Pred aerodromskom zgradom taksisti sa šubarama, umotani u bunde, nude svoje usluge. Njihova kola potiču sa deponija automobila iz Zapadne Evrope, kao isluženo staro gvožđe. Nakon nekoliko minuta jurili smo kolima ambasade prema Kijevu, a posle pola sata ukaza se pred nama monumentalni socrealistički spomenik: „Kijev, grad heroj!“ Pored njega salutira jedan sovjetski vojnik u uniformi.

Tvrtko Vujić: SVEDOK PAKLA (2)

Knjiga mađarskog novinara i reportera mađarske TV 2 Tvrtka Vujića „Svedok pakla“ (Izdavač: Forum Novi Sad, doo Magyarszo; s mađarskog preveo: Vladimir Popin) potresno je svedočanstvo o posledicama černobiljske katastrofe. Delove tog nezaboravnog putovanja kroz opustošene predele i susreta sa neobičnim ljudima objavljujemo uz dopuštenje izdavača.

 

 Kijev je, posle sticanja nezavisnoti, tako reći preko noći, prerastao u tromilionsku metropolu, usled masovnog doseljavanja seoskog stanovništva koje je ostalo bez posla. Niz dosadnih kockastih stambenih naselja pored puta koja su naglo izrasla, pokazuju došljaku da smo daleko na istoku. Dalje, prema centru, sve viša pada u oči siromaštvo. Duž ulica mokrih od kiše ređaju se poluprazni osvetljeni izlozi, a iza njihovih stakala zazjavaju gole lutke sa obijenim glavama, dok se na drugim mestima uzdižu brda konzervi u obliku limenih tornjeva. Ispred radnji čuče propali tipovi. Vidim kako se dvojica sukobiše oko mesta na poklopcu kanalizacionog otvora. Ispod poklopaca odozdo izbija toplota.

Zaustavljamo se pred crvenim svetlom semafora, a jedan bogalj puzi prema nama na patrljcima sva četiri uda umotana u gazu. Slep je na jedno oko, a i jezik mu je isečen, pa stenjući maše glavom moleći za nekoliko kopjejki.

– Stručno im amputiraju udove i oslepljuju ih već u detinjem uzrastu – objašnjava ataše.

– Međutim, jedan deo je iz zone udesa i ovako su ubogaljeni od primljene doze zračenja. Odjednom se okrenu prema meni.

– Vi se ne bojite? Možete se lako ozračiti.

– Naravno – odgovorih – svašta se može dogoditi. Samo uvek zamišljam da neće baš meni.

Polako napuštamo ustajalu, od đubreta i prnja natopljenih hemikalijama i od mokraće smrdljivu okolinu i stigosmo u prelepi centar grada. Ministarstvo za Černobilj uvučeno je među pravoslavne crkve sa zlatnim kubetima, a nedaleko od njega nalazi se zgrada mađarske Ambasade.

Pošto se raspakovasmo u jednoj skromnoj, ali komotnoj gostinskoj sobi, prešetali smo do Muzeja Černobilja. Kod ulaza nas je čekao službenik sa kojim sam mesecima pregovarao. – Dobićete jedan Moskvič, šofera i pratioca – reče sa vojničkom odsečnošću. – Moramo požuriti. Ako se ne budete pridržavali pravila, ova reportaža vas može koštati života. Posmatrajte vreme! Ne jedite ništa, ne pijte ništa. Eventualno votku koju ćete poneti odavde. To će vam dezinfikovati organizam. Verovatno je u pravu, jer nam je i profesor već govorio o tome. U zoni je bio jedan centar za lečenje alkoholom i od četiri stotine tretiranih svega deset posto je umrlo posle eksplozije.

– Nemojte pušiti! – nastavio je monotonim glasom službenik.

– Dim privlači radioaktivne čestice. Ne spuštajte prozor, tako su manje šanse da ćete progutati čestice. Čovek na kraju napravi kratku pauzu, a potom ljudskijim glasom reče:

– I nemojte govoriti mnogo loše o Černobilju. Ukrajinska vlada nije u situaciji da zatvori blok koji je još u pogonu. On, naime, snabdeva energijom ceo Kijev i okolinu. Potom po vojnički lupnu petama i udalji se.

Kad smo ušli u muzej, pred nama se ukaza neobična izložba. Iza vitrina ređali su se svakodnevni upotrebni predmeti: otrcani bokali, tacne za sapun, peškiri. Relikvije ljudi koji su živeli u zoni, a koji više nisu među nama. Na jednom novinskom isečku smeše se deca, teško bolesna, bez kose. Udovi su im u zglobovima zgrčeni, ruke natekle kao vekne. Sa druge slike posmatra nas odrastao čovek sa oteklinama i zastrašujućim likom punim jeze. Njegov vrat kao da je izbušen klinovima i na više mesta krvav. Iz njegovih usta viri osakaćeni jezik, a prema izgledu ušiju kao da je od bolova zubima istesterisao njihov vrh. Stresao sam se. Mora se nastavlja. Iza debelog stakla, na jednom snimku su veseli članovi prve vatrogasne brigade od kojih više nijedan nije živ. Ispred fotografije je jedno kompletno zaštitno odelo, a sa desne strane tablo vatrogasne muzike elektrane. Na slici većina muzičara je uokvirena crnim filcom. Vidimo i stolice iz sale za probe i na njima čitav komplet uglancanih instrumenata za duvački orkestar. Pored njih, table sa nazivima mesta. Četrdeset. Podsećaju na naselja unutar zone koja su nestala usled katastrofe. Odozgo je krst sa koga se prema nama naginje razapeti Hrist. Na njegovom napaćenom licu je zaštitna maska.

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari