U državama Evropske unije policajci idu na preglede na tri do pet godina: Kakva je situacija u Srbiji?

Prema podacima, na primjer policijskih agencija u BiH, sistematski pregledi obavezni su samo prilikom zapošljavanja, nakon čega neki pripadnici policije odu u penziju i nikada ne urade test radne sposobnosti, uključujući i psihološku procjenu, piše Radio Slobodna Evropa (RSE).

U potrazi za utvrđivanjem stvarnog stanja na terenu u državama Zapadnog Balkana, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori i toga kako i koliko se brine za mentalno zdravlje policajaca bilo je teško doći do odgovora.

Radio Slobodna Evropa (RSE) je naišao na zid šutnje, naročito institucija (ministarstva unutrašnjih poslova) koje nisu odgovarale na naše upite o procedurama i pravilima, redovnim, godišnjim sistematskim pregledima koji bi uključivali i procjenu mentalnog stanja aktivnih policajca koji se svakodnevno susreću i moraju da se nose sa rubnim oblicima ljudskog ponašanja.

Odgovor smo dobili iz Nezavisnog sindikata policije Crne Gore u čijem pismo stoji da je „teško se sjetiti kada je urađen posljednji sistematski pregled policijskih službenika“ te da je „razumljivo zašto država ne želi da organizuje sistematske preglede“ jer bi rezultati „bili poražavajući i pokazali bi da ogroman broj policajaca ne zadovoljava kriterijume za obavljanje ove izuzetno teške i zahtjevne profesije“.

Lista ozbiljnih zdravstvenih problema od krvnog pritiska, srčanih problema, povišenog šećera u krvi, problemi sa venama, kičmenim stubom i vidom samo su neki sa kojima se suočavaju crnogorski policajci, kako stoji u pismu iz Nezavisnog sindikata policije Crne Gore.

Pored fizičkih problema, u pismu se navodi kako „treba priznati da jedan broj kolega vjerovatno ima i probleme psihičke prirode, koji značajno utiču kako na njihove privatne živote, tako u na obavljanje službenih zadataka“.

Na pitanje da li postoje psihološke obuke kojima bi policajci znali da pomognu sami sebi, ali i da se odnose prema ljudima sa kojima stupaju u interakciju, Nezavisni sindikat Crne Gore piše „mi nemamo, kao druge policije, psihologa sa kojim bi razgovarali i nalazili izlaz iz teških i kriznih situacija. Crnogorski policajci su prepušteni sami sebi i o njihovom mentalnom zdravlju niko ne brine“.

Svaki sedmi s PTSP-om

Jedan od sedam policajaca u svijetu patio je od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) ili depresije, a svaki deseti se borio s drugim mentalnim bolestima.

Ovo je podatak koji je 2020. godine objavljen u istraživanju na portalu američke vlade Nacional Libary of Medicine, naslovljenom „Globalna prevalencija (rasprostranjenost) i faktori rizika za probleme mentalnog zdravlja kod policijskog osoblja: sistematski pregledi i meta-analize“.

U istraživanju se navodi kako se policajci suočavaju sa velikim rizikom od mogućnosti da razviju probleme vezane za mentalno zdravlje, iako pouzdane procjene njihovih psiholoških problema i dalje ostaju nepoznate.

Pretraženo je 16 baza podataka i pregledano 11.506 članaka na temu koji su objavljeni od januara 1980. do 2019. godine. Uključeno je gotovo 70 studija koje su obuhvatile 272.463 policajca iz 24 države svijeta.

Mentalni poremećaji u vezi kojih se utvrđivao stepen rizika su: depresija, PTSP, generalni anksiozni poremećaj, samoubilačke misli, alkoholizam i povećanje agresije pod uticajem alkohola.

Najjači faktor rizika za depresiju i samoubilačke misli bio je veći profesionalni stres, a najjači faktori rizika za PTSP pored stresa na poslu bilo je i razvijanje strategija izbjegavanja suočavanja sa problemom, odnosno stresnom situacijom.

