Ranijem jutrom, kad prvi pramenovi dima iz odžaka počnu da se izvijaju prema nebu, u bistričkim kafanama počnu da se okupljaju ljudi. Prva jutarnja kahva, pa na posao. Takav je adet Bistričana. Tako se to ovdje od pamtivijeka radilo, tako je i sada. Tako je i centar Bistrice dobio ime – Kahve. A gore, uz brdašce, nedaleko od Kahva, jedan bistrički zaselak dobio je ime Šolja. Po šoljama za kahvu, bezbeli.
Ko je prvi donio ovaj napitak, mještani ne znaju. Niti je to, vele, toliko bitno. Za njih je najvažnije ono jutarnje okupljanje u kafanama. A, gost, ili putnik namjernik, ili neko ko se našao u Bistrici, biće ugošćen kahvom. I lijepom riječju. Bogatim pogledom na uzbudljivu Đalovića klisuru i poetičnim klokotom rijeke Bistrice. Na nju su, kao na đerdan, nanizana sela bistričkog kraja. A taj đerdan, zvani Bistrica, skopčan je na početku i na kraju biserima: Đalovića pećinom, po mnogima najljepšom u Evropi, i na kraju starim kamenim mostom koji su Turci sagradili još u 17. vijeku.
Nekada bi kafandžije u Kahvama ujutru sa Bistrice zahvatili vode i pristavili džezvu. Zveckali su ibrici. Mirisao topli napitak. Meračili ljudi uz duhan i kahvu. A uz to je i trgovina bolje išla. Prodavala su su telad, ovce i jagnjad iz obližnjih sela Stubo, Pećarska i Ušanoviće kao maslo. Jer, poznato je, u kafani se i najozbiljniji poslovi ugovaraju.
– Bistrica je prepoznatljiva po velikom broju kafana, kaže direktor ovdašnje škole Ćemal Zoronjić. To je nasljedstvo iz starog vremena. Još prije Drugog svjetskog rata, kada su u centru Bistrice postojale takozvane kafečajnice – priča Zoronjić.
Veli da su prije onoga rata kada je Njemac i Italijan udario, u Kahvama radile i vodenice potočare i vunovlačare, pa bi odsvukuda ljudi dolazili da umelju žito i da „razbiju“ vunu.
– Ljudi iz svih sela, od ušća rijeke Bistrice u Lim, od Podbreža, preko Voljavca, sve do granice sa koritskom opštinom i Pešterom dolazili su u Bistricu da nešto oposle. Bilo to da samelju žito, da razbiju vunu, ili da potrguju sa stokom – priča Zoronjić.
No, dolazili su ljudi iz u Bistricu i „onako“. Da ubiju vrijeme, da se sretnu sa nekim, da prozbore pokoju. Da popiju kahvu u Kahvama. Tako je bivalo ranije, tako je i sada.
U Kahvama danas radi šest kafana. I ne zna se gdje je bolja kahva: Kod Rama, kod Bahre, kod Ranka, kod Muja, kod Hajra ili kod Sabahudina. Zbog toga bistričke kafandžije nije su podijelile goste. Svak je svačiji. Gostima je najbitnija dobra kahva. A, vala, u Kahvama makar toga ima.
– Hoće to i do vode – tvrde kafandžije.
– Možda je kod nas dobra kahva zbog Bistrice. Doduše sada je malo drugačije, ali nekada se komotno pilo sa ove naše rijeke. Bistrije i kvalitetnije vode, ja mislim, nadaleko nema. Ne, sigurno – ubijeđen je kafandžija Sabahudin Mahmutović.
On je i ribnjak napravio nedaleko od kafane. U njemu uzgaja kalifornijsku i pastrmku potočaru. Uz ribnjak mu je i mrijestilište.
– Voda u Bistrici omogućava dobar uzgoj pastrmke. U mom ribnjaku može da funkcioniše do 25 tona ribe – priča Sabahudin i stavlja ibrik za kuvanje kahve na vatru.
Zveckaju starinske džezve i šolje. Takav komplet dugogodišnji kafedžija Sabahudin naziva „takum“. I prinosi ga mušterijama.
Miris iz „takuma“ se širi Kahvama. Razgovor počinje. I padaju prve pogodbe o prodaji i kupovini stoke.
Bistrica
Selo Bistrica se nalazi na 20-tak kilometara od Bijelog Polja. Broji oko 2. 700 stanovnika ili, kako to mještani vole da kažu, oko 870 domaćinstava. U samom centru Bistrice smještena je osnovna škola koja je izgrađena 1963. i u to vrijeme je, prema riječima direktora Ćemala Zoronjića, bila jedna od najljepših u Crnoj Gori. „Ne samo što je bila najljepša, nego je imala i veliki broj đaka. Najveći broj učenika u ovoj ustanovi bio je školske 1969-70. kada je brojala 1.035, a danas broji 194 učenika. Prošle godine iz bistričke škole bilo je 36 studenata na raznim fakultetima širom Crne Gore i u okruženju“, priča Zoronjić.
Mještani Bistrice se uglavnom bave poljoprivredom – stočarstvom i proizvodnjom voća i povrća. Pored toga, u Bistrici su u posljednje vrijeme ljudi počeli da se bave i uzgojem ribe.
„Imamo nekoliko ribnjaka i nekoliko farmi goveda. Imamo i nekoliko farmi pilića, farmu za tov junadi“, priča Zoronjić i napominje da Njemac Oto Jung još 1931. konstruisao jednu malu hidroelektranu u Bistrici, koja je radila sve do 1966. i proizvodila struju za sami centar Bistrice i nekoliko okolnih sela. „Količina struje nije bila dovoljna da napaja sve veći broj domaćinstava i sve veći broj kućnih aparata, pa su se Bistričani priključili na državnu mrežu“. navodi Zoronjić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
