Učiti od Čaplina

Sreda, 7. decembar

Vraćam se na mjesto „zločina“, poslije skoro tri desetljeća dolazim na Alternative film/video festival u Domu kulture „Studentski grad“ gdje me je dočekao Miša Milošević (Miodrag Milošević, direktor Festivala), koji je spiritus movens cijele priče oko tog najvažnijeg balkanskog festivala alternativnog filma koji je započet 1982. godine ovdje u Beogradu. U međuvremenu su se svima život i film potpuno okrenuli na glavu. Tu sam godine 1987. sa svojom filmskom i video partnericom Ainom Šmid predstavila 16 mm film „Kod kuće“, reinterpretaciju najznačajnijih Hitchcockovih filmskih scena unutar socijalističkog miljea.

I svi članovi tadašnjeg žirija festivala su nas stavili na vlastite liste kao film koji obećava. Sada sam i ja došla u Beograd kao ovogodišnja članica žirija. Od godine 1982. sa Ainom Šmid prije svega radim na produkcijama u alternativnoj video-formi; zanima nas oduvijek supkulturna video-slika, koja je trash, transpolna i politička forma i koja je od samog početka bila u relaciji sa pankom i sa novim društvenim gibanjima u Sloveniji. Uvijek nam je cilj bio politički video i zato uživamo gledati filmove Makavajeva i Žilnika. Veliki utjecaj je imala i na naše rane radove Cosey Fanni Tutti, pjevačica i performerka koja je radila u 1970-im na projektu „prostitucije“, koji je govorio o porno i seks industriji. To nas je inspiriralo, mene i Ainu, umjetnički i politički kada smo se 1982. ispostavile sa političkim lezbijskim stavom u našim radovima, i ti radovi su isto bili prikazani tu na festivalu.

Otvaranje festivala 7. 12. 2016. je bilo povijesno, svi ti ljubitelji filma, ostarjeli a zaljubljeni u film koji decenijama prate i rade na alternativnoj formi došli su u Dom kulture naveče.

Četvrtak, 8. decembar

Troje nas je članova žirija i radimo punom parom, Greg DeCuir, Jr. jedan od dvojice selektora međunarodnog programa je pravo otkriće i kao desna ruka Miše Miloševića i kao dobro potkovan filmofil. Došao je istraživati filmski crni talas i ostao u Beogradu, sa jakom introspekcijom u crnačke američke pokrete. Da ostaneš živjeti u Beogradu moraš imati snagu jer stvari se tu kreću polako, homofobija je jaka ali slično je u Sloveniji, taksist koji me vozi je super precizan, kaže „svi naši političari su šupci i lažovi, živi se jako slabo, a vi Slovenci koji ste živjeli najbolje u socijalizmu sada živite tri puta slabije nego nekada“. Istina je. Siromaštvo, rasizam su potpuno zatvorili medije u Sloveniji. Zato sam i pristala da sudjelujem u pisanju Dnevnika, koji mi je kao forma tuđi teritorij, ali javni medijski prostor ne postoji više u Sloveniji, u novinama piše samo konzervativni novinarski kadar koji drhti da izgubi posao, a kultura je u rukama ljubavnica nekih sada populističnih brandova s područja filozofije.

Preživjet ću, a na festivalu pozvani filmski autori i članovi žirija su jako zanimljivi.

Petak, 9. decembar

Učestvujem na Forumu, koji je zamislio Greg DeCuir, Jr. gdje se krešu pozicije između nas, teoretičara, kritičara te onih koji se predstavljaju samo kao autori ili kustosi.

Subota, 10. decembar

To je moj dan. Najprije je ujutro okrugli stol sa glavnim povijesnim akterima beogradske alternativne scene. Sjedim pokraj Slobodana Šijana, kojeg nikad nisam upoznala osobno, iako su njegovi filmovi ikonična platforma naših života i sada shvaćam, slušajući ga, da ako radiš tako dobre filmove isto tako znaš razumjeti neke rezove u našoj zajedničkoj filmskoj i video povijesti alternativne filmske forme u ex-Jugi. Naime nekako sam pokrenula neku malu polemiku o razlici između filma i videa i izjavila da smo sa supkulturnom scenom u osamdesetima na području eksperimentalnoga videa u Sloveniji napravili rez sa eksperimentalnim filmom. Ta video-produkcija koja je danas previše politička i zato o njoj ne želi čuti isprazni slovenski filmski milje je proizvela veliki obrat, jer su teme seksualnosti, antirasizma, antihomofobije i pankerska scena u videiima u osamdesetima ispisali novu alternativu filma.

Gledaju me sumnjivo ali Šijan shvaća i to jasno formuliše. A pošto će naš okrugli sto biti objavljen u katalogu poslije festivala, odlučujem insistirati na tom rezu, koji je donio lezbijke i gejeve pred oči zaspalog socijalističkog patrijarhalnog gledaoca. Sebestyén Kodolányi kurator koji je radio za filmski studio Balázs Béla Studio (BBS) u Budimpešti pre nego što su ga otpustili desničari je jasan, kada kaže „taj rez, taj obrat moramo razumeti kao razliku između konceptualnog umjetničkog filma i pank forme kojoj je išlo za radikalnu emancipaciju društvenog, a ne samo za umjetnički stav“.

Po podne sam u grču, imam projekciju izbora Ainih i svojih radova, izbor 6 radova od 40 koje smo uradile u 30 i nešto godina skupnog rada. Odlučujem se za seriju naših radova o ratu na prostorima nekadanje Jugoslavije, počinjem sa tenkovima JNA na Kosovu 1988. godine i idem do stravičnih slika genocida nad Bošnjacima i završavam sa Miloševićem, za koga izjavljujemo u jednom od naših radova, da nam ga mogu njega i njegovu kliku projicirati jedno na našim golim guzicama.

Za priču poslije naše projekcije pozivam tri pozicije iz Beograda koje su mi jako važne. Miško Šuvaković, na čijim sam idejama rasla i koji je napravio čudesa sa doktorskim programom na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu, onda je tu dr Aneta Stojnić, performerka i teoretičarka koja isto tako predaje u programu Miška Šuvakovića i onda dr Saša Kesić, koji je uradio prvi doktorat na temu Parade ponosa u Srbiji i odbranio ga (pod mojim i Miškovim mentorstvom) na javnom univerzitetu u Beogradu. Patrijarhalni, homofobni svijet se ježi nad tim pozicijama. Po projekciji tako svi sudjelujemo u kolektivnom procesu razmišljanja.

Kasno navečer idemo Aneta, Saša, Ivana i ja u Mikser; tamo je najveća gejevska, lezbijska i transpolna zabava, koja se događa jednom mjesečno u Beogradu. Plešemo do kasnih sati. Pozitivna energija, dečki se vole i cure isto tako, osjećamo se odlično.

Nedelja, 11. decembar

Ujutro je Okrugli sto sa odlukama žirija. Sa Eve Heller (Iv Heler) predstavljam naše odluke, treći član žirija Peter Tscherkassky (Peter Čerkaski) će doći kasnije. Ispostavljamo radove koji su angažirani i inventivni u svojoj formi.

Odlazim rano popodne. I znam da ću se vratiti, jer moram pokazati naše radove iz osamdesetih godina: seks, rock’n roll i pank su u redu za budućnost. Za naše radove je Aneta Stojnić rekla da predstavljaju radikalnu suvremenost, jer moraš imati snagu da se tada kada svi šute uhvatiš u koštac odmah sa onim oko tebe. Ja sam uvijek obožavala Chaplinov film „Veliki diktator“ iz 1940, spoj satire na račun nacizma i tragikomedije, pogotovu njegovu vremenskost jer kada su svi gledali u stranu on je napravio film gdje nije bilo nikakve dvojbe koja će biti nova katastrofa 20. vijeka. Ništa nismo naučili iz povijesti, i tako smo dobili balkanske devedesete, a danas su izbjeglice postale suvišna roba tvrđave Evropa sa kojom političari prikrivaju stravično siromaštvo naših života.

Vidimo se u nekim boljim vremenima!

Autorka je dr filozofije sa Instituta za filozofiju Naučno-istraživačkog centra Slovenačke akademije nauka i umetnosti u Ljubljani. Profesorka je na Akademiji likovnih umetnosti u Beču