Treba li Hrvatima Zakon o jeziku?

Utoliko su pitanja jezika uvijek osjetljive i zapaljive teme.

Nesumnjivo, tijekom povijesti hrvatski je jezik dijelio usud naroda koji se njime služi, a kako kažu povijesnice svoju je književnu formu, ili kako se to voli reći krštenicu, dobio s epom Judita Marka Marulića (1521).

Ali, kao službeni jezik uveden je tek saborskim zaključkom 1847. da bi ga Sabor u punom smislu riječi „ozakonio“ tek 1861.

Međutim, s hrvatskim jezikom ni tada ništa nije išlo bez teškoća; to je bilo vrijeme zanesenosti jugoslavenskom idejom, pa je većina zastupnika u Saboru predložila da se jezik kojim govore nazove jugoslavenskim, čemu se odlučno suprotstavila saborska manjina, koja je predlagala termin hrvatski, tako da se tek „intervencijom“ Ivana Mažuranića, tada predstojnika Hrvatskog dvorskog dikasterija u Beču, razrješila dvojba; naime on je riječ jugoslavenski jednostavno precrtao i dopisao hrvatski i time zapečatio diskusiju.

Tijekom 1868. hrvatski je jezik po prvi put ušao u jedan međunarodni (pravni) ugovor, ali time borba za hrvatski jezik ni izdaleka nije bila dovršena.

„TUĐICE“ SU „SRBIZMI“: Stvaranjem NDH činilo se kako se stvar privodi kraju; naime, nova fašistička i rasistička Pavelićeva vlast propisala je Zakon o korištenju hrvatskog jezika, koji se upravo zarad svoje nacionalističke isključivosti, rigoroznosti i forsiranog purizma naprosto „nije primio“, postao je predmetom poruge i jezička je pitanja samo dodatno zakomplicirao.

Međutim, ustašoidna jezikoslovna praksa nije iščezla padom NDH; nakon raspada SFRJ, odnosno stvaranjem samostalne i neovisne RH revitalizirala se i kulminirala je 1995. u hrvatskim šovenskim krugovma okupljenim oko Vice Vukojevića i slične bratije (iz HDZ i dijela Crkve) koja je pokušala restaurirati ideje na tragu Mile Budaka i Ante Pavelića o obnovi tzv. korienskog pravopisa, donošenju Zakona o jeziku i formiranju državnog nadzornog ureda kojim bi se uredilo i propisalo, po uzoru na NDH, što jest, a što nije hrvatski jezik.

Koje su to riječi tuđice (čitaj: srbizmi) i treba ih izbaciti iz uporabe; navodno, na tapetu se našlo gotovo 30.000 srbizama, iako je hrvatski jezik danas daleko više „ugrožen“ najezdom anglizama, nego li srbizama.

U svakom slučaju glupavo ambiciozno se pokušala nametnuti jezička praksa kojom bi se „potvrdilo“ kako se ne radi samo o dva posvema različita jezika, već da su srpski i hrvatski jezik toliko posebni da su praktički neprispodobivi.

Razlikovni rječnik hrvatskog od srpskog jezika postao je obveznom literaturom.

Malo koga je zamarala činjenica da se Hrvat i Srbin, bez ogleda na različitost pisma i raspad bivše zajedničke države i na dalje izuzetno dobro razumiju i ne treba im prevoditelj da bi izravno komunicirali.

Na koncu, čak je i samom Tuđman koji je početkom 1990-ih godina inicirao „uvođenje reda“ u jezikoslovnu praksu postalo jasno kamo sve to vodi, pa je i HDZ većina u Saboru, mnogi istina teška srca, morala odustati od pokrenute inicijative „nacionalističkih higijeničara“.

„ANTIHRVATSKA ZAVJERA“:A, danas je, tako se barem čini po najnovijoj inicijativi, iznova sazrijelo vrijeme za izradu Zakona o jeziku; novi predsjednik Matice Hrvatske, poznati književnik Miro Gavran najavio je (početak siječnja 2022) obnovu matičine ideje iz 2013. o izradi prijedloga za donošenje novog zakona, kao i formiranje Vijeća za javnu uporabu jezika, sastavljeno od „uglednih jezikoznanaca“, a koje bi imalo zadaću pratiti stanje i davati mjerodavna mišljenja u svezi njegove javne uporabe.

Slično vijeće za normiranje jezika, već je u dva navrata, nakon stvaranja „samostalne RH“ bilo ustanovljeno, ali su ga tzv. lijeve Vlade (Račan, Milanović) „elegantno“ odbacile (uz prešutni pristanak HDZ), što se u „nacionalno osviještenim“ akademskim krugovima tumačilo nekom vrstom „antihrvatske zavjere“.

Gavran misli da je hrvatski jezik danas ugrožen više nego što se to u javnosti uopće može zamisliti i stoga je predložio članove stručnog povjerenstva koji bi radili na izradi zakona: akademike Mislava Ježića, Augusta Kovačeca, Stjepana Damjanovića i prof. dr Maria Grčevića, za kojeg je recimo ustaški pozdrav Za dom spremni, zapravo starohrvatski pozdrav, a i spomenuti akademici, bez ogleda na zvučne titule, ne kriju kako ih smeta što se danas tako benevolentno ignorira i zanemaruje razlika između hrvatskog i srpskog jezika, bole ih jezički utjecaji s pravoslavnog istoka, neumjerena penetracija srpskog u hrvatski jezik, posebice stoga jer se iza toga krije stara, velikosrpska ideja o novoj homogenizaciji bivšeg jugo-prostora, a preko koje se tako olako prelazi.

