Umjetnik i ministar

Tom je sažetom mišlju pisac Ratko Cvetnić, odgovarajući na novinarov upit u prošlome broju Novosti, pojasnio zbog čega je pristao da, kao zamjenski kadar, postane član Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu, tijela koje djeluje u okviru Ministarstva kulture i koje se – nakon upečatljive diskreditacije u moralnom i stručnom pogledu – taman počelo raspadati. „Kao višestruki dobitnik potpore“, veli Cvetnić, imao je „obavezu odazvati se na takav poziv“ i spasiti stvar, baš kao što se sličnome zovu „odazvao i prije nekoliko godina“.

No – što bi to bilo „kreiranje kulturne slike“? Čemu ta „kulturna slika“ služi? Kome je ona namijenjena i na što doista sliči postupak njena „kreiranja“? Koji su standardi uključeni u stvaralački čin? Kakve mogu biti odlike „kulturne slike“ ukoliko je „kreira“ arbitrarno tijelo sastavljeno po liniji političke volje ministra kulture, k tome proustaški nastrojenog? Zbog čega je ta „kulturna slika“ važna, ako već cijenjeni i nagrađivani pisac, uz svoje regularno književno stvaralaštvo, želi sudjelovati u njenom „kreiranju“ i pripomoći kulturnom projektu širih razmjera, makar tek „u određenoj mjeri“?

Odgovore na ta pitanja, radi jasnoće, uputnije je potražiti u jednome ranijem medijskom istupu. Intervjuirani je tada bio Željko Glasnović, saborski zastupnik, bivši pripadnik kanadske Legije stranaca, umirovljeni general HV-a i HVO-a, široj javnosti odnedavno poznat po stavu da su studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta „boljševički sotonisti“ i „manjinska banda“ čiju pobunu „treba rješavati pendrekom i suzavcem“, a od ranije – od prije dvadesetak godina – po prosudbi da „ovdje demokracija i nije potrebna“, nego „nama treba vojna uprava i čizma u zube“. Početkom kolovoza, naime, general Glasnović je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju o fenomenu „kreiranja kulturne slike“ rekao sljedeće:

„Zato moramo uzeti kulturni prostor, a ne samo pravni sustav. Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu.“ Angažirana novinarka na te se strateške zamisli nadovezala opaskom: „Evo ministar Hasanbegović to nastoji napraviti…“

Novinarka Slobodne Dalmacije zove se Snježana Šetka i baš u danima dok je divanila s generalom zainteresiranim za sudbinska kulturna pitanja ministar Zlatko Hasanbegović imenovao ju je članicom Povjerenstva za dodjelu potpora za poticanje književnog stvaralaštva za 2017. godinu. A to nas opet vraća piscu Ratku Cvetniću, koji je u rečenome Povjerenstvu sada bliski suradnik gospođe Šetke – marginalne desničarske propagandistice, bez objavljene knjige i bilo kakve druge kulturne ili stručne reference – pa će onda i novinarsko-generalsku suglasnost oko „uzimanja kulturnog prostora“ (što „ministar Hasanbegović nastoji napraviti“) taktički preformulirati u „kreiranje kulturne slike“, trudeći se dakle prikazati juriš kao stvaralački proces.

Blamaža oko Povjerenstva jedna je od ljepših epizoda hrvatske kulturne groteske. Uz polupismenu Šetku, tu je željom ministra instalirana i polupismena književna početnica Tanja Belobrajdić, poznata po mladalačkim avanturama u Lori, a nakon što se skandal zakotrljao, iz kulturnoga sudišta istupile su Julijana Matanović (navodno zbog bolesti) i Dubravka Brezak Stamać, da bi u zadnjoj etapi – uz postojanoga Matu Marasa – upražnjena mjesta popunile cvjećke iz rezervnoga ešalona, Cvijeta Pavlović i Ratko Cvetnić. Ovaj potonji, pun hvale za vlastitu autonomnu poziciju, očito je na sebe preuzeo časnu misiju da gaženje svih kriterija i eklatantno političko siledžijstvo promovira kao predložak za nezavisnu kulturnu kreaciju.

