Tri priče o Jugoslaviji

Sve drugo je ostalo isto: umjeren, blag i nezamjerajući čovjek, nije se promijenio ni za dlaku. Ako je trebalo zaštititi sestru instrumentarku samo zato što se zvala Jovanka, doktor Lojze ju je štitio. I znao se našaliti na temu starih dobrih vremena.

Na bojišnicu nije išao. Što bi nefrolog na bojišnici?

Bio je najsretniji kada je jednom došao mir.

– Dobro, a sad možemo sve ispočetka! – rekao je. I svi su se nasmijali njegovoj šali.

U mirovinu je pošao s prvim danom 2000. Na posljednjem ukazu koji je predsjednik Tuđman potpisao prije upokojenja među stotinjak drugih bilo je i njegovo ime. Pisalo se da se primarijus doktor Alojz Kupelwieser prevodi u čin pukovnika Hrvatske vojske.

Posljednje noćno dežurstvo obavio je 24. prosinca na Badnjak.

– Vi ste Židov? – pitao ga je mladi doktor Ilijkić.

– Nisam! – štrecnuo se.

Mladić je pomislio da je Jevrejin jer je, premda pukovnik, primarijus, stari doktor, nekoliko dana pred penziju, prihvatio dežurstvo u božićnoj noći. A i prezime mu je nekako čudno.

Prepričavao je taj događaj ne bi li kroz priču od njega načinio šalu. Doktor Lojze je bio vicig, oko njega je uvijek bilo smijeha i dobroga raspoloženja, ali ovome se nitko nije smijao.

– Vi ste Židov? – ponavljao je, sve imitirajući Ilijkićev bosanski naglasak, ali ništa, nitko se ne smije.

– I Josip je bio Židov, velim ja njemu, a Marija je bila Židovka… – nastavljao je, sve se kikoćući, ali ništa. Zbunjeno su ga gledali, i nisu se nasmijali njegovoj priči.

Alojz Kupelwieser vodio je računa o svome zdravlju.

Nije pio ni pušio, bio je umjeren u jelu, svinjetinu nije podnosio, nije volio ljuto, juhu nije dosoljavao. Svakoga jutra je gimnasticirao, petkom popodne džogirao po Savskom nasipu, od toplane sve do tvornice Jedinstvo.

Bio je jak kao bik. Golem, krupnih šaka, dobroćudnog, malo budalastog izraza lica, u šezdeset i petoj izgledao je kao da mu je dvadesetak godina manje.

Ali ta šala kojoj se nitko nije nasmijao bila je početak.

Sve češće mu se događalo da ispriča vic koji nije smiješan. Ili priču za koju se na kraju ne bi znalo zašto je i od čega započela. Vratio bi se iz grada i rekao – moraš čuti što mi se dogodilo, pa bi sav uspuhan ispričao što mu se dogodilo, na što bi žena ili kći jednako zbunjeno odgovarale:

– Da, i?

Ražalostio bi se, i zašutio.

Onda je na nekoliko mjeseci sasvim zašutio. Prestao je pričati svoje tužne šale. Iz grada se vraćao tih, s nekim izvinjavajućim izrazom lica. Kao da je negdje ugazio u pseću kakicu, i to primijetio tek kada je ušao u kuću i razmazao sve po ćilimu.

Ali to ih nije zabrinulo.

Govorili su: Lojze je postao pravi penzioner.

Ali onda su ga zatekli kako sjedi na podu, gleda se u oči s petogodišnjim unukom, i ponavlja:

– Ti si govno malo, ti si govno malo…

Dječaka je to zabavljalo. NJih nije.

Slijedile su godine mira i tuposti. Ostao je sam sa ženom. Kći i unuk su se, po preporuci pedijatra, odselili. Što bi dijete s takvim djedom.

Na kraju je prepoznavao samo nju.

Bio je nežan, a onda bi se nečega uplašio, pa bi je udario. To je, zapravo, strašno: golem, snažan muškarac, koji još uvijek izgleda pola života mlađi nego što jest, udara sitnu staricu, koja mu je do maloprije bila žena.

Tako su odlučili da ga daju u dnevni smještaj. To je za početak, rekli su im, kako bolest bude napredovala, tako će biti sve teže s njim…

Objasnili su mu da će on tu biti na ispomoći, kao kolega.

Sve je razumio, i pristao je ostati.

Kada je popodne došla po njega, bio je oduševljen, pun priča.

A onda je primijetio žutu mrlju na svojoj bijeloj košulji.

– Ne mogu ovakav van! – rekao je.

Medicinska sestra pokušavala ga je nagovoriti. Taksi nije daleko, rekla mu je.

Nasmiješio se očinski:

– Ne mogu ovakav van, draga jer nije riječ samo o meni. Ja sam major Jugoslavenske narodne armije!

– I moj je tata bio major – rekla je tiho.

Pa su uzaludno čekali da smetne s uma mrlju na košulji.