A, da je tako, povlači se paralela s inicijativom Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017) ili pojavom knjige Snježane Kordić Jezik i nacionalizam i sl. koje su izazvale pravu buru reakcija nezadovoljnih jezičkih purista.

Istina, jedan mali dio respektabilnih intelektualaca iz regije, uključujući i Hrvatske podržao je Deklaraciju, ali nakon što su je službene hrvatske institucije oštro osudile, nekolicina njih, shvativši pod pritiskom politike da su se zaletili, brže-bolje su hrabro povukli svoj potpis i odustali od ove inicijative, pravdajući se kojekakvim bedastim argumentima nedostojnim pristojnih i moralnih ljudi.

Nesumnjivi jezikoslovni autoritet, danas pokojni akademik Radoslav Katičić (profesor slavistike na Bečkom sveučilištu), ustvrdio je kako Sabor mora donijeti Zakon o jeziku koji bi propisivao njegovu uporabu, ali ne bi određivao kakav bi jezik trebao biti.

Istodobno, Gavran je konstatirao kako uz brojna odobravanja u prilog pokrenute inicijative, u javnosti postoje i oni koji se tomu protive i iznose prigovore slične onima (istupi Miloša Žanka iz 1967. i 1969. protiv Matice Hrvatske) nakon što je 1967. bila donešena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Zanemarimo li ipak pretjerane tvrdnje kako bi prihvaćanjem ovog zakona uskrsnulo doba NDH po pitanju jezičke prakse, postavlja se logično pitanje: treba li stvarno Hrvatima taj zakon i čemu bi im stvarno (po)služio?

ŽIVIM JEZICIMA NE TREBA NADZOR: Akademik Josip Bratulić je protiv donošenja zakona i kaže: radi se o živom jeziku kojem ne treba nikakav nadzor.

Akademik Ranko Matasović upozorava kako bi se tim zakonom mogao utrti put besmislenim sankcijama i previsokim novčanim kaznama (do sto tisuća kuna) za prekršitelje, što je nespojivo sa slobodom govora.

O tomu se izjasnio i dr Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, za kojeg u Gavranovom povjerenstvu nema mjesta, a to samo stoga jer naglašava kako nakon 30 godina hrvatske samostalnosti i slobodnog razvoja hrvatskog jezika jednostavno više nema potrebe za njegovim, nekakvim posebnim zakonskim normiranjem i reguliranjem.

Izričito kaže: „Ako se hrvatski jezik uspio odhrvati svim negativnim utjecajima i pritiscima tijekom svoje povijesti, koja je često doista bila takva da su ga okolnosti praktički vitalno ugrožavale, a on je opstao svemu tomu unatoč i to bez ikakvih zakonskih regulativa… danas govoriti o njegovoj ugroženosti i potrebi zakonskog reguliranja nema smisla… U konačnici svaki zakon mora imati i kaznene odredbe za prekršitelje, a taj koncept kažnjavanja apsolutno je društveno neprihvatljiv. Nijedan govornik hrvatskog jezika ne bi smio platiti nijednu lipu za nekakvu lošu upotrebu jezika… kod mladih ljudi samo će izazvati revolt i bunt“.

Gavran podsjeća kako Slovenci kao mali, ali i Rusi kao veliki narod imaju sličan zakon, međutim nemaju ga u NJemačkoj, Austriji ili Češkoj; uostalom neke jezičke odredbe moguće je ugraditi i u druge zakone (o medijima, obrazovanju…) i tako (za)štititi jezik, ako već netko misli da je to neophodno.

U svakom slučaju nije potrebno donositi poseban zakon koji nužno pretpostavlja kazne i sankcije.

Ali, discipliniranje jezika uvijek može poslužiti vladajućim elitama kao instruktivno i korisno sredstvo za utjerivanje svoga stada u nacionalni tor, a ujedno i reklamiranje vlastite nezamijenjive spasiteljske i izbaviteljske uloge.

Ali i takvoj „sveobuhvatnoj“ koncepciji ipak mnoge stvari izmiču kontroli; recimo što (u)raditi s velikim piscem Ivom Andrićem, kamo ga smjestiti, budući ovaj naš nobelovac izmiče svim stereotipima.

A o čemu se radi najbolje ilustrira stari vic koji kaže: Srbi mrze Andrića, jer je umro kao Srbin, ali se rodio kao Hrvat.

Hrvati ga mrze, jer se rodio kao Hrvat, ali je umro kao Srbin, dok ga Bošnjaci mrze stoga što se uopće rodio.

A to je ujedno i priča o jeziku kojeg Srbi zovu srpskim, Hrvati hrvatskim, Bošnjaci bošnjačkim, a Crnogorci crnogorskim i kojeg, uz respektiranje svih posebnosti ipak svi dobro razumijemo.

I zato je više od budalaštine tražiti da se recimo upravo kapitalno djelo srpskog mislioca Radomira Konstantinovića Filosofija palanke, nedavno izdano (zagrebački Litteris) u RH, prevede sa srpskog na hrvatski jezik, inače ga Ministarstvo kulture RH neće otkupiti za hrvatske knjižnice?

Ili, zar nije silovanje titlovati srpske filmove?

Takvih bedastoća, barem u Hrvatskoj ima(mo) napretek, ali ne daj Bože to javno reći, odmah te etiketiraju jugonostalgičarom, izdajnikom, mrziteljom svega hrvatskog i stoga se mnogi zarad vlastitog mira i komocije radije oportunistički povlače i odlučuju za šutnju, jer dovraga na koncu se od nečeg mora i živjeti.

A (svaka) vlast u kojoj i jezikoslovni čistunci imaju svoju zadaću upravo s tim računa.