javila putem društvenih mreža i spremna je darovati organ. Izmjenom zakona o transplantaciji biće omogućeno uraditi i ove transplantacije organa u Bosni i Hercegovini, a tzv „Adnanovim zakonom“ odnosno Zakonom o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja po hitnom postupku, pokrenulo je Bosnu i Hercegovinu s mrtve tačke kada je riječ o transplantaciji organa i tkiva.

Dosadašnjih urađenih njih tek desetak godišnje, u kliničkim centrima u Sarajevu i Tuzli, su bile one prema slovu zakona, samo kadaverične transplantacije.

Predloženi zakon predviđa dodavanje novog stava kojim se precizira da se uzimanje organa, odnosno tkiva od živog darivatelja može provoditi od nesrodnog živog darivatelja isključivo ukoliko ne postoji mogućnost darivanja u slučaju rodbinske veze, bračnog i izvanbračnog partnerstva i srodstva, a pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Kada se radi o listama za transplantaciju u našoj zemlji koje iz godine u godinu bivaju sve duže, oboljelima život zavisi od donorstva organa.

Zakon do sada nije omogućavao više transplantacija jer se radila samo kadaverična transplantacija. U BiH također ne postoji zajednička lista za transplantaciju na nivou države nego Federacija BiH ima svoju listu za transplantaciju pri Centru za transplantacijsku medicinu Federalnog ministarstva zdravstva, dok Republika Srpska, kako je za Oslobođenje kazala predsjednica Donorske mreže Bosne i Hercegovine prof. dr. Halima Resić nema svoju transplantacijsku listu.

Tako je na listama za transplantaciju u FBiH na prvom mjestu transplantacija bubrega, zatim jetre, te rožnice. Prema podacima Federalnog ministarstva zdravstva najveći broj pacijenata čekaju za transplantaciju bubrega, a njih je oko 260.

– Najviše njih 70 posto svih koji čekaju transplantaciju su pacijenti koji su na hemodijalizi. Većina njih nema srodnog donora, nego moraju čekati transplantaciju od osoba koje su doživjele moždanu smrt, od potencijalnih donora koji su u intenzivnim njegama, naglašava dr. Resić te dodaje kako je u cijeloj Bosni i Hercegovini oko 2.600 pacijenata na hemodijalizi.

Iako bi trebalo da je puno veći broj pacijenta koji čekaju na transplantaciju bubrega, na listi čekanja je nešto manje od 200 takvih bolesnika.

Ako uzmemo u obzir da je u FBIH blizu 2.000 pacijenta na dijalizi i da bi 1/3 mogla biti transplantirana, što znači da je to minimalno 600 onda brojka od 200 nije realna, naglašava predsjednik Udruge dijaliziranih i transplantiranih u FBiH Tomislav Žuljević
Razlog tome je, pojašnjava sagovornik, odustajanje pacijenta da dođu na listu jer se u FBIH jako dugo čeka na transplantaciju.

-Drugi razlog je taj što pojedini voditelji dijaliznih centara ne upućuju pacijente na obradu kako bi se stavili na listu čekanja. Što se tiče jetre, na listi je oko 35 pacijenta a oko 30 čeka na transplantaciju srca koja se još ne radi kod nas u BiH, ali se iskreno nadamo da će se i to uskoro dogoditi, kaže Žuljević, te upozorava da veliki broj pacijenata čeka predugo transplantaciju koja je spas za pacijente sa terminalnim zatajenjem unutarnjih organa. Najveći broj onih koji čekaju, nažalost, uopće ne dočekaju poziv za transplantaciju jer smrt bude puno brža od politike i zdravstvenog sustava.

Problem presađivanja organa prisutan je u cijelom regionu, Europi i svijetu. No kod nas je samo političko uređenje zemlje problem u smislu aplikacije prema Eurotransplantu. Ova Udruga je na federalnoj razini i imaju sasvim korektan odnos sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Centrom za transplantacijsku medicinu.

-Mi bismo da se FMZ više posveti temi dijalize i transplantacije, ipak svjesni smo da postoje i drugi teško bolesni pacijenti koji također traže svoja prava i bolje uvjete liječenja. Smatramo da procvat i progres transplantacijske medicine u BIH stoji na menadžerima kliničkih centara. Transplantacija je spašavanje života, povratka bolesne osobe u život, obitelji, na posao itd. Dijaliza je jako skup način liječenja, a transplantacija je ustvari financijska ušteda u zdravstvu, kaže Žuljević.

