Uzgoj sveca

Tamo je održana komemorativna svečanost za djecu srpske nacionalnosti stradalu u ustaškome logoru, gdje je od kolovoza 1942. do siječnja 1943. godine život izgubilo njih između 1160 i 2000, a ukupno ih je kroz logor prošlo oko 6000. Odbivši da kao predstavnik biskupije „pribiva tom događaju“, bez sumnje uz podršku svoga nadređenog, sisačkoga biskupa Vlade Košića, velečasni Motočić je rekao: „Iako taj događaj ima i svoj molitveni dio, on je ipak politički intoniran, u čemu ja nikako ne mogu sudjelovati. Posebno se to odnosi na prešućivanje uloge blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice.“

Radi skrbi o imidžu pokojnoga nadbiskupa, dakle, premijer pribiva, a svećenik izbiva; prvi otvara, a drugi zatvara vrata; ovaj preferira in, a onaj out varijantu očuvanja slave mrtvog blaženika. Ili su varijante ipak iste?

Sadržaj iznimno kratkog razgovora između predsjednika hrvatske vlade i glavnokomandujućeg u Vatikanu nije poznat, no budući da ovaj potonji na svoj način predstavlja anomaliju na vlasti do te mjere da je i dalje otvoreno pitanje kako je došlo do toga da se negator duha katoličkog klera zatekne na čelu Katoličke crkve ništa nas ne sprječava da zamislimo njegovu logičnu reakciju na lobistički nastup Andreja Plenkovića:

„A zašto se vi, mladiću, kod mene zauzimate za pokojnog nadbiskupa? Odakle vam drskost da se kao političar i premijer jedne male i slabo poznate zemlje tako vulgarno miješate u unutrašnje stvari Katoličke crkve? Nisu li vas poučili da bi vjera i politika, a posebice crkva i država, trebale biti razdvojene? Prelati u vašoj domovini možda misle drugačije, ali ja ne pripadam takvoj sorti. Ako izbor, regrutacija i štovanje katoličkih svetaca imaju ikakvih dodira sa svjetovnom sferom, onda to može biti samo u zoni ljudskoga morala, a nikako politike. Pogotovo ne nacionalne politike koja mi je posebno odurna. Što se mene tiče, sveci nemaju ni nacionalnost ni ideološku uniformu. A ja nemam vremena, mladi čovječe. Hajde privedite svoje mališane da ih očinski pomilujem po kosi i da se slikamo za uspomenu, pa lijepo pođite s bogom u dobru raspoloženju. Ima tu i nekih kolača. Jeste možda za jedan kolačić?“

Limitiran blagom naravi i finijim kućnim odgojem, Sveti Otac vjerojatno se nije izrazio baš tako, no nema sumnje da je u glavi formulirao nešto posve slično, unaprijed znajući da će arogantni posjetitelj iz Hrvatske, čim napusti papinske odaje, pljunuti najprije po njegovu gostoprimstvu, zatim po sekularnoj kulturi i boljim demokratskim običajima, te prodati maglu da „kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru“.

Postupak velečasnog Motočića instruktivan je na drugi način. NJegovo korištenje Stepinca kao izlike za nedolazak na komemoraciju za pobijenu kozaračku djecu likvidiranu zbog dosljednog provođenja rasne politike NDH najbolje je povezati s činjenicom da je njegov pretpostavljeni, biskup Vlado Košić, nešto ranije u istome tom Sisku blagoslovio spomenik podignut 114-orici pripadnika ustaške vojske koje su u svibnju 1945. pogubili partizani.

To da se katolički duhovnici rado i često javno mole za duše palih ustaša, a ne i za one koje su ustaše poslali u smrt, pa makar to bila i djeca, nije nikakva novost, niti dostatan povod da se još jednom uzaludno sablaznimo. No ono što vrijedi uočiti jest da sisački povjerenik za ekumenizam brani Alojzija Stepinca gestom koja je najizravnije suprotstavljena onoj vrsti morala što se Stepincu pripisuje prilikom svrstavanja u garnituru katoličkih blaženika.

I eto zgodnog paradoksa: upravo kroz grčevite pokušaje da mu se osigura antifašistička ambalaža, Stepinac postaje trade mark novoga hrvatskog fašizma. Zato jer želi naglasiti njegovu prešućenu ulogu „u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice“, velečasni Motočić odbija iskazati pijetet djeci koja nisu bila ni spašena ni zbrinuta, već mučki likvidirana od strane ustaških zločinaca. Da bi štitio šuplji crkveni mit o kršćanskom humanistu, on uskače u ulogu njegova antipoda i lišava se minimuma kršćanske sućuti.

