Ustaške aveti

Omer Karabeg: Hrvatska radiotelevizija, koja je javni servis, reklamirala je u svom Jutarnjem programu knjigu slovenačkog publiciste Romana Leljaka u kojoj se tvrdi da Jasenovac nije bio logor smrti, nego sabirni logor i da u njemu nije stradalo više od 1.600 ljudi. Kako je moguće da se na hrvatskom javnom servisu hvali knjiga koja negira najveći logor smrti na Balkanu za vreme Drugog svetskog rata?

Dejan Jović: To je pitanje koje i ja postavljam i na koje nemam odgovora. U Hrvatskoj je stvorena atmosfera u kojoj je sve moguće i reći i napisati i pri tome se ne vodi računa ni o historijskim okolnostima ni o specifičnoj odgovornosti Hrvatske za događaje um Drugom svjetskom ratu. To se uklapa u trendove koji postoje u nekim zemljama istočne i centralne Evrope, gdje se već duže vrijeme primjećuje negiranja zločina u Drugom svjetskom ratu počinjenih od njihovih sunarodnika.

Davor Gjenero: To što se dogodilo u Jutarnjem programu HTV-a posljedica je nevjerojatne gluposti i političke neodgovornosti. Ne postoji niti jedno opravdanje za nešto takvo, kao što ne postoji opravdanje što u javnom servisu, nakon što se taj skandal dogodio, nisu poduzete adekvatne mjere, koje je bi spriječile da se nešto takvo ponovi, i što nisu kažnjeni oni koji su počinili taj nevjerojatni profesionalni propust.

Karabeg: Nedavno su na mesnom groblju Vaganac, u opštini Plitvička jezera, uz državne počasti sahranjeni posmrtni ostaci domobrana i ustaša za koje se tvrdi da su žrtve partizana. Sahrani su prisustvovali ministar odbrane i izaslanica predsednice Hrvatske, koja je rekla da su oni žrtve partizanskih zločina i da su krivi samo zbog toga što su bili domoljubi i Hrvati i što su voleli svoj narod i Katolički crkvu. Savez antifašista Hrvatske tvrdi da su oni poginuli u borbi s partizanima i da je priča o nevinim žrtvama falsifikat.

Gjenero: Hrvatska, nažalost, nije jasno i do kraja definirala svoj odnos prema onome što se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i nije definirala svoj odnos prema žrtvama poraća.

Jović: To je samo jedan u nizu postupaka kojima se relativiziraju sukobljene strane u Drugom svjetskom ratu, pri čemu meni izgleda da je Hrvatska u prilično licemjernoj poziciji. S jedne strane, u ustavu se naglašava antifašistički karakter hrvatske države, slavi se 22 lipanj, Dan antifašističke borbe – i to se ističe svaki puta kada je potrebno opovrgnuti da u Hrvatskoj jačaju negacionistički trendovi. S druge strane, vidimo čitav niz manifestacija, uključujući i rušenje partizanskih spomenika, kojima se to negira. To je vidljivo u medijima i obrazovanju, a u pojedinim općinama pišu se nove povijesti tih općina u kojima se ustaše predstavljaju kao borci protiv komunizma, kao ljudi koji su branili postojeću državu – NDH, koju su neki drugi napadali.

Gjenero: Premijer Plenković pokušava snižavati tenziju koje je naslijedio, pokušava jačati centrističku politiku. Pokušava se baviti pragmatičnim društvenim problemima, a ne problemima iz prošlosti. Plenković se bavi onim stvarima gdje može nešto postići, a teme iz prošlosti na neki način pokušava zamrznuti i smanjiti prostor desnim radikalima u medijima.

Jović: Plenković je pod priličnim pritiskom radikalne desnice. On njoj osobno nikako ne pripada. Međutim, okolnosti su takve da on mora igrati dosta kompleksnu igru u nadi da će vremenom diskurs radikalne desnice izgubiti na atraktivnosti. Za to mu treba vremena za razliku od premijera Plenkovića, predsjednica Gabar Kitanović nema neku jasnu strategiju. Ona je na samom rubu populističke pozicije, a to znači da pokušava predstavljati sve one koji tvrde da nisu predstavljeni u političkom i društvenom prostoru. U te spadaju i desne radikalne grupe. Ona vrlo često ulazi u taj prostor pokušavajući ga pridobiti. Predsjednica se nalazi na drugoj strani u odnosu na Plenkovićevu ideju o stvaranju centrističke Hrvatske.

Gjenero: Gospodin Jović je uglavnom u pravu, jedino mi se čini da je malo prestrog kada kaže da se predsjednica nalazi s druge strane. Točna bi bila ona njegova prva definicija – da hoda po rubu. Taj njen hod može biti vrlo opasan za društvo. Za sada se to još nije dogodilo, ali bi predsjednica morala o tome razmisliti.

Karabeg: Da li je danas u Hrvatskoj legalizovan pozdrav Za dom spremni?

Jović: To nitko ne može reći sa punom sigurnošću jer postoje vrlo različite i oprečne sudske presude, koje potom nitko sa viših instanci ne poništava, niti pokušava stvar izvesti do kraja. Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima donijelo je o tome zaključak koji pokušava napraviti neku vrstu kompromisa koji nije baš sasvim logičan. Prema tom zaključku moguće je korištenje slogana Za dom spremni u određenim okolnostima. Tu se prije svega misli na njegovu upotrebu u doba rata u devedesetim. Međutim, tolerira se i u onim situacijama koji nemaju nikakve veze sa pomenutim slučajevima. I da direktno odgovorim na vaše pitanje – meni čini da se ništa ne bi dogodilo, kad biste taj pozdrav uzviknuli u Zagrebu, osim što bi vjerojatno jedan broj ljudi smatrao da je to potpuno neprimjereno.

Gjenero: U formalnom smislu vjerojatno ne bi bio kažnjen, ali bi se svi okrenuli na drugu stranu i nitko normalan sa tim čovjekom ne bi komunicirao. Ne slažem se sa onim što je gospodin Jović rekao o Vijeću za suočavanje sa prošlošću. Čini mi se da taj kompromis nije bio loš, jer se u zaključku govori o zabrani kompletne NDH simbolike, uključujući i uzvik Za dom spremni koji je jasno definiran kao ustaški pozdrav. Međutim, Vijeće tolerira njegovu selektivnu i vrlo suženu primjenu. Mi smo devedesetih godina imali jedno nesretno razdoblje, u kojem je zbog agresije Miloševićevog režima na Hrvatsku posve popustila pozornost u odnosu na uporabu fašističke simbolike – a za medije u Beogradu i tako smo u to vrijeme svi mi i u Zagrebu bili ustaše, bez obzira na to što smo govorili – pa je ta ograda prema ustaštvu u jednom trenutku pala jako nisko. Iz tog razdoblja imamo te insignije na uniformama HOS-a koji jeste bio partijska vojska jedne nacionalističke radikalne stranke, ali, nažalost, nije bio samo to, i jednog autora i pjevača čudnih pjesama, pisanih u balkanskom koljačkom desetercu, koje vrijednosno obilježavaju to razdoblje, pa se i danas svako malo negdje pojave. Taj pastirski rok, nažalost, danas u Hrvatskoj ima svoju veliku publiku. To je kombinacija loše, primitivne muzike i kvazi buntovničkog diskursa koji se kao sustavno suprotstavlja svakome režimu. Taj antiestablišment kontekst Perkovićevog nastupa je, nažalost, zanimljiv dosta širokom krugu publike, pa se dogodilo i to da je proslava povratka nogometaša iz Rusije, nakon osvajanja vicešampionske titule, bila obilježena njegovim nastupom.

Jović: Thompsonove pjesme nisu izraz želje za antiestablišmentskom pozicijom. Samo da podsjetim da je predsjednica Hrvatske više puta davala prilično pozitivne političke izjave o tome što radi taj pjevač. Rekla je da su joj neke njegove pjesme iznimno drage i da su dobre za nacionalno zajedništvo.

Karabeg: Može li se reći da je u Hrvatskoj na delu tiha rehabilitacija ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske?

 Gjenero: Ne, to se sasvim sigurno ne može reći. U Hrvatskoj imamo nešto drugo. Imamo situaciju u kojoj su sve radikalske političke opcije dobile mnogo više medijskog prostora za širenje gluposti i totalitarnih koncepata, nego što je to bilo u prethodnim razdobljima. To je štetno za zajednicu, to je dijeli, ali sasvim sigurno to nije znak nekakve opasne fašizacije društva.

Jović: Što se tiče službene hrvatske politike mislim da nije na djelu tiha rehabilitacija ustaškog pokreta, ali je ona na djelu u drugim segmentima društva i to na način da je ponekad i ne primjećujemo. Vidjeli smo što se događa sa najnovijim interpretacijama Jasenovca. Izmišljaju se kontroverze tako što se citiraju takozvane činjenice kao stvarne činjenice. Mi živimo u postčinjeničnom dobu, ne samo u Hrvatskoj, nego i drugdje, gdje činjenice sve više nisu važne, samo je važna njihova interpretacije. To stvara pogodan prostor za svakojaki politički motiviran revizionizam.