U kampu DMD u Bastasima kod Foče, u subotu ujutru, gomila turista zaduživala je nepromočiva ronilačka odela, kacige, prsluke i spremala se za spust. „Ovo nije zezancija, ali vi ste u sigurnim rukama“ – namiguje nam Dule Ćalasan samo dva dana pošto su u kanjonu Tare, na raftingu, u razmaku od pola sata, poginuli jedan Mađar i jedna Poljakinja, šezdesetogodišnjaci.

Dule je zajedno sa bratom Dejanom vlasnik rafting-kampa DMD. Nasmejani rmpalija, obučen u zelenu polo majicu sa natpisom „tara-rafting.com“, podjednako dobro barata i internetom i veslom. Odrastao je u kanjonu uz Drinu i Taru, pa mu je smešan strah kod nekih od ove adrenalinske zabave.

– Ovo ti je kao kad letiš avionom – ako te vozi neko ko zna posao, neće ti se desiti ništa – priča, dodajući kako su svi oni koji su u njihov kamp dolazili na dozu adrenalina za 20 godina postojanja odlazili kućama srećni i zadovoljni. I što je najvažnije – u jednom komadu. Ima tu i onih koji dolaze po nekoliko puta svake godine: „Dođoh, videh i preživeh, kao što vidiš“ – pričao nam je Nenad, Šapčanin.

– Tara je besprekorna, ko dođe prvi put dođe i sedmi. Rafting je specifičan, to nije sport, to je uživanje, nema razloga za strah. Ima istine u tome da je opasno, jer Tara je u rangu svetskih reka, za rafting dostiže ocenu 4 od najviše pet, u aprilu u maju je brža i do tri puta nego kasnije, leti, ali mi bacamo akcenat na bezbednost i nismo za dve decenije imali nikakvih neprijatnosti – pričao je Dule Ćalasan, pre nego što smo kod mesta Brštanovica uskočili u čamce. Neko je hteo da ponese vodu: „Kakvu vodu! Pa Tara ti je pitka celim tokom. Ponesi ti rakiju“ – šalili su se domaćini.

– Veslo držite ovako, čitava lopatica ide pored komore čamca. Veslamo na moju komandu, idemo svi napred. Kad kažem veslajte, veslajte! Kad kažem drž’te se, drž’te se! Tu nema zezanja – izdao je kratku komandu skiper (kormilar) Igor, dok je gumeni čamac išao direktno na talas, uzdigao se kljunom, pa opet uronio u reku, između oštrih stena. „Cunami“ je polio kompletnu posadu. A onda još jedan. Temperatura vode negde oko tri-četiri stepena, hvala na pitanju.

– Brate, ovo je luuuudilo – otelo se nekom posle prvog udara adrenalina i ledene vode.

– Ne pričaj tamo, veslaj! – sledila je još jedna precizna komanda.

Poslednji deo toka Tare, dug 14 kilometara, najatraktivniji je za rafting jer se prolazi ukupno 13 „bukova“, mesta gde je visina reke različita, i ima stena, pa se stvaraju brzaci.

Preko Brštenačkog, i buka Borovi stižemo do „najopasnijeg“ buka Ćelije.

– Ovde moramo da izveslamo brzo, gadno je, odosmo pravo u stene – upozorio je skiper. Jedan talas zapljusnuo je ceo čamac, pa onda drugi. Mokri od glave do pete, u ronilačkim odelima koja održavaju toplotu, zbog mogućnosti da neko upadne u reku, nakrivljeni na bok, pa onda na „rep“, držali smo se za kanape, vesla, malo i za vazduh, uz nekoliko krikova, vrisaka i uzdaha…

Rafting je „ispit muškosti“ koji masovno polažu i žene. Naravno, neke se kompletno našminkaju, pa Tarom sve češće promiču kreature s razmaznim krejonom, te se mnogi kunu da su videli čudovište iz Loh Nesa, glavom i bradom. Ranije, neki su se kleli da su po liticama viđali i Radovana Karadžića. Tu su, naime, Čelebići, mesto gde se po legendama „krio“ doktor Dabić. Jedne godine je Sfor, pošto su ga splavari dozivali i ostavljali mu hranu na obali, ali u šali, izvršio desant na kanjon Tare, ali u zbilji. Radovana više nema u kanjonu, mada mnogi i dalje veruju da je tu negde. Sada mnogi u nedostatku Radovana dozivaju – Darka Šarića.