Zaključeno je kako je rasprostranjenost problema mentalnog zdravlja među policajcima dvostruko veća od podataka koji su ranije bili vezivani za miješane uzorke rezultata pripadnika hitnih službi koji su pojačani slabom socijalnom podrškom, stresom na poslu i neprilagođenim strategijama suočavanja.

Napominje se da bez efikasne intervencije, psihološke poteškoće će ostati značajan zdravstveni problem među policajcima.

Na pitanje zašto su ljekarski pregledi bitni za pripadnike policije, psiholog i univerzitetski profesor iz Sarajeva Sandi Dizdarević za Radio Sobodna Evropa kaže da ima više razloga.

Prvi je da „policijski službenici rade vrlo stresan posao, i nakon svake upotrebe sredstava prisile dolazi do određenih psiholoških pritisaka koje neko može da savlada odbrambenim mehanizmima, a neko ne može“.

Drugi razlog se tiče vremena koje ostavlja veće posljedice ako se sa „ljudima ne radi“, kako kaže Dizdarević, dodajući da to onda ima šire uticaje i da se odražava i na građane.

Zakon u teoriji i praksi

Centar za sigurnosne studije (CSS) iz Sarajeva je proveo „mini istraživanje“ početkom 2024. na temu ljekarskih pregleda koji se obavljaju u policijskim agencijama u Bosni i Hercegovini i kako sami navode podaci koje su prikupili su „zabrinjavajući“.

Od 16 policijskih agencija koje djeluju u BiH, njih 11 je dostavilo odgovore o provedenim ljekarskim pregledima u svojim agencijama, kao i o psihološkim obukama koje su policijski službenici pohađali.

Od 11 agencija, koje su dostavile podatke, jedino su MUP Zeničko-dobojskog (2023. godine), MUP Srednjobosanskog (2020. godine) i MUP Posavskog kantona (2022. godine) proveli ljekarske preglede za sve policijske službenike u zadnjih 10 godina.

MUP Tuzlanskog kantona je naveo da su ljekarski pregledi rađeni 2022. godine samo za 300 policijskih službenika Jedinice za specijalnu podršku i Jedinice za narušavanje javnog reda i mira u većem obimu.

Kako je za RSE rekao Sabahudin Harčević istraživač CSS-a, prikupljeni podaci su zabrinjavajući jer „policijski službenik mora konstantno biti u psihofizičkoj mogućnosti da, pod svim okolnostima, obavlja posao na visokom nivou“.

U zakonima Evropske unije, na primjer, propisuje se da se ljekarski pregledi rade od 3 do 5 godina za sve službenike policije.

U BiH ovi propisi, generalno propisuju tri do pet godina za ljekarske preglede, kako kaže Harčević, ali se razlikuju od kantona do kantona (u Federaciji BiH ima 10 kantona i dva entiteta, plus distrikt Brčko), i od agencije do agencije, napominjući da je „očigledan problem da se ti pravilnici ne poštuju“.

Razloga za neprovođenje propisa odnosno redovne dinamike ljekarskih pregleda je mnogo, a među njima je, između ostalog, „nedostatak finansijskih sredstava“.

Što se tiče Srbije, prema Zakonu o policiji, „zaposlenima u Ministarstvu obezbeđena je psihološka zaštita koja se ostvaruje kroz psihološku selekciju i klasifikaciju i psihološku prevenciju na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou“.

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) Srbije otvorilo je krajem 2017. SOS telefon za policajce za hitnu psihološku pomoć u izuzetno stresnim situacijama, saopštilo je tada Strukovno udruženje policije.

Godinu dana ranije, 2016. formirano je Odeljenje za psihološku prevenciju i selekciju pri MUP-u, kada je rečeno da će psiholozi biti uključeni u selekciju policijskih kandidata prilikom zapošljavanja i biti sastavni dio tima prilikom planiranja policijskih akcija te da će svaki policajac imati psihološki dosije.