Pisac Cvetnić, elem, u cijeloj priči vidi „jedan načelni problem“ i u prošlim Novostima kaže: „Nakon sedamdeset i pet godina partijske države teško izlazimo izvan partijskih modela pa to vrijedi i za kulturnu javnost – danas imamo jedan model koji hrvatsku kulturu vidi kao mjesto susreta jugoslavenske kulture s globalizmom, i drugi, koji u hrvatskoj državi vidi krunu povijesti pa tako i krunu hrvatske kulture i umjetnosti.“ Ipak, kao netko tko je provjereno izvan spomenutih „partijskih modela“, on je racionalni optimist: „Vjerujem da u kulturi ima dovoljno prostora da se u njoj djeluje autonomno i pri tome mi je osoba ministra u drugom planu, sad i onda, neovisno o tome što mi je aktualni tehnički ministar, sasvim privatno, višegodišnja politička simpatija.“

I tako se kulturna javnost, zarobljena „partijskim modelima“, našla pred teškim dilemama. Je li pisac Cvetnić unovačen u Hasanbegovićevo Povjerenstvo zbog svoga umjetničkog rada, stručnog znanja i autonomnog statusa ili zato što mu je ministar „višegodišnja politička simpatija“? Ako je na stvari ono prvo, što čini u društvu barem dviju osvjedočenih diletantkinja bez ikakve kulturne težine, ne računajući činjenicu da su ministru politički poželjne? Ukoliko je, opet, piscu Cvetniću namjera da u takvom Povjerenstvu „djeluje autonomno“, zašto je imao potrebu razotkriti ministra „sasvim privatno“, kao svoju „višegodišnju političku simpatiju“? I najzad: ako je, uz jugoslavensko-globalistička zastranjenja, primjer štetnoga „partijskog modela“ i onaj „koji u hrvatskoj državi vidi krunu povijesti pa tako i krunu hrvatske kulture i umjetnosti“ – a takvoga bez sumnje zastupa Zlatko Hasanbegović, i to više-manje eksplicitno – kako je uopće moguće da piscu Cvetniću, koji zagovara napuštanje toga „partijskog modela“, ministar kulture bude „višegodišnja politička simpatija“?

Suočena sa svim tim nedoumicama, kulturna javnost bila bi prilično zbunjena, da nije pomirena s činjenicom da je cijenjeni i nagrađivani književnik po svemu sudeći prca u zdrav mozak. A sasvim je moguće da na sličan način opći i sa samim sobom, jer je riječ o klasičnome prizoru, bezbroj puta viđenom na ovim prostorima: pisac se stavlja na raspolaganje vlasti, revno salutira, odlazi na stražarsko mjesto, pa tamo u osami upreže maštu i – eto dramske dinamike – konfabulira kako mu baš taj položaj omogućuje da „djeluje autonomno“.

Od Ćosića i Broza, Novaka i Tuđmana, pa do Cvetnića i Hasanbegovića u najprovincijalnijoj varijanti, uvijek je to u osnovi ista banalna priča, sve puca od tvrdih muških emocija, razmjenjuju se simpatije i (jedva) susprežu strasti, ali se bogme i radi. U našem slučaju umjetnik i ministar, udruženi nad problematikom hrvatske književne selekcije, imaju pune ruke posla, treba pomesti dvorište, treba urediti štale, treba očistiti nacionalnu kulturu od kukolja različitih sorti, odnosno – „kreirati kulturnu sliku“ na opće zadovoljstvo.

Kulturna je javnost, međutim, zasićena takvim dogodovštinama preko svake mjere, toliko je puta odgledala sličan film da joj najmanje prijaju junaci skloni intelektualnom izmotavanju – poput pisca Cvetnića koji ima „jedan načelni problem“: da se bori protiv „partijskih modela“ servisirajući partijskoga jurišnika, uz to ljubitelja kvislinških režima – i stoga preferira prostodušnije tumače. Nekoga tko iza sebe ima iskustvo Legije stranaca, na primjer, i tko će uz pomoć novinarke Šetke otvorena srca progovoriti o okupaciji kao nužnosti koju „ministar Hasanbegović nastoji napraviti“.

Radi se, naravno, o tome da između „uzimanja kulturnog prostora“ generala Glasnovića i „kreiranja kulturne slike“ pisca Cvetnića nema suštinske razlike, osim što će pisac generalov poziv na juriš redaktorski obraditi i smjestiti u prikladnu frazu. No puna istina skrivena ispod te retoričke ambalaže izrečena je još prije dva desetljeća, i to od strane lica pod šapkom – „čizma u zube“.

Budući da vrag leži u detalju, a to će reći i u dizajnu, sva je prilika da će se unutar Hasanbegovićeva književnog povjerenstva lako postići suglasnost oko izgleda „kulturne slike“, barem ako je suditi po romanesknim prvijencima dvoje uvaženih članova. Korice knjiga „Kratki izlet“ Ratka Cvetnića i „Crni kaput“ Tanje Belobrajdić upadljivo nalikuju jedna drugoj – ukrašene su parom solidnih i razgaženih vojničkih čizama na bijeloj pozadini… Literarne motivacije se bitno razlikuju, spisateljske vještine još i više, no smjer kojim se maršira je pouzdano isti.