San i sjećanje

Novine s obje strane granice objavile su da se u petak 27. januara, u dva sata i četrdeset pet minuta poslije ponoći, dogodila teška prometna nesreća na autoputu Zagreb – Beograd, nekoliko stotina metara od izlaza prema Brčkom, kada se golf županijskih registarskih pločica, kojim je upravljao Z. L. (46) iz Donjih Andrijevaca, sudario s fiat puntom beogradskih registarskih pločica, kojim je upravljao S. V. (48), državljanin Srbije. Policijski izvidom utvrđeno je da je golf vozio u suprotnom smjeru od dopuštenog. Oba vozača su prebačena u bolnicu u Slavonskom Brodu, i u kritičnom su stanju.

Tako je, otprilike, glasila vijest. Ovo dalje moja je priča i istina koja neće zanimati nijedne novine.

Ja sam Z. L., umirovljeni ratni vojni invalid iz Donjih Andrijevaca, dragovoljac od prvoga do zadnjega dana rata, više puta odlikovan. Prije rata studirao sam strojarstvo, a poslije rata na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove završio sam teologiju.

Ali toga se ne sjećam. Ni ostalog se ne sjećam.

Iz kome sam se probudio sedamdeset dana nakon nesreće. Liječnik me je pitao koliko je tri puta sedam. Dvadeset jedan, rekao sam. Pitao me je kako se zovem. To nisam znao. Žena koja je stajala do njega na to je zaplakala. Rekli su mi da je to moja žena. Sutra je dovela petero djece. Rekli su mi da su djeca moja.

Dolazili su moji ratni saborci. Nisam ih se sjećao. Bila su i dvojica svećenika. Nisam ih prepoznao. Nisam pamtio riječi molitve. Sve sam morao učiti ispočetka.

Dva mjeseca kasnije pušten sam kući.

Tada sam počeo sanjati, i preko snova su mi, malo-pomalo, dolazila sjećanja. Lice starije žene, za koju bih u snu vjerovao da mi je majka. Selo među planinama, negdje u Bosni. Škola, Sarajevo. Sve sam pamtio i sve je bilo vrlo živo. Tako sam sanjao rat, i sebe u tom ratu, tu negdje u Slavoniji, u uniformi i s puškom. Ali to nije bila ona uniforma koja je trebala biti. Te noći sjetio sam se nečega što nikome ne bih mogao ispričati.

Ujutru sam sjedio za teškim hrastovim stolom, koji sam, govore mi, istesao svojom rukom. Ali ja znam da to nije istina. I čekao sam da moj najstariji sin, kojeg se ne sjećam da mi je sin, izgovori riječi molitve za taj dan. Nisam se te molitve sjećao, i čini mi se da nikada nisam znao, ali sam se sjetio jedne druge, koje se nipošto ne bih smio sjećati.

Tada sam se prvi put zapitao što li je, Bože, s onim drugim?

S. V. je, rekli su mi, preživeo. Ali mi nisu znali reći ni kad je otpušten iz bolnice, ni koja mu je adresa.

U slijedećih nekoliko mjeseci nije se ništa promijenilo. Tako su liječnici govorili mojoj ženi, ponavljajući da sve moram učiti ispočetka, ali da ću se jednoga dana sigurno sjetiti onoga što sam zaboravio. Ni njoj ni njima nisam rekao da sam se sjetio svega, i da u svojoj glavi imam upamćen cijeli jedan život. Ali ne svoj, jer u tom životu nisam Z. L. iz Donjih Andrijevaca, nisam ratni vojni invalid, iako mi je tijelo i dalje izbušeno mecima iz automatskog oružja, uspomena na neprijateljsku zasjedu negdje kod Drniša 1995.

Kako da im to kažem? I šta kome uopće da kažem? Šta bih, na kraju, sebi rekao?

Danas je petak, 5. septembar 2014. Sjedim u autu – novi renault clio, dar mojih prevarenih suboraca – ispred kuće u Budimskoj 6, u Beogradu, i pušim. Gore, na drugom katu živi S. V. (48). Živi i ne budi se. Rekli su mi da bi me možda mogao čuti, i ja sam mu ispričao sve o sebi. Pitao sam ga jesu li to njegova sjećanja, i jesu li njemu, možda, u san došla moja sjećanja, ona o ženi, petero djece, teologiji i ratnom junaštvu.

Potekle su mu suze. NJegova me je žena grlila, ruke mi ljubila, za nju je to bio znak da me je stvarno čuo.

Probudit će se, probudit će se, vikala je.

Eksplozija zaborava

U aerodromskom caffeu u Frankfurtu, dok čekam let za Varšavu, koji zbog štrajka kontrolora leta kasni tri sata, slučajno mi u ruke dolaze jedne američke novine. U njima zanimljiv članak.

Poznati njujorški neuropsihijatar izvještava o neobičnom fenomenu, koji se već nekoliko godina zbiva u jednom sanatoriju u jugoistočnoj Europi, a mogao bi promijeniti poglede medicinskih znanosti na strukturu i granice čovjekove ličnosti, te na simptome i incidenciju psihičkih oboljenja.

Je li čovjek koji umišlja nužno bolestan – pita se doktor William T. Berberian.

Ako stotine ili hiljade ljudi umisle istu stvar, mogu li svi oni biti bolesni, može li se psihički poremećaj prenositi kao gripa ili svrab?

Prvi bolesnici sa pseudomemorijskim bifokalnim poremećajem bili su jedan lokalni pjesnik i profesorica matematike u penziji.

Zapazili su ih i povezali jer su imali zajedničku fantaziju, vrlo slično ili isto fantomsko sjećanje. Prva dijagnoza bila je neuroza s mitomanskim ispadima.

Uskoro je stigao i bivši činovnik u Gruntovnici. Pa seoski bakalin, portir u pošti i njegova žena, poštarica.

Međusobno se nisu poznavali. Razlikovali su se po temperamentu, pogledima na svijet, bilo je oženjenih i neoženjenih, vjernika i nevjernika, pravoslavaca, katolika i jedan albanski slastičar.

U svemu drugom djelovali su obično, toliko obično da im nikako nije bilo mjesto u psihijatrijskoj ustanovi. Ali njihova sjećanja, koncept kolektivne prošlosti koji su izlagali, bio je tako pomaknut, iščašen, izglobljen iz vremena, stvarnosti i povijesti, da ih je opasno pustiti na slobodu.

Možda i nije opasno, ali tko bi u to mogao biti siguran?

Bolesnika sa pseudomemorijskim bifokalnim poremećajem već je 1067.

Hiljadu i šezdeset sedam ljudi ima navlas jednaku fantaziju – koja se nije mogla formirati na osnovu neke knjige, televizijske serije, kompjuterske igre ili trača – o zemlji nastaloj nakon Velikog rata, koja je najprije bila kraljevina, a nakon Drugog svjetskog rata i socijalistička federalna republika, i koja je u ovom ili onom obliku postojala više od sedamdeset godina, tamo na Balkanu, gdje ti ljudi i žive, i gdje boluju u svom sanatoriju, negde u panonskoj ravnici. Prema njihovoj fiksaciji, ta se čudna federacija raspala u burnim okolnostima i u eksploziji zaborava.

Zamislite kada vam priprosti slastičar ili radnik u institutu za deratizaciju, pacolovac, kako ga zovu, razlažu koncept „eksplozije zaborava“, čudio se doktor Berberian u svom članku. Ako su ti ljudi sišli s uma, taj silazak djeluje kao uspinjanje na višu razinu duhovnog razvoja.

Osim što tih hiljadu i šezdeset sedam ljudi, uvjerenih da su pola života proveli u višenacionalnoj državi koje se ne sjeća nitko, koje nema u historijskim udžbenicima, niti je dokumentirana u televizijski i novinskim arhivima, predstavlja određeni zdravstveni problem, ni vlasti u zemlji, policija ni sudovi, ne znaju kako bi se prema njima odnosili. Tehnički, radi se, uglavnom, o radno sposobnim građanima, neosuđivanim i nekažnjavanim, pristojnim i gotovo nepodnošljivo običnim. S druge strane, kako da se država postavi prema onima koji ne priznaju njezinu prošlost, nego na njenom mjestu vide nešto drugo, nešto čega nije bilo? Što bismo mi u Sjedinjenim Američkim Državama kada bi se tako pojavile narastajuće grupa ljudi koji bi tvrdili da je tu, do prije dvadeset i pet godina, bila Argentina? Ili Armenija? Nepal, Butan, Sikim?

Iskidam stranicu sa člankom. Kad ponovo budem išao u Beograd, volio bih razgovarati s nekim od tih ljudi. Ali za svaki slučaj prepisujem i naziv ustanove u kojoj je svoje istraživanje proveo doktor William T. Berberian – kojeg uostalom i poznajem, ali to za ovu priču nije važno – „Dom za sa uma sišavše – neuropsihijatrijska klinika Beograd“, Ulica Aleksandra III Obrenovića, Kraljevina Srbija.

U izdanju Boke

Izdavačka kuća BOOKA (Beograd 2017) objavila je knjigu proze Miljenka Jergovića „Levijeva tkaonica svile“. Ovo delo koncipirano je od autorovih misli sažetih u bukvalno jednoj rečenici, preko reporterskih anegdotskih zapisa, do kraćih priča u kojima se čudesno prepliću stvarnost i literarna fikcija kazujući nam na taj način najdublju istinu o ljudskim sudbinama na „ovim prostorima“, turbulentnim od davnina do naših dana.

U dogovoru sa izdavačem Danas donosi odlomak iz knjige „Levijeva tkaonica svile“ Miljenka Jergovića.