UKC Tuzla i dalje je najbolji transplantacijski centar u BiH gdje pored bubrega i rožnice rade i transplantaciju jetre Kantonalna bolnica Zenica je najbolja donor bolnica u državi. Zahvaljujući predanosti svome poslu anesteziološki tim u KB Zenica i njihova transplant koordinatorica u posljednje dvije godine je spasila gotovo 20 života, navodi Žuljević.

Crna Gora: Pacijenti zbog nemara države prepušteni sebi

Pacijenti iz Crne Gore koji čekaju na presađivanje organa od mrtvog donora prinuđeni su da skupljaju novac od humanih pojedinaca i firmi i da podižu kredite kako bi o svom trošku obavili transplantaciju u nekoj od inostranih zemalja, najčešće Bjelorusiji.

Osobe iz Crne Gore kod kojih je došlo do otkazivanja ili nedovoljne funkcije bubrega i jetre, a nemaju živog srodnog donora, ne mogu o trošku države obaviti transplantaciju organa. U istoj situaciji su pacijenti kojima je neophodno presađivanje pluća, srca i pankreasa, jer je jedino rješenje transplantacija od moždano mrtvog (kadaveričnog) donora organa, pa su prepušteni sami sebi i traže način da dođu do novca potrebnog za liječenje.

Transplantacioni program u Crnoj Gori mrtav je od 2019. godine, kada je urađeno posljednje presađivanje bubrega u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG). Od tada do danas u Crnoj Gori nije urađena niti jedna transplantacija, a pacijenti koji imaju donora, živog srodnika, obavljali su operacije o trošku države u Turskoj.

Pacijentkinja Milena Žižić jedna je od pacijentkinja na hemodijalizi koja je kandidat za transplantaciju bubrega od kadaveričnog donora. Ona za „Vijesti“ kaže da je ova kategorija pacijenata marginalizovana i da se samoinicijativno liječe.

„Nemamo dovoljan broj ljekara koji bi se bavili ovom tematikom jer je veliki broj pacijenata koji su nefrološki pacijenti, a to ne podrazumijeva samo dijalizu nego i dugogodišnje protokole u liječenju prije nego se dođe do ovog stadijuma“, smatra Žižić.

Ona kaže da se pacijenti koji čekaju presađivanje bubrega od živog donora obično odlučuju na transplantaciju u Turskoj.

„Ako nemaju donora, odlaze u Bjelorusiju gdje presađuju organ od kadaveričnog donora. Fond za zdravstveno osiguranje još ne pokriva troškove ovog liječenja, pa su pacijenti primorani da sakupljaju sredstva na razne načine“, ističe Žižić.

Ona poručuje da se transplantacioni program može unaprijediti isključivo jakom institucionalnom podrškom i dodatnom edukacijom stanovništva.

„Tu najprije mislimo na potpisivanje donorskih kartica, čime bi se obezbijedio dovoljan broj organa za sve pacijente. Sve razvijenije zemlje svijeta koriste ovaj model. Na taj način pacijenti nijesu primorani da se povrgavaju teškim dijalizama, koje nemaju uvijek pozitivan ishod, a i na taj način bi država imala veću finansijsku korist“, smatra Žižić.

Neformalno udruženje pacijenata „Hrabro u novi život“ pokrenulo je prije nekoliko mjeseci peticiju kojom traži uspostavljanje saradnje sa Minskim naučno-praktičnim centrom za hirurgiju, transplantologiju i hematologiju, kako bi se transplantacije organa od mrtvih donora obavljale o trošku države pacijentima kod kojih je došlo do otkazivanje bubrega, kao i drugih organa.

Iz Ministarstva zdravlja poručili su ranije da zbog bilateralnih odnosa između Crne Gore i Bjelorusije nije izvjesno kada bi se saradnja mogla realizovati, a podsjećaju i da upućivanje u drugu državu radi kadaverične transplantacije nije praksa, zbog sumnje u porijeklo organa.

Ipak, nakon protesta dijela pacijenata ministar zdravlja kazao je da su uputili niz dopisa i Ministarstvu vanjskih poslova, državama u kojima se može obavljati transplantacija.

Prema nezvaničnim saznanjima, crnogorski ljekari i predstavnici Ministarstva i FZO trenutno su u posjeti Minskom naučno-praktičnom centru za hirurgiju, transplantologiju i hematologiju.

Na listama čekanja za transplantacije organa je 89 građana, među kojima je i šestoro djece kojima je potrebno presađivanje jetre i bubrega.

Najviše pacijenata (59) čeka transplantaciju bubrega, 17 jetre, pluća deset, dok je na listi čekanja za presađivanje srca troje pacijenata.