Vašar taština

Povod je naizgled bio minoran: spomenuti je ministar umirovio brigadira Elvisa Burčula, zapovijednika predsjedničke Počasno-zaštitne bojne i tako, pozivajući se na formalne razloga oglušio se o Milanovićev prijedlog, koji je Ministarstvu obrane proslijedio admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera OS RH zatraživši da se spomenutom časniku produži obavljanje dužnosti u naredna dva ili tri mjeseca dok na to mjesto Milanović ne imenuje osobu od povjerenja.

Naime, na čelo Počasne bojne može doći samo vojnik s činom pukovnika ili brigadira, a Milanovićev izbor, bojnik Antonio Tokić već duže vrijeme čeka na unapređenje koje mora potpisati ministar obrane koji to međutim izbjegava učiniti, čime svijesno opstruira prijedlog Vrhovnog zapovijednika hrvatske vojske, pozivajući se na Zakon o obrani (iz 2013) koji je inaugurirala vlada na čelu upravo sa Milanovićem.

Istina, zakonske ovlasti Vrhovnog zapovijednika OS RH različito su definirane: šire u ratu, a uže u miru i ova nedorečenost usaglašavanja prava i obveza lukavo je (is)korištena kako bi se pokušao „obuzdati“ sve veći Milanovićev utjecaj u vojsci koji nesporno raste, a dosad je to bio HDZ „zabran“.

Dakle, kvaka je upravo u tomu što dio hadezeovske vrhuške smatra kako je Milanović isuviše „ispružio pipke“ u vojnim strukturama i to na račun Plenkovićeve indiferentnosti prema potrebama uvijek zahtjevnog časničkog kadra, nekad neupitno pod utjecajem HDZ, a da mu u tomu pomaže admiral Robert Hranj, načelnik GS OS RH, te da to treba po svaku cijenu spriječiti, jer u javnosti vojska uživa najveći ugled, veći i od Crkve.

Milanović, naravno nije naivan, prozreo je o čemu se radi i još je žešće no obično reagirao i sasuo kanonadu teških riječi na račun ministra, a koje su bile zapravo upućene Plenkoviću koji zapravo iza svega stoji. Milanović je uputio niz uvreda na Banožićev račun („opušak“, „lokalni stranački gaulajter“…) poručujući mu kako će ga „skupo koštati samovoljno Burčulovo umirovljenje“, te da ubuduće odbija svaku daljnju