– Ooo, Darkoooo – vikao je mladić po imenu Ratko.

Duško Ćalasan priča da je važno poznavati svaki kamen, svaki buk, i znati kako i na kom mestu ući u brzake, jer Tara nijedan dan nije ista. Nivo vode opada, svaki put se pojavi neka nova stena, sa vrhova kanjona ponekad upadaju kamenčuge. Opasno je i upasti u vodu jer brzaci bacaju pravo na oštre stene. „Ako se prevrnemo, držite se sredine reke, i birajte obalu za izlazak. Pokupiće vas sledeći čamac“ – instrukcija je koja se dobija na startu, ali se takve stvari retko dešavaju kada kormilare oni koji „suzu Evrope“ znaju u dušu. A braća Ćalasan i njihova ekipa su sa Tarom odavno na „ti“.

Usput je obavezno stajanje na vodopadu Šipčenica, nazvanom po četniku Vladi Šipčiću, koji se po legendi tu krio. Kupanje u vodopadu smatra se spartanskim „podvigom“ zbog velike hladnoće, voda koja se sliva pak nastaje otapanjem snežnice na planinskim vrhovima, ali retko ko odoli izazovu. Bajni predeli uz to imaju još atrakcija. Tu je Picino vrelo, stena neobično prepoznatljivog oblika, iz koje curi voda.

– A zašto se zove Picino vrelo? – pita obavezno neko, uglavnom bez smisla za kapiranje umetničkih dela prirode.

„Ćuti i veslaj! Oladiće nam se pasulj“. Na pomen nadaleko čuvenog pasulja koji se pravi na otvorenom ognjištu u „DMD kampu“ shvatili smo da je u kanjonu Tare i doping širok pojam. U kamp smo, naime, stigli prvi.

Za tragediju krivi diletanti

U petak se u kanjonu Tare, među skiperima, kormilarima gumenih čamaca koji se spuštaju niz reku i brzake, prepričavala tragedija od četvrtka.

– Ovo je postao dobar posao, pa posebno gore, među Crnogorcima, ima onih koji se time bave amaterski – odu na jadransku obalu, pokupe strane turiste i dovedu ih na spust Tarom. Ti nesrećnici koji su poginuli nisu dobili ni kacige, koje su obavezne da prilikom eventualnog prevrtanja ne bi glavom udarili u stenu, ti ljudi imali su po šezdesetak i više godina, uplašili su se, nisu pratili komande skipera da veslaju kada im se kaže, i desilo se to što se desilo – pričaju nam skiperi kod mesta Brštanovica. „I ispašće da su skiperi krivi, iako su to momci koji imaju 30 evra dnevnicu, rade uglavnom vikendom, bore se da prežive, a sad će im još natovariti i zatvor, iako je kriv onaj koji je sve to tako diletantski organizovao, onaj ko se ovim poslom bavi samo da bi uzeo pare, a ne brine za živote ljudi“ – govorili su, pomalo ogorčeni onim što se desilo.

Od biznismena do gejeva

Dejan Ćalasan, kad vikendom ne kormilari Tarom, radi kao oralni hirurg na Stomatološkom fakultetu u Beogradu, gde je asistent. On i brat Duško (na fotografiji) među prvima su napravili kamp „DMD“ u Bastasima kod Foče, odakle se kreće na rafting. Uz ognjište, pečenje, piće i narodnjake zagrevanje za rafting u „DMD kampu“ traje celu noć. Lumperajka posle raftinga je još luđa. Spava se u planinskim kućicama i pod šatorima, puno je svaki vikend.

– Dolaze ljudi koji za kratko žele da napune baterije. Od biznismena, umetnika do običnog sveta – priča Dule. Jedne godine je u kampu boravilo 19 gejeva i jedna lezbijka iz Engleske. To je, šale se domaćini u „DMD kampu“, bila najveća „opasnost“ do sada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari