U kvadraturi kruga

Izvjesno je kako niti jedna strana neće osvojiti komotnu većinu potrebnu za formiranje vlade, a pojedini analitičari predviđaju čak i mogućnost ponavljanja izbora; razlika u broju mandata bit će tako tijesna, a koalicijski potencijali ljutih rivala HDZ i SDP toliko ograničeni da će se stvoriti pat pozicija iz koje nitko neće moći ponuditi razuman izlaz.

U tom je slučaju lako moguća opcija i formiranje tzv. velike koalicije između HDZ i SDP koju mnogi u Bruxellesu i priželjkuju, jer su svjesni kako samo udružena desnica i ljevica može provesti toliko potrebne strukturne reforme hrvatskog društva (uprava, pravosuđe, teritorijalni ustroj, zdravstvo itd), a bez da u sljedećem izbornom ciklusu stranke strahuju kako će zbog oštrih rezova biti kažnjene od svog biračkog tijela.

Veliko je pitanje koliko bi takva, za hrvatske (ne)prilike neprirodna koalicija i izdržala, jer bi svaka strana prije svega gledala kako da što veći teret odgovornosti prebaci na partnera, što bi samo dodatno (o)slabilo demokratski ustroj društva koji je u RH premrežen sveprisutnim klijentelizmom, korupcijom i kriminalom, već i onako na staklenim nogama.

Izborni je vašar političkih taština, (a)moralnog licemjerja, praznih obećanja, nacionalističke retorike i ideološke demagogije praćen kao i uvijek brojnim aferama, spektakularnim uhićenjima (najnovije se odnosi na lišavanje slobode Josipe Rimac, državne tajnice u Ministarstvu uprave RH i istaknute članice HDZ koja je zajedno sa svojim stranačkim prijateljima, u aferi Vjetrenjače osumnjičena za pljačku koja doseže i do milijardu kuna) koja bi trebala pokazati odlučnost vladajućih da se obračunaju s korupcijom, ali da nije tragično, bilo bi komično, jer upravo je HDZ hrvatska inačica za silne financijske malverzacije.

Reklo bi se: ništa novo, sve je već viđeno, ali čini se kako toliko prljavštine, podmetanja, manipulacija, laži i gadosti svih vrsta nikad ranije nije bilo, a kako se kampanja zahuktava, možemo očekivati i eskalaciju novih zlouporaba i instrumentalizacija, kako policije tako i sigurnosnih službi od strane politike, prije svega vladajućih hadezeovaca da što je moguće više oblate svoje protivnike.

A, to i nije posebno teška zadaća, jer u svim ovim aferama nema nevinih niti u jednoj od stranaka, ima samo više ili manje umočenih.

Još do jučer se činilo kako je HDZ neupitni favorit ovih izbora; dobro upravljanje korona-krizom, isplata financijskih potpora ugroženim poslodavcima i njihovim radnicima, trebali su Plenkoviću, usprkos nizu koruptivnih afera njegovih ministara, osigurati pobjedu i omogućiti mu da s pozicije mandatara nove vlade lakše pregovara s mogućim koalicijskim partnerima.

Ali, iznenada, gotovo preko noći, situacija se radikalno počela mijenjati; već spomenuta uhićenja su se HDZ počela vraćati poput bumeranga; želeći se dokazati kao borac protiv korupcije, Plenković je zapravo samo nekontrolirano pustio starog zloduha iz HDZ boce političkih zala i tako ponovo osvijestio stare spoznaje i činjenice o HDZ kao mafijaškoj organizaciji.

Stoga ne čudi kako šef SDP Davor Bernardić stalno ponavlja: „Glas za HDZ je glas za korupciju“, a Plenković uzvraća: „Glas za Škoru je glas za SDP“.

Naime, na desnici, na kojoj tradicionalno vlada HDZ, došlo je do bitnih pregrupiranja, pojavio se novi Domovinski pokret Miroslava Škore, nedavnog kandidata za predsjednika RH i popularnog pjevača nepodnošljivo lakih, domoljubnih nota, oko kojeg se okupila sva hrvatska ljuta desnica koja Plenkoviću zamjera kako je HDZ odvojio od Tuđmanovih ideja i da se stoga vlast treba vratiti u ruke autentičnih nasljednika Oca domovine, ma što to značilo.

Škorina stranka će na izborima relativno dobro proći (ali ne i koliko očekuje), međutim usprkos tomu, neće moći parirati HDZ, izuzev u Slavoniji, posebice u Vukovarsko-srijemskoj županiji (u kojoj se gradonačelnik Vukovara Penava sa svojom svitom, odmetnuo od HDZ i prišao Škori), gdje su radikalno desni, nacionalistički i antisrpski resentimenti toliko jaki da je istok Hrvatske postao, čini se definitivno desničarski bastion.

Upravo u Slavoniji HDZ prijeti velika opasnost da mu Škoro odgrize dobar broj tzv. sigurnih mandata i time mu bitno oslabi koalicijski potencijal, koji je unatoč svemu još uvijek veći od SDP.

Iako su Plenkovićev HDZ i Škorin DP trenutno ljuti protivnici koji se u komunikaciji služe teškom artiljerijom, ipak i jedni i drugi ostavljaju si otvorena vrata za neke buduće dogovore oko sastavljanja nove vlade, jer smisao ovih izbora nisu nikakvi programi ili reforme o čemu svi trube, već preuzimanje vlasti i stvaranje takve kadrovske križaljke koja će im omogućiti što je moguće efikasniju raspodjelu plijena.

A, sve ostalo su trice i kučine, zamajavanje naivnih.

Na desnici još imamo ušminkani klerikalno desni Most, ali nekadašnje veliko iznenađenje prethodna dva izborna ciklusa, izgubilo je svoj prvotni sjaj i svelo se na blebetavu, licemjernu moralizatorsku marginu na kojoj će se zadovoljiti s minimalnim ulaskom u Sabor.

SDP je oko sebe, pod imenom Restart koalicija okupio umjereni lijevo-liberalni centar i spletom ničim zasluženih okolnosti našao se u situaciji da se postavi kao ozbiljna konkurencija HDZ.

Međutim, problem SDP je Davor Bernardić, mladi čovjek pristojna izgleda, ali bez ikakvih liderskih kvaliteta, kojeg čak ni u vlastitoj stranci ne vide kao uspješnog premijera.

Šef SDP Bernardić kao da se trudi pokazati kako su njegovi kritičari u pravu; recimo, veliko je pitanje hoće li na izborne liste, na tzv. izgledna mjesta staviti najbolje i najpoznatije esdepeovce, bez kojih neće privući simpatizere da glasuju za stranku, ali oni nisu u njegovoj milosti, budući su ga neki od njih žestoko kritizirali.

A, ljudi kojima se okružio naprosto su široj javnosti nepoznati. Ne mogu se oteti dojmu kako SDP više glumi, nego li što je stvarna oporba HDZ i tako dolazimo do paradoksalne situacije u kojoj je aktualni predsjednik RH Zoran Milanović najžešći kritičar Plenkovića i HDZ koje proziva za nepoštivanje Ustava, ignoriranje zakona i sl.

Ali, istodobno i sam Milanović u javnost izlazi s nesuvislim izjavama kako ne zna hoće li uopće izaći na izbore, jer navodno želi zadržati neutralnost i time zapravo potiče građane da apstiniraju od masovnijeg izlaska na izbore, što samo pogoduje HDZ, jer jedino ova stranka ima dobro uhodanu mašineriju, tj. brojno i disciplinirano glasačko tijelo.

Mnogi to tumače i kao poziv na biračku apstinenciju, odnosno svjesno pogodovanje HDZ, jer Milanoviću daleko više odgovara da u Banskim dvorima sjedi Plenković nego li Bernardić.

Dok između Pantovčaka (sjedište predsjednika) i Banskih dvora (sjedište Vlade) vlada tvrda kohabitacija i Plenkoviću i Milanoviću će rasti rejting, ali u slučaju da premijersku funkciju preuzme Bernardić, neminovni sukobi sa Milanovićem (a zna se da se ne podnose) štetit će obojici, a najviše SDP, stranci kojoj je do prije par godina upravo Milanović bio na čelu.

I tako dok traju pregrupiranja, dok se svi zaklinju da će štititi interese građana i države, iz aviona je vidljivo kako im je jedino i isključivo važno pobijediti (ili se priključiti pobjednicima) i osigurati si pozicije u novoj vladi, a o obećanim reforma, demokratskim vrijednostima i gospodarskom napretku razmišljat će (malo) sutra.

Ili kako bi to rekla Scarlett O´Hara u filmu Prohujalo s vihorom: „O tomu ću razmišljati sutra, a danas o tomu nema ni riječi.“

Bilo kako bilo, ključ izbora su Slavonija i grad Zagreb i sve (ili puno toga) ovisi o tomu kakva će biti izlaznost na izbore, kako će u tim izbornim jedinicama proći HDZ i hoće li uspjeti nadoknaditi gubitke (u mandatima) kojih će sigurno biti na istoku Hrvatske i u hrvatskoj metropoli, koja tradicionalno ne glasuje za HDZ, a čijim se stanovnicima Plenković posebno zamjerio nakon potresa, jer je požurio sa raspuštanjem Sabora i tako ga onemogućio da izglasa Zakon o obnovi grada Zagreba koji je građanima nasušno potreban kako bi više od 25.000 obitelji moglo početi sa obnovom svojih porušenih domova.

Ova prevelika želja da poentira na korona-krizi i brže bolje raspiše izbore, uvjeren da mu okolnosti idu na ruku, (o)lako ga mogu stajati sigurne pobjede.

Iako su rezultati izbora neizvjesni, ishod je posvema jasan; Hrvatska opterećena sama sobom, svojim frustracijama i nizovima korupcijskih afera, u kojoj pravosuđe ne funkcionira, ostat će zatočena u vlastitoj kvadraturi kruga i ma tko došao na vlast neće moći, a još manje će željeti pokrenuti toliko potrebne društvene reforme bez kojih ovoj zemlji nema stvarnog napretka.