Trideset godina nakon tragedije

Negirati i jedan od tih strašnih, masovnih zločina (zašto ne priznati i reći genocida?), a to se sustavno na svim još uvijek zaraćenim stranama otvoreno poriče, zapravo je ponavljanje zločina, beskrupulozan čin nasilja nad istinom, kojim se brutalno, simbolički iznova ubijaju, već ubijeni, a sve to samo zarad krajnje prozičnih politikantskih ciljeva do kojih je našim vladajućim elitama jedino stvarno i stalo.

Šovinisti, populisti, nacionalisti, neo/klerofašisti i svi ostali bezprizorni politički kriminalci koji su upravo zahvaljujući ratu i zločin(c)ima zasjeli na čelo države i društva, zauzeli privilegirane, lukrativne pozicije u svim važnim poslovnim, akademskim, sportskim i ostalim javnim institucijama, uopće i ne pomišljaju na bilo kakvu promijenu postojećeg stanja.

Povremeno, prigodno demagoški mijenjaju tek retoriku, ali samo stoga kako bi sve ostalo isto, a kada cinično, kroz zube promrse riječ pomirenje i krajnje nevoljko priznaju počinjene zločine, ali ne i vlastitu krivnju, prvo upiru prstom na suprotnu stranu, izbjegavajući se pogledati u ogledalo.

A zašto je tomu tako, ne treba biti lumen i pojmiti u čemu je bit: svaka promjena ratnog, nacionalističkog (dis)kursa ubrzo bi ih pomela s javne scene, međutim ima tu još jedan iracionalan, ali duboko kodiran element, perfidno, sustavnom indoktrinacijom ugrađen u naše kolektivno biće kojeg nikako ne treba ignorirati, ma koliko mu okretali leđa i pravili se da je marginalan.

Hrvati daleko više mrze Srbe i obratno, nego li što vole vlastiti narod i bez te mržnje, ma koliko ona bila i pragmatski programirana, a koja svako malo izbija na površinu, jednostavno ne bi znali živjeti, naprosto bi se osjećali zakinuti za nešto bitno, što im neotuđivo pripada.

I utoliko se vukovarskom tragedijom besramno trguje; ova trgovina organski (po)vezana uz emocije zaklanja stvarnu sliku postojećeg stanja stvari duha vremena, podložna je svakoj, pa i do banalnosti najpodlijoj manipulaciji i uvijek, što je društvo više traumatizirano materijalnim siromaštvom i duhovnom bijedom, širi krug svojih pristaša.

POLITIKANTSKO LEŠINARENJE: Čemu se onda čuditi što mladi, posebice oni ambiciozniji i obrazovaniji napuštaju Vukovar i što im je dosta ispraznih manifestacija oko i u gradu heroja, jer ne žele biti taocima plitkoumnog, politikantskog lešinarenja nad velikom tragedijom koja se tu dogodila, a svake se godine uveliko ponavlja kao farsa.

Dosta im je profitera tipa Penava koji je svekoliku svoju političku, poslovnu karijeru, ali i društvenu promociju (iz)gradio na mobilizaciji mržnje i paranoičnoj netrpeljivosti prema Srbima, ćirilici i svemu tuđem, a da paradoks bude veći, Pupovčev je SDSS, za cijelo vrijeme dok je gradonačelnik Vukovara bio visokopozicioniran član HDZ, uredno servisirao i podržavao Plenkovića i njegovu ekipu.

Što više govorio je kako je hrvatski premijer čovjek kojeg bi trebalo zlatom platiti, iako je upravo pod njegovom dirigentskom palicom na perfidan način legaliziran ustaški pozdrav Za dom spremni, koji je Srbima, s pravom apsolutno neprihvatljiv, bez ogleda na novodobnu „domovinsku interpretaciju i scenografiju“.

Takav se Pupovac onda, bez da trepne, usudi reći kako su nestali (gotovo 2000 osoba, od kojih su by the way, polovica građani RH srpske nacionalnosti) otvoreno pitanje između dvije države koje najviše otežava položaj manjinske srpske zajednice u Hrvatskoj.

ISTINSKI MIROTVORCI: Ali, što su u SDSS stvarno (u)činili, osim što godinama HDZ drže ljestve, da se stvari, barem u RH pomaknu s mrtve točke?

Pa zar u ljeto 1990. u Vukovaru, u eri Merčepa nisu masovno nestajali vukovarski Srbi, ali o tomu se sustavno i uporno izbjegava govoriti.

Vukovar je simbol hrvatske žrtve i otpora velikosrpskoj agresiji, herojske obrane grada, ali danas je, voljom politike, ipak prije svega simbol grada čija je jedina svrha da o(p)stane podsjetnikom (ne)prolazne mržnje.

Za one koji su izgubili svoje najmilije, a mučki je ubijeno više od tisuću branitelja i civila; tijekom opsade koja je trajala 89 dana počinjeni su strašni zločini; nakon što su JNA i paravojne četničke postrojbe osvojile grad izvršen je masakr na Ovčari, a desetak tisuća ljudi je bilo deportirano u logore u Srbiji (koja kaže nije sudjelovala u ratu), u Stajićevo, Begejce.. gdje su zarobljenici bili mučeni, ponižavan i maltretiranii na najbestijalnije načine: dakle od tih ljudi ne treba ni tražiti da zaborave i oproste, jer to je rana koju vrijeme nikad neće zacijeliti.

Međutim, paradoksalno je da ti nesretni ljudi i nisu problem, u sebi nose svoju tugu i teret; svi ljudi koji su cijelo vrijeme proveli pod užasima opsade grada, istinski su heroji koji prošavši stravično iskustvo, ne žele da se to ikad više bilo kome dogodi.

Ali, problem su, kako kaže poznata hrvatska književnica i rođena Vukovarka, Ivana Bodrožić, protjerana iz svog grada za vrijeme velikosrpske agresije, oni koji sebično, isključivo zarad vlastite dobiti ne prezaju da „gaze i preko mrtvih“, kojima niti jedna žrtva nije sveta, iako u vjerskim procesijama koračaju u prvim redovima, diče se svojim kršćanskim milosrđem, uvijek nose neukusno debele svijeće i besramno laprdaju o oprostu sve dok im se to čini oportunim; no već su sutra spremni na sve što su do jučer radili i govorili bezobzirno pljunuti, ako procijene da im to više nije profitabilno.

A prostori kolektivnog zaborava i mržnje uvijek su neuporedivo dublji i privlačniji od napornog, aktivnog i neizvjesnog rada na pomirenju.

I stoga su istinski mirotvorci, recimo Žene u crnom, pravo, blagodarno „čuđenje u svijetu“, ali utoliko vrednije i dragocjenije.

Vukovar je ponos i tuga svakog časnog čovjeka, ma koje nacije ili vjere bio, ali na žalost sve više i poligon političkih obračuna s neistomišljenicima i predmet najbezočnijih manipulacija kojima se programirano uvećavaju i onako već teško narušeni hrvatsko-srpski odnosi, bez ikakvih ambicija da se iz tog začaranog kruga i izađe.

Uostalom, očekivati od licemjernog smutljivca Plenkovića, samodopadnog i prznički svojeglavog Milanovića, ili patološkog lažova i mistifikatora Vučića da učine istinski, ljudski iskorak, ravno je dobitku na lutriji.

Međutim, pokazivati mišiće drugoj strani, naravno na tuđoj muci, na ovim je prostorima (od)uvijek bio, istina prljav i ružan, ali popularan i profitabilan nacionalan sport.

DOMOLJUBNA MANTRA: Sve ovo o čemu pišem nije pokušaj traženja ili nametanja nekakve ravnoteža u raspodijeli počinjenih zločina i krivnje: Jasenovac, Srebrenica, i Vukovar, uostalom kao i tolika druga stratišta, jedinstveni su po svojoj tragediji; to su koliko gorke i tegobne, toliko i sramotne istine o našim predrasudama, podijelama, frustracijama, netrpeljivostima, glupostima, primitivizmima, naci-folklorima, povjesnim lažima…

Svega čega se ne znamo ili ne želimo osloboditi.

Kako, kad smo se zarazili tim opasnim virusima i ugradili ih u temelje naših (hrvatsko-srpsko-bošnjačkih) društava, te ih začudno efikasnom političkom i ideološkom ekvilibristikom pretvorili u banalnu, domoljubnu mantru koju bez stida i pameti stalno ponavljamo.

Inficirali smo mlade generacije bizarnim nacionalističkim dogmama koje su crkve u svojim rimokatoličkim, pravoslavnim i(li) islamskim varijantama spremno, široke ruke i skučena duha blagosiljala i u tom i takvom bludnom partijsko-državno-konfesionalnom konkubinatu rađaju se i formiraju novi naraštaji koje izvan politikom zadane slike svijeta ne vide ništa i što je najgore, niti ne žele vidjeti.

Vukovar je danas neizbrisiv dokaz zločinačke miloševićevske politike, nacionalno pogubno podijeljenog grada u kojem su separacija i segregacija (p)ostale normalom, ili barem fenomenom koji malo kome smeta, ali i potvrdom koliko se i kako zlokobno može strvinariti nad žrtvom tog grada.

Kakav je to grad u kojem gradonačelnik, valjda bi trebao biti gradonačelnik svih žitelja Vukovara, otvoreno navija da u popisu stanovništva bude što manje Srba, računajući kako bi time izbjegao ustavnu obvezu, koju i onako ne poštuje, o zapošljavanju građana srpske nacionalnosti u institucijama gradske i regionalne (samo)uprave.

Tako će se, misli on, rješiti i problem zabrane uporabe ćirilice u Vukovaru, te zdravom umu nepojmljive hrvatske sramote koja već godinama traje i s kojom smo se pomirili kao nečim najnormalnijim.

Ali, što će Penava i njemu slični, kad im ponestane najmilijih neprijatelja, koga će onda uzeti na zub.

Neistomišljenike iz vlastite etničke zajednice, to je logika ograničenog (na)uma, ali takvu politiku ne brine budućnost, već i samo isključivo sadašnjost u prošlosti; Vukovar je grad u kojem i Hrvati i Srbi žele pokazati kako im je nemoguće zajedno živjeti i priznajem to krajnje talentirano rade.

Hoćemo li ikad na ovim prostorima dočekati da netko i sa srpske i s hrvatske strane kaže nešto slično aktualnom njemačkom predsjedniku Frank Walter Steinmeieru (prigodom ovogodišnje obljetnice pada Berlinskog zida): „Nijemci trebaju prihvatiti sramotu i tugu zbog žrtava, ali i poštovati pionire demokracije. Izdržati tu podvojenost, nositi sreću i tugu u našim srcima dio je našeg bivanja. To je jezgra prosvijećenog patriotizma tihih tonova; umjesto bahatog trijumfa i samouvjerenosti, to je patriotizam pomiješanih osjećaja.“