Tuđmanonanija

Prizor se uz sitne kadrovske modifikacije ponavlja već dva desetljeća, i nikome kroz sve to vrijeme ne pada na pamet postaviti pitanje koje se – u kontekstu ritualnog slavljenja državnosti i mesijanstva – čini jedinim suvislim: Hoće li hrvatska država, po uzoru na svog utemeljitelja, biti uspješnija kada bude mrtva?

Svi racionalni argumenti upućuju na potvrdan odgovor, s tom razlikom što je Tuđman tek nakon upisivanja među pokojnike u potpunosti preobražen u mit, dok je Hrvatska to bila i prije nego je rođena.

Postmortalna politička popularnost „Oca hrvatske države“, uglavnom, neusporedivo je veća od one koju je Poglavarko uživao za života, mada je u obje varijante omiljenost utjerivana i prinudnim putem.

Dovoljno je malo pažljivije osmotriti svečarski okupljenu gomilu u teget ambalaži i zapaziti ono što se na fotografijama ne vidi: recimo kuhinjske noževe što su ih Milijan Brkić i Andrej Plenković zataknuli za pojaseve hlača, kojima bi (da nije idiotskih građanskih konvencija, hipokrizije i nešto pragmatičnog kukavičluka) najradije nasrnuli jedan na drugoga braneći vođinu političku ostavštinu, sa zdravom željom da najdraži grob poprskaju obrednom krvlju. I predsjedniku i potpredsjedniku je Tuđman neprikosnoveni uzor, a suparnički gad koji zavrjeđuje sječivo u trbuhu okorjeli izdajnik Tuđmanovih ideala.

Trideset godina nakon osnutka, struktura vodećih političkih frakcija unutar HDZ-a takva je da su na jednoj strani ukopani odani tuđmanovci, a na drugoj odani tuđmanovci, stremeći međusobnom istrebljenju. Kada bi stanovnik mirogojskog apartmana nekim čudom živnuo i shvatio sljedbenike ozbiljno, odgovorno preuzimajući lidersku ulogu, ne bi imao drugoga izbora nego da si svake večeri prosvira lubanju. Eto pomirbe!

Isti je koncept preliven i na izvanpartijski ostatak desne scene. Nema toga deklariranog ustaše koji se, ustajući protiv zastrašujuće nacionalne izdaje, neće zaklinjati u Tuđmana, niti pak ima onoga nedeklariranog – a to će reći uvezanog u vladajući sistem – koji svoje protivljenje „svim oblicima radikalizma“ neće osnažiti pozivanjem na Tuđmanovu političku mudrost. Izvještaji s fronta su ubitačno monotoni: tuđmanofili tuđmanofile optužuju za antituđmanizam. I obrnuto.

Tko je onda Franjo Tuđman?

Imajući u vidu današnji raspored ideoloških afiniteta, čini se da je on postao pašteta za svaki kruh, namaz koji ide uz svaku podlogu, kaša od velikana. U drugačije koncipiranoj metafori možemo ga čak opremiti navodnim znacima – „Tuđman“ – i predložiti kao neutralni naziv za kontejner u koji će biti smješteni najrazličitiji profili ovdašnjega političkoga smeća. Poznato je da u HDZ-u i desno od njega ne mare mnogo za reciklažu, znate ono – u jednu kantu papir, u drugu plastika, u treću Bujanec i riblje iznutrice.

(To, dakako, ne znači da nešto što se u Hrvatskoj naziva ljevicom treba izuzeti iz kategorije političkog otpada. Dosta je sjetiti se s kakvom je žustrinom friški SDP-ov predsjednički kandidat, Zoran Milanović, uoči parlamentarnih izbora na kojima će doživjeti zasluženi debakl kovao „prvoga hrvatskog predsjednika“ u državotvorno božanstvo, naričući na mitinzima što nacionalni gorostas i najveći sin našega naroda u glavnome gradu „nema dostojan trg“. Milanovićeva odluka da se upusti u bizaran pokušaj otmice i kriminalnom HDZ-u suprotstavi lik i djelo njegova utemeljitelja, tada je i same izbore pretvorila u krvavi obračun adoranata istog sveca, a više je nego izvjesno da će tome nalikovati i predstojeća utrka za mjesto predsjednika države.)

