Ujedinjenje kao dvostrani ugovor

Josip Smodlaka: Zapisi (3)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Kasnije se iz političkih računa sa obje strane pokušalo omalovažiti taj državotvorni akt. Sa izvjesne srpske strane se stalo tvrditi da je to bila puka jedna manifestacija, dok je od strane nezadovoljnih Hrvata iznesen prigovor da Narodno vijeće, odnosno njegova delegacija, nisu bili na to ovlašteni od naroda. Ali dok ti isti priznaju Narodnom vijeću da je bilo ovlašteno stvoriti nezavisnu, iako kratkotrajnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, ne mogu mu osporiti pravo da tu istu državu sjedini sa Srbijom, kao što je učinilo. U ono doba ogromna većina naroda bila je uz Narodno vijeće, te je nakon svršenog čina, velika većina odobrila i oduševljeno pozdravila Ujedinjenje. Za Srbiju pak, koja je bila prethodno priznala posebnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, akt Ujedinjenja bio je, bez obzira na njegovu formu, dvostrani ugovor, – i to ugovor zaključen na osnovu uslova što ih je drugi ugovaratelj, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, postavio, a regent u ime Srbije primio. Sve što je imalo važiti za novu državu, njezino ime, grb, zastava, oblik vladavine, dinastija, građanske slobode, sve je to bilo sporazumno utvrđeno u pregovorima, koje je delegacija Narodnog vijeća vodila sa Srpskom vladom, kao ravan s ravnim. Ništa od svega toga nije propisao sam regent, ili srpska vlada. Čak i prva vlada Jugoslavije bila je, mada je Ujedinjenje bilo već proglašeno, sastavljena po sporazumu između srpskih partijskih vođa i nas delegata Narodnog vijeća, kako će se to dalje vidjeti.

Prvog dana po obrazovanju prve naše vlade, kojoj je bio na čelu Stojan Protić, posjetio sam rano u jutro Svetozara Pribićevića, koji je na moj predlog bio dobio resor unutrašnjih poslova. Malo zatim uđe u ministrov kabinet jedan gospodin, koga mi Pribićević predstavi kao upravnika grada Beograda. Ministar mu reče da može slobodno govoriti preda mnom, a on tada stade nizati dug izvještaj, pričajući šta je preko noći bilo u toj kafani beogradskoj, šta se govorilo u onoj drugoj, gdje se vidjelo tog političara, s kim se onaj sastao, te naposljetku i to gdje su bili i s kime razgovarali Marko Trifković, Milorad Drašković i drugi najviđeniji politički prvaci. Ja sam se zapanjio slušajući taj tričavi špijunski izvještaj. Kad ostadosmo sami, rekoh Pribićeviću da će on valjda smjesta učiniti kraj špijunisanju bar ispravnih građana i narodnih prvaka i da se neće baviti takvim besposlicama nedostojnim jednog ministra. No Pribićević mi odgovori da on u to ne može dirati, jer da je tako od uvijek u Srbiji, da upravnik Beograda mora svako jutro javiti šta je bilo nova, najprije kralju, pa ministru policije. Sudbina je zar htjela da već nakon malo sati po nastupu naše prve vlade moram doživjeti ovo prvo, ne malo, i dvostruko razočaranje. Koliko smo mi mrzili Austriju zbog njenih špijuna, a sada nalazimo špijunažu uvriježenu u srcu naše države, i vođa jedne naše napredne stranke, čovjek iz zapadnih strana, Pribićević, hoće da je dalje goji ne grsteći se od nje! Onda mi je sinulo pred očima koliko će napora još trebati dok se otresemo vjekovne rđe koja se za vrijeme robovanja uhvatila našeg narodnog tijela, i koliko će vremena proći dok se naša zemlja bude mogla urediti kao napredna država slobodnih Ijudi.

Pribićeviću je tada Ministarski savjet povjerio da sastavi proglas što ga je po Ujedinjenju imao da izda regent, prvi Vladarov proglas narodni.

Kako je Pribićević bio silno zaposlen, zamolio je mene da to sastavim. Ja sam se rado odazvao njegovoj molbi, te je moj nacrt uz veoma neznatnu izmjenu bio odobren u Ministarskom savjetu. Ja o tome nisam nikome govorio; možda je Pribićević kasnije to spomenuo svojim partijskim drugovima. U taj proglas došlo je i obećanje narodu da će zemlja biti onoga koji je obrađuje. Tu sam tačku smatrao najvažnijom, da bi se zadovoljilo seljake i privezalo ih za narodnu državu. Kao borac za otkup kmetstva u Dalmaciji, bio sam dakako sretan što to vladarevo obećanje mogu da napišem. Dok je agrarno pitanje bilo popularno kod svih stranaka, nije trebalo da se zna da je ono po meni došlo u regentov proglas. Ali kad je kasnije Pribićevićeva stranka u Dalmaciji bila napuštena od seljaka te se pribila uz vlasnike zemalja, koji su bili protivni agrarnoj reformi, tad su Pribićevićeve pristalice razglasile da sam ja ono u proglasu napisao, da će se zemlja dati seljaku. Sada je to bio prekor, optužba protiv mene.

Nastavlja se