Ukidanje jezičke segregacije i diskriminacije

Ipak, i pre nego što je zvanično objavljena, Deklaracija je podelila javnost, posebno u Hrvatskoj. I dok su ideju o jedinstvenom jeziku mnogi napadali s druge strane za 24 sata, otkada je data javnosti na uvid (na veb portalu jezicinacionalizmi.com), broj onih koji je podržavaju sve više raste (onlajn peticiju je potpisalo više od 2.500 ljudi).

U Deklaraciji se jezik ne imenuje, već tvrdi da je on zajednički građanima Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Kako je navedeno, radi se o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno jeziku kojim govori više naroda u više država sa prepoznatljivim varijantama – kakvi su nemački, engleski, arapski, francuski, španski i drugi.

„Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati varijantu zajedničkog jezika. Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Stoga, mi potpisnici Deklaracije pozivamo na ukidanje svih oblika jezičke segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama“, poručuju, između ostalog, potpisnici Deklaracije.

Vladimir Arsenijević, srpski pisac i osnivač udruženja Krokodil, izjavio je na konferenciji za novinare da pažnja koju je Deklaracija izazvala zapravo govori o njenom značaju.

„Želeli smo da pokušamo da rekonstruišemo neprirodno stanje koje živimo u regionu već nekoliko decenija“, rekao je Arsenijević, dodajući da je inicijativa došla iz Sarajeva, te da je namenjena mladim ljudima.

Istovremeno, književnica iz Hrvatske Ivana Bodrožić navela je da „napadi“ koji su ovih dana dolazili iz Hrvatske, povodom najave predstavljanja Deklaracije o zajedničkom jeziku, nemaju uporište. Ona je pojasnila da u Hrvatskoj to smatraju napadom na Deklaraciju o hrvatskom jeziku iz 1967. godine, što nije tačno.

„Mi samo upozoravamo na raznolikost za koju mi smatramo da je bogatstvo. Ne želimo narode čistiti od nečega. Jezici se vrlo često ne podudaraju s narodima, što je primjer sa NJemačkom, Austrijom. U Austriji govore njemački jezik, što ne čini Austrijance manje Austrijancima. Svi znamo šta se dogodilo nakon rata. Bili smo prisiljeni paziti da budemo čisti. To čišćenje jezika direktno utječe na strukturu naših misaonih svjetova i to treba ponavljati kod svih nas koji želimo autentičnost i širinu“, navela je Bodrožić. Ona je dodela da potpisnici Deklaracije ne žele da ruše Ustav ili da čine nešto represivno. „Ne želimo bilo koga primoravati na nešto. Mi želimo senzibirati javnost da postoje drugi modeli shvaćanja jezika. Ne zagovaramo jezičnu anarhiju. Prvih 200 potpisnika su mahom ljudi koji su izuzetno obrazovani. Također, mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslavenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi“, dodala je Bodrožić.

Direktorka beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević objasnila je kako je država jedno, a jezik drugo, i kako umnožavanje nacionalizma pogoduje političkim elitama. Sarajevski profesor Enver Kazaz rekao je da su deca u Bosni i Hercegovini u obrazovnom sistemu izložena nacionalističkoj i ideološkoj mržnji.

„Djeca u BiH su u obrazovnom procesu izložena jezičkom rasizmu do kojeg dovode oni politički moćnici i nacionalistički lingvisti koji isključivo vide školu kao visoko, srednje ili osnovno mentalno obrezivanje iliti lobotomiju, u svrhu formiranja rigidnog koncepta nacionalnog identiteta, iz kojeg izbija mržnja“, poručio je Kazaz.

Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posledicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, Deklaraciju je potpisalo 225 istaknutih javnih ličnosti među kojima su i: Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Rajko Grlić, Jasmila Žbanić, Ranko Bugarski, Filip David, Ivan Čolović, Ante Tomić, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Snježana Kordić, Esad Bajtal, Hanka Vajzović…

Deklaracija je, čini se, najžešće polemike izazvala u Hrvatskoj, pa je reagovao i sam premijer Andrej Plenković rekavši da na taj papir ne treba trošiti reči, te dodao da je hrvatski jezik definisan Ustavom i jedan od službenih jezika Evropske unije.

„Kako bih to podržavao? Ko to može podržati u Hrvatskoj?“, zapitao je Plenković.

NJegovom stavu pridružio se i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović, koji je ocenio da je Deklaracija „vukovski vapaj jugoslovenskih nacionalista za zgubljenom domajom“, dok je aktuelna ministarka kulture Nina Obuljen Koržinek kazala u izjavi za medije da joj nije jasno u kojem smeru ide inicijativa.