Možda je, umjesto o tuđmanomaniji, prikladnije govoriti o tuđmanonaniji – o silnome nadražaju današnjega hrvatskog političkog subjekta koji zbog nekih razloga strasno vjeruje kako će dragi vođa najizdašnije ejakulirati baš u njegovoj šaci. U svakom slučaju, podijelimo li period faktičke Tuđmanove vladavine na predsmrtnu i posmrtnu fazu, ova druga – koja traje i dvostruko duže od prve – okuplja daleko veći i šarolikiji fond štovatelja kulta, pritom do te mjere lojalnih da su se svakoga trenutka spremni upustiti u uzajamno klanje.

Što je tome razlog? Ostavimo li načas po strani karakterističan proces dezodoriranja bliske prošlosti – uslijed kojega zločini bivaju percipirani kao herojska djela, diktatura postaje pjesma slobode, a bezočna se pljačka ukazuje kao put u prosperitet i zamah općeg blagostanja – zašto je upravo pokojnik iz Velikog Trgovišća do te mjere podatan za ulogu univerzalne ikone?

U intervjuu Jutarnjem listu, načinjenom „povodom 30. godišnjice HDZ-a“, instruktivan iskaz na tu temu dao je Luka Bebić, jedan od „utemeljitelja“, „barakaša“ i tome slično. HDZ-ov metuzalem kaže ovako:

„Sjećam se dana kad se, ubrzo nakon formiranja HDZ-a, sastalo nas nekoliko prijatelja i pitali su me koga bih osobno podržao, a ja sam im odgovorio da sam za generala. Rekao sam im: Je li Tuđman Titov general? Je li nositelj partizanske spomenice ’41.? Je li sin vijećnika ZAVNOH-a Tuđmana? Je li povjesničar i doktor povijesnih znanosti? I onda sam im rekao da će svaki potencijalni vođa, koji bi došao iz Austrije ili Švedske, u roku od 24 sata biti proglašen ustašom. Tuđmanu će to teško reći, a dok ga proglase ustašom, mi ćemo se već organizirati.“

Otpočetka se, dakle, radilo o kvaliteti kamuflaže. Od svih raspoloživih pretendenata za prijestolje, Tuđman je imao najpoželjniju krinku za sranje koje slijedi. Makar iz naknadne perspektive, metuzalem savršenom jednostavnošću objašnjava da tada, 1989., ustaštvo nije bila prijetnja koja pristiže iz prošlosti, već sila što nadire iz budućnosti. Zaista, tko je mogao bolje od Titova generala, nositelja partizanske spomenice i sina vijećnika ZAVNOH-a srušiti u najbržem roku tisuće antifašističkih spomenika, te – činom revolucionarnog konvertitstva – povesti mase u podvig kojim će vlastitu prošlost i donedavni identitet izvesti pred streljački stroj?

Ono što Luka Bebić slikovito izlaže je politička filozofija maskirane bande. Utoliko i čopor u teget odijelima, zajedno sa svim svojim raskolničkim bjesovima, dobro zna zašto se u svečarskim prigodama okuplja na Mirogoju i odaje počast najvećem od najvećih: vladar u grobu simbolizira figu u džepu. To je taj kovčeg s blagom. Država u prahu. On je trajni podsjetnik na konstitutivnu laž kao vrhovno političko načelo, mramorna opomena da cinizam ima biti jedini modus operandi nacionalnog pokreta i svih njegovih frakcijskih jedinica.

Uz takva polazišta gotovo svih protagonista na političkoj sceni, gdje će se ljuti protivnici s podjednakom lakoćom legitimirati značkom Franje Tuđmana, jedino je i moguće da se tridesetogodišnje nizanje katastrofa nazove ostvarenjem hrvatskog sna. Šizofrena politička motorika HDZ-a, napokon, nije ništa drugo nego konstantno mamurno bauljanje između fikcije i zbilje, s tim da iste jedna drugoj ljubazno ustupaju mjesta: između sna kroz koji plovi ružičasto božanstvo hrvatske države i jave u kojoj će se činiti sve da ova bude temeljito uništena.

Nije dakle tek mrtvi vladar ono što uniformirane stranačke marionete privlači da za rođendan hodočaste njegovu vječnom počivalištu. Mjesto na kojemu polažu vijence, pale svijeće, obnavljaju zavjete i skrušeno preklapaju ruke na preponama je Hrvatska demokratska grobnica.