Sudbina slavom opjevana pokojnika utoliko se čini trajno zapečaćenom: čak i da nije bio prijateljski naklonjen ustaškom režimu Ante Pavelića, blaženik iz Krašića je kroz proces posthumne glorifikacije upregnut u snaženje ustaštva, samo što ovo više nije prohujali, nego aktualni fenomen.

Da ima nešto petlje i poštenih namjera, Andrej Plenković je mogao o tome iskreno popričati s papom Franjom i uputiti ga u tajnu prividnoga nesporazuma, jer i ovome bi to zacijelo bilo interesantnije od razmjene kurtoaznih osmijeha, šopanja gosta kolačićima i očinskog tapšanja djece po vlasištu. Mogao mu je, primjerice, objasniti kako stvarna ambicija nije da se kroz postupak crkvenoga posvećenja proizvede nekakav imaginarni, moralno umiveni Stepinac to je tek tehnički manevar podesan za postizanje cilja već, obratno, da se etiketom sveca proslavi i u bronci izlije Stepinčeva historijska realnost. Ono što se uistinu kanonizira je klerikalna kolaboracija s fašizmom.

Zbog toga je nužno prozreti cinizam zauzete poze: čak i ako je činio dobra djela u zlim vremenima, to je tek neizbježna izlika, a ne istinski razlog prelatova pumpanja na dimenziju humanističkog superheroja; realan razlog leži upravo u njegovoj pragmatičnoj srođenosti sa zlim vremenima i nosećim protagonistima. Puni smisao Stepinčeva uzdizanja na svetački pijedestal avaj na suprotnoj je strani od argumentacije koja taj proces prati.

Da li bi Katolička crkva u Hrvatskoj danas inzistirala na kanonizaciji Alojzija Stepinca da je on kojim slučajem umjesto što je postao markantna žrtva komunizma bio hapšen i suđen od strane ustaške strahovlade?

Ne samo da je odgovor niječan, nego je i pitanje neumjesno, jer sadrži hipotetski bezdan. NDH je od osnutka oglašena „katoličkom državom“, a nadbiskup ju je pozdravio kao ostvarenje hrvatskoga sna. Razdioba ovlasti bila je jasna: državni je poglavar definirao vjerski karakter države, dok je vjerski vođa zajamčio nacionalni karakter crkve.

Karte su na isti način podijeljene pola stoljeća kasnije, prilikom obnove državnosti, s dodatkom u vidu mučeništva pod komunizmom kao najpovoljnijim kreditom za socijalnu promociju na ovome i onome svijetu. Prelat kao žrtva fašizma (recimo kao jedan od onih 18 katoličkih svećenika hrvatskog podrijetla što su poginuli kao suradnici partizana) bio bi posve nezanimljiv ideološkim komesarima državne crkve i crkvene države, pa dakle i neupotrebljiv kao objekt kolektivnog obožavanja. Alojzije Stepinac je hrvatski svetac idealnih proporcija zato jer mu je između „dva totalitarizma“ onaj prvi ustaški bio neusporedivo draži. I u tom je smislu on suvremeniji nego ikad.

Zadržimo li se u kršćanskome registru, to ima veze s vjerom jedino u domeni raskalašena svetogrđa, jer je Katolička crkva u Hrvatskoj odavno obavila dekapitaciju boga i postavila naciju na njegovo mjesto. Taj primarni grijeh je fundament zbog kojeg sve litanije s hrvatskih oltara imaju aromu otrcanog licemjerja. Doseg hipokrizije, doduše, mnogo je širi znamo li da je crkva tek državna depandansa za spiritualna pitanja, pogon zadužen za plemenske vradžbine i masovnu simulaciju duhovnosti.

Radi toga nikome od visokih katoličkih dostojanstvenika nije palo na pamet osuditi postavljanje ploče s fašističkom parolom u Jasenovcu. Radi toga Glas Koncila tiska najodvratnije revizionističke publikacije o jasenovačkom logoru, u kojima se pokolji pripisuju isključivo partizanima. Radi toga sisački ljubitelj Alojzija Stepinca, čuvenog zaštitnika kozaračke mladeži, odbija doći na groblje ubijene djece pogrešne nacionalnosti…

Što je što u frazi „Stepinčeva crkva“ koja je sve češće u javnoj upotrebi? Radi li se o imenici onečišćenoj pridjevom ili o pridjevu ukaljanom imenicom? Svejedno. Točnije, nije na nama da tragamo za odgovorom, jer je to unutrašnje litanje vjerske institucije.