Uvijek će biti onih, mojih i ‘mojih’ istina, kao pravih, točnih i jedinih

U mirovini sam. Nakon završenog Ekonomskog fakulteta u Dubrovniku, 1980, upisala sam Studij knjižničarstva u Zagrebu koji sam završila 1984. Imenovana sam ravnateljicom Dubrovačkih knjižnica (okrug Dubrovnika od Cavtata do Pelješca, Trpanj) 1985. i u tom svojstvu sam i umirovljena 2001. Odlikovana sam Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi Dubrovnika 1999. god. Moje ratno iskustvo počelo je i završilo u Dubrovniku. Jednako kao i moj sin Pavo Urban, koji je ostavio studij fotografije na ALU u Zagrebu i vratio se u Dubrovnik, i ja sam bila dragovoljac Domovinskog rata. Danonoćno sam s oružjem (puška M-48) bila dva mjeseca i 15 dana mobilizirana u ‘Skočibuhi’, kulturnoj knjižnoj riznici i skloništu okolnom stanovništvu. Moj sin je nakon 15 dana boravka na prvoj crti bojišnice, radio foto informacije za Slobodnu Dalmaciju i druge novine tadašnjeg doba. Snimio je sva događanja u ratnom Dubrovniku i to od prve granate u listopadu na Stradunu do one 6. prosinca te 1991. god., koja mu je oduzela život. Braneći svoj Grad puškom i kamerom, Pavo je ostavio uspomenu i neizbrisivi trag  zvijerstva koja su činjena svim žiteljima tog starog Grada kulture, cjelovito upisanog u UNESCO-vom Registru kulturne baštine još 1979. godine, priča za Danas Mirjana Urban, aktivistkinja iz Dubrovnika, na dan godišnjice napada na Dubrovnik.

Podsetimo, na današnji dan, pre tačno 29 godina, rezervni sastav JNA, sastavljen pretežno od pripadnika iz Crne Gore započinju napad na Dubrovnik i okolna mesta.

– Kao majci kojoj je na tako grubi način oteto i ubijeno dijete u svojoj 23. godini života, teško mi je govoriti. Naime, moje osjećaje na tu tragediju može razumjeti samo neko sa sličnim iskustvom. Reći ću tek kako je nevjerojatno teška bila i teškom ostala ta moja tragedija i bol. Ona je danas nalik na nešto kao gubitak dijela vlastitog tijela bez kojega možeš živjeti ali nikad ga nadoknadit ili onog što nikad nećeš i ne možeš prežaliti. On, moj sin Pavo, uvijek je sa mnom. On je za mene tu gdje sam ja, kao što je tu i ovaj naš, njegov i moj Dubrovnik.

* Kako danas, posle toliko vremena, vidite Dubrovnik?

– Kad se sjetim radijskih poruka trebinjskoga Vučurevića, koji nam je tih najtežih dana poručivao i prijetio da će srušiti Dubrovnik kako bi ‘sagradio novi stariji i lepši’, mogu sam kazati,  nije uspio. Rušio jest, palio jest, ali nije uništio Dubrovnik. Današnji Dubrovnik, ako zanemariš restaurirane zidove, dijelove pločnika Straduna, Crkvu sv. Vlaha i druge spomenike djelomično rušeni u bjesomučnoj agresiji, a osobito kad ne vidiš sve one crvene nove krovove – obnovljen je i isti je. Ne računajući ovu godinu pandemije, on je u današnje vrijeme posta velikom metom posjetitelja iz cijelog svijeta koji ga obilaze kao poznatu kulturnu znamenitost.

* Kako doživljavate činjenicu da praktično niko za razaranje nije odgovarao?