Zakon u Srbiji takođe propisuje da zaposleni u Ministarstvu mogu da budu podvrgnuti „testiranju na prisustvo alkohola i/ili psihoaktivnih supstanci u organizmu“.

Sa zdravljem nema kompromisa, rekao je psiholog Dizdarević, podvukavši da je u pitanju zakonska obaveza koja se ne smije dovoditi u pitanje.

„Ako imamo policijske službe koje nabavljaju helikoptere, uvode kamere, ulažu novac u određene tehničke stvari, onda se novac mora naći i za personalnu stvar koja se tiče ljudi. Nema prostora za diskusiju o zdravlju ljudi. Ako se radi o zakonskoj normi, komesari su odgovorni za ono što se provodi ili ne provodi.“

Psihohigijena u policiji

Za oslobađanje od stresa nije dovoljno samo pravilno se hraniti, ispravno disati i baviti se fizičkim aktivnostima, već je potrebna i psihohigijena.

PTSP je kao rđa koja nagriza ličnost i psihu, definiše se kao anksiozni poremećaj u kojem traumatične ili situacije opasne po život izazivaju uznemirujuća sjećanja koja se pojavljuju kao i intenzivno stanje „hiperbudnosti“.

Istraživanje koje je sproveo Univerzitet Cambridge 2018. pokazalo je da je 90 posto radnika u policiji, koji su ispitani (od 18.185 ispitanika) bilo izloženo traumi. Od njih je svaki peti prijavio da ima iskustvo PTSP-a ili simptome kompleksnog PTSP-a neposredno prije samog ispitivanja.

„Ne mogu da prebrojim koliko traumatičnih incidenata sam istraživao“, izjavio je jedan od anketiranih policijskih službenika u Velikoj Britaniji.

Poremećaj sna, preskakanje srca i znojenje su česte pojave i mogu da dovedu pojedince da pribjegnu samoliječenju drogama i alkoholom. Istraživanje Univerziteta Cambridge, takođe je otkrilo da je osam posto radnika policije koji su bili izloženi traumi imalo kliničke simptome PTSP-a.

Strah od stigme

Ogromna većina, čak 90 posto ispitanih policijskih službenika govorilo je o stigmi koja im predstavlja prepreku da traže pomoć po pitanju mentalnog zdravlja, stoji u članku na američkom portalu Mental Health First Aid (Prva pomoć mentalnom zdravlju) iz avgusta 2023. Dio te stigme proizlazi iz onoga čemu oni i drugi ljudi u sektoru javne sigurnosti svjedoče u sklopu svojih poslova.

Jedna od tehnika koju provodi američka policija je mindfulness, što u prevodu sa engleskog znači fokusirana svjesnost i bazira se na kognitivnim terapijama. Ovdje se radi o usmjeravanju pažnje na određene misli, emocije i stvari koje su prisutne u sadašnjem trenutku.

Dizdarević kaže da pozdravlja svaku tehniku „koja ima uporište u nauci, a koja omogućava da se antistres terapijom oslobode policijski službenici koji su došli u stresne situacije“, napominjući da ne reaguju svi jednako na stresne situacije.

U Sjedinjenim Državama i u zemljama Evropske unije, a donekle u zemljama regije Zapadnog Balkana, je stara praksa da pri policijskim službama postoje odjeli za pružanje podrške pomoći u kojima rade psiholozi. Međutim, „razlika između nas i SAD jeste da policijski službenik nakon svake upotrebe sredstava, prinude ili prisile, a osobito smrtonosne sile, je obavezan ići kod psihologa“, naglasio je Dizdarević.

Na primjeru Bosne i Hercegovina, kako pojašnjava Dizdarević, radi se o „diskrecionom pravu“, dok samo društvo još uvijek živi u neznanju i ne pravi razliku između psihologa i psihijatra.