„Nedavno smo proslavili veliku godišnjicu Deklaracije o hrvatskom jeziku, pa pretpostavljam da je ovo politička inicijativa koja se i na to odnosi“, rekla je hrvatska ministarka kulture. Ona je dodala da su, kao što se zna, kroz istoriju Hrvati govorili i pisali na hrvatskom jeziku, a hrvatski književnici su oduvek govorili da pišu na hrvatskom jeziku kada je hrvatski jezik postao službeni.

„Pitanje zajedničkog jezika je politička konstrukcija koja je došla s jednom državom ’45. godine i nikada zapravo u stvarnosti nije zaživela. On se nazivao hrvatsko-srpskim jezikom, ali svi smo mi u školi učili hrvatski i pisali smo na hrvatskom. Nije mi jasno koji bi cilj bio danas pokretati takvu inicijativu“, rekla je Obuljenova.

Potpisnici Deklaracije ističu da njen cilj nije da pozove na stvaranje jedinstvenog jezika, već upravo suprotno – da bogatstvo prožimanja ovom policentričnom jeziku treba pustiti da se slobodno razvija.

„Deklaracija o zajedničkom jeziku marginalna stvar“

Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović izjavila je da je Deklaracija o zajedničkom jeziku „marginalna stvar o kojoj uopšte ne treba raspravljati“.

Hina prenosi da je ona, kada su joj novinari tražili komentar u vezi s Deklaracijom o zajedničkom jeziku, rekla da danas u Hrvatskoj ima toliko problema i da „visi više od 40.000 radnih mesta direktno i više od 100.000 ljudi koji su povezani sa krizom koju ‘Agrokor’ proživljava i u tom smislu im zavisi egzistencija“.

„Ja mislim da je ta jedna deklaracija sasvim marginalna stvar o kojoj uopšte ne treba raspravljati, jer taj nekakav zajednički jezik bio je politički projekt koji je umro zajedno s bivšom Jugoslavijom i ona se više nikada neće ponoviti“, rekla je Grabar Kitarovićeva.

Tomić: Ni rođeni nakon raspada Jugoslavije nemaju problema s razumijevanjem

Pisac Ante Tomić u tekstu pod nazivom „Zašto sam potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca“ objavljenom u Jutarnjem listu kaže kako je „hrvatski jezik izmišljen da bi Hrvate držao u strahu, da ih muči kako ne govore jezikom koji zovu svojim pa da vazda pitaju je li se reče hiljada ili tisuća, kisela ili mineralna voda, je li ispravno slavina, česma ili pipa, kaciola, zaimača ili kutlača, odrina, brajda ili pergola, bakšiš, manča, trinkelt ili napojnica…“

„Zašto pristajemo na represivnu, policijsku, sebičnu nacionalističku jezičnu politiku, koja sustavno kljaštreći naš rječnik ohrabruje intelektualnu lijenost i, općenito, stvara jednu gadnu, neprijateljsku društvenu atmosferu? Onaj jezik kojim govore u Srbiji, Bosni i Crnoj Gori očito nije drugačiji od ovoga kojim govorimo mi ovdje. Baš svi u Hrvatskoj, pa i najljući ustaše i pravaši, savršeno dobro znaju šta su kašika, bioskop, saksija i pantalone. Ni rođeni nakon raspada Jugoslavije nemaju problema s razumijevanjem srpskog ili bosanskog, a navijači Hajduka, vidjeli smo nedavno, znaju i ćirilicu“, piše Tomić.  On ističe da se Deklaracija o zajedničkom jeziku suprotstavlja „užasnom, idiotskom, neljudskom stanju u kojem je danas naš jezik“. „Potpisao sam je jer ona pomirljivo i prijateljski priznaje svakoga, jer afirmira različitosti, dozvoljava da jedna stvar može imati više imena, da mi svi, eto, govorimo jednim jezikom, koji se od mjesta do mjesta različito zove, negdje je hrvatski, negdje srpski, negdje bosanski, a negdje crnogorski“, zaključuje književnik.

Kako je nastala Deklaracija

Deklaracija o zajedničkom jeziku nastala je kao rezultat serije regionalnih konferencija koje su se održavale pod nazivom „Jezici i nacionalizmi“, čija je osnovna namera da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri „politička“ jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već godinama neprincipijalno ukršta s politikom identiteta.
Projekat se izrodio iz Udruženja Krokodil i pokrenut je u saradnji s partnerima, splitskim Udruženjem Kurs, PEN Centrom iz Sarajeva i podgoričkim Centrom za građansko obrazovanje. Krajnji cilj, ne samo deklaracije, već i šire inicijative, jeste kako kažu da se smanji i zaustavi šteta koju neprestano proizvode nacionalističke identitetske politike u regiji.