– Iako smatram da je na ovaj ili onaj način stigla kazna vinovnika svekolikih tragedija i smrti, prvenstveno u Hrvatskoj, ali i drugdje, Slobodana Miloševića, nažalost tu neodgovornost za zločine drugih vinovnika, možda izvršitelja, ali možda i inicijatora, doživljavam kao sramotnu, ali gotovo normalnu u ratovima u svijetu. S tim u svezi mislim da za smrt moga sina nije kriv onaj koji je granatu ispalio, već onaj koji je naredio da se ispali.  Uvjerena sam kako će ta pošast i mrak i njezini vinovnici biti samo ružna uspomena generacijama koje dolaze i eventualno u knjigama zabilježena povijest.

* Na koji način doživljavate to što se i posle toliko vremena istina o tome šta se dogodilo, činjenično jasno i dostupno svima, nije otkrilo?

– Na sreću nisam političar a još manje politikant, što u TV izvještajima slušam kao ‘opću današnju, a normalnu pojavnost’. Zato nisam sigurna kako bih odgovorila na pitanje a da ne optužim moguće nevine, a ne one koji bi trebali istinu o tome uvijek imati na ‘Velikom Zvonu’. Ovo u navodnicima je jedna narodna misao, a znači isticati je da se zna i vidi, umjesto neke tako važne stvari ostavljati pod tepihom.

* Kako vidite to što su na vlasti svuda u regionu manje-više nacionalistički režimi, odnosno vlasti?

– Ja imam dostatno godina da bez zazora ili nekakve nedoumice, a iz iskustva znam kako ništa kroz povijest nije vječno. Vjerujem da će i ovaj trend biti samo iznimkom ili jednim povijesnim razdobljem.

* Posebno, kako vidite to što u Srbiji, posle 30 godina, i dalje su na vlasti bivši radikali i naslednici Slobodana Miloševića?

– Nažalost, to je istina, ali ja nisam u Srbiji i teško bi mi bilo objektivno komentirati tu istinu. Ono što mogu bez zadrške kazati je da sukobe na tlu bivše Jugoslavije iniciranima iz Srbije i CG nisu odobravali niti u njima sudjelovali svi srpski žitelji. Mnogi od takvih bili su samo po sili zakona mobilizirani. Imam dobre prijatelje u Srbiji i znam da i njih muči ovo vaše pitanje. Jedino što mislim da su takvi, na žalost, vjerojatno manjina.

* Verujete li da će prava istina o ratu, žrtvama, zločincima, uskoro biti opisana na isti način u svim udžbenicima širom regiona, odnosno u državama bivše Jugoslavije?

– Sa sadašnjeg svog gledišta i sličnih opisa drugih ratova i katastrofa kroz povijest ne mogu reći da vjerujem. Uvijek će biti onih, mojih i ‘mojih’ istina, kao pravih, točnih i jedinih. Ovo pišem ne samo iz iskustvenog već i stručnog iskustva kroz povijest.

* Kakvo je Vaše osećanje u vezi sa bivšom Jugoslavijom i životom u takvoj državi u odnosu na današnje vreme?

– Današnje vrijeme, a pri tom mislim na samostalnu Hrvatsku je davnašnja želja poznatih pojedinaca i naroda kroz mnogo generacija unazad, koja se konačno realizirala pa je to pozitivna novost današnjeg vremena. Ne mogu niti ću vam ono ‘s nokta’ odgovoriti na to pitanje. Samostalna Hrvatska nema još ni 30 godina, još je vrlo mlada da bi se drastično, osim po samostalnosti i drugačijoj političkoj eliti, razlikovala od prijašnje države. Ono što kao majka sina koji je za nju dao život, što kao osoba koja je i sama bar malom mrvicom sudjelovala u njezinom stvaranju mogu reći da sam razočarana svime osim samostalnošću. Kako je to već netko prije pitao, ponavljam „zašto i za koga smo je stvarali“.

Konačni pad Đukanovića

* Kako vidite pad režima Mila Đukanovića i dolazak nove koalicije na vlast?

– Jednostavni odgovor, a povezan iskustvom rata, glasi: Hvala Bogu – KONAČNO.