U predsedničkoj trci pobediće onaj ko najbolje laže

Mislim da su sve kampanje na svijetu iste. Pobjeđuje onaj tko najbolje laže i tko u blebetanje uloži najviše love – kaže za Danas književnica i publicistkinja Vedrana Rudan, odgovarajući na pitanje da li prati izbornu kampanju za predsednika Srbije. Ipak, naglašava, najsimpatičniji joj je Ljubiša (Preletačević), „jer se zove kao njen muž“.

* O fenomenu Ljubiše Belog Preletačevića pisali su i hrvatski ali i svetski mediji. Šta vi mislite o ovom imaginarnom liku, koji političku situaciju izvrgava ruglu i dovodi do apsurda, a ozbiljan je igrač u trci za predsednika Srbije?

– On, nažalost, nije ozbiljan igrač u političkoj trci za predsjednika. Zna se tko je kod vas ozbiljan igrač, tko je jedini igrač. Ljubiša samo prati svjetski trend. Njegovi glasači također. Običnom čovjeku dosta je „ozbiljnih“, „mudrih“, opakih gadova. Žele nešto drugo i drugačije, ma što to bilo. Imamo i mi svog Ljubišu. Sjedi u Saboru i zove se Pernar. Svojim „nastupima“ uveseljava i Hrvate i Srbe i na neki način nam pomaže da lakše progutamo i pročitamo lažove i kriminalce koji vladaju zemljom. Na sve ga moguće načine pokušavaju ušutkati, ali im baš ne polazi za rukom. Teško je komunicirati sa „luđakom“ ili luđakom onima koji su toliko sigurni da su „normalni“ i „pametni“. Žao mi je što Ljubiša neće pobijediti. Ima fenomenalnu frizuru.

* Izjavili ste da je „Nikolić Srbiji ono što je Hrvatima Kolinda, jedinica za glupost“. Šta su to konkretno uradili, da biste ih označili kao mernu jedinicu?

– Ništa nisu uradili i ne mogu, uz najbolju volju, jer nisu za taj posao. Pod pretpostavkom da bi predsjednici država morali biti mudri ljudi. Nikolić je deklarirani četnik, dakle glupan i više od toga. Kolinda je dosad učinila toliko gafova da je se stidi čitava Hrvatska. Jednostavno, ne možemo ni ušima ni očima vjerovati tko nam je predsjednica. Nabrajati dokaze da joj je inteligencija amputirana još u porodilištu trajalo bi danima, zato se mi građani Hrvatske možemo samo nadati da su i njeni najostrašćeniji glasači progledali i da će ta gospođa za koju godinu sići sa hrvatske političke pozornice. Zauvijek. Što nikako ne znači da iza nje neće doći netko gluplji i opasniji. Do sad je u Hrvatskoj bilo tako.

* Uglavnom se u predizbornim kampanjama, i u Srbiji i u Hrvatskoj, zaoštrava međunacionalna retorika. Da li vas iznenađuje što Hrvatska sada nije u fokusu predsedničkih kandidata u Srbiji? Imamo li, možda, prečih problema?

– Aleluja. Pitaj boga tko im je rekao da sjašu sa Hrvatske. I kod nas je lov na Srbe posustao. Čekaju nas lokalni izbori ali još nijedan kandidat nije rekao da su za propast Agrokora, primjerice, krivi Srbi ili četnici. Kod nas se Srbe na vrbe „vješa“ i „ubija“ „samo“ na nogometnim utakmicama. Kako Srba za „ubijanje“ i „vješanje“ u Hrvatskoj baš i nema, onda splitski navijači Hajduka urlaju navijačima „Rijeke“ i nogometašima Rijeke :“Ubi, ubi Srbina!“ Ne znam da li je to dobro ili loše za nas „Srbe“. I ja i svi moji smo Riječani.

* Jača li nacionalizam u regionu, ili smo na istim pozicijama kao i proteklih godina?

– Mislim da političari, i naši i vaši, sve čine da bi nas nahuškali jedni na druge, ali im to više ne polazi za rukom. Gladujemo i mi i vi. Iz Hrvatske mladi bježe glavom bez obzira. Više ni nama ni vama nitko ne može prodati priču da su nam za ovo u čemu živimo krivi Srbi, Hrvati ili rat. Rat je davno prošao, da nas sve ove godine njih pedesetak vaših i naših ne pljačka mi bismo brže shvatili da jedni od drugih ne možemo pobjeći, preblizu smo. Kako vrijeme ide običnom je čovjeku sve jasnije da je Srbin Srbinu najveći neprijatelj, kao što je to i Hrvat Hrvatu.

* Kako komentarišete pokušaj rehabilitacije Milana Nedića i, sa druge strane, kanonizacije Alojzija Stepinca? Oba procesa izazivaju dosta kontroverzi.

– To su samo davno oglodane kosti koje bi nas opet trebale zavaditi. Sigurna sam da se većina običnih ljudi kod vas ne pali na četnike, a većini građana Hrvatske potpuno je svejedno da li će Stepinac biti proglašen svecem ili neće. Nedavno sam rekla da bi svi oni koji su šurovali sa nacistima na bilo koji način morali gorjeti u paklu. Naši nas političari vraćaju u pluskvamperfekt da bi nam skrenuli pažnju sa prezenta. Uzalud. Možeš neko vrijeme biti glup, ali ne možeš, valjda, čitavo vrijeme biti glup. Progledasmo. Na žalost političara i korumpiranih medija.

* Pričalo se dosta o položaju žena. Tradicionalno, za 8. mart. Pa, kakav je generalno položaj žena? Posebno na prostoru bivše Jugoslavije.

– Na prostoru bivše Jugoslavije položaj žena je svjetski. Svagdje na kugli zemaljskoj žene mlate, ubijaju i lošije plaćaju, zato što svijetom vladaju muškarci. Oni vladaju svijetom jer su bogatiji, fizički jači i ne rađaju djecu. Dok djeca budu, a na čitavom svijetu jesu, samo briga žena, žene će svijetom bauljati okovanih nogu. One su to shvatile, zato u Hrvatskoj, primjerice, jedva još rađaju. U Japanu rađaju još manje. Spoznale smo da imamo oružje kojim se možemo odbraniti. Treba samo redovito piti kontracepciju ili, kad se baš zalomi, otići na abortus. Žena bez djece je slobodno biće. Možda ne baš potpuno slobodno ali mnogo, mnogo slobodnije nego sirotica oko koje se mota dvoje malih nesretnika dok joj muž zabija nož u vrat.

Srbi i Hrvati

* Kako vidite Srbiju i Hrvatsku u narednih deset, dvadeset godina?

– Bit će ono što su i danas. Dva brata uboga. Preciznije, dvije sestre uboge.

Uho, grlo, nož

Drugo izdanje romana prvenca Vedrane Rudan „Uho, grlo, nož“, posle 15 godina, naći će se u beogradskim knjižarama od ponedeljka. Roman koji se bavi našom svakodnevicom, egzistencijalnim problemima i međuljudskim odnosima, iz ugla pedesetogodišnjakinje, istovremeno je postao bestseler u Hrvatskoj i Srbiji 2002. godine, kada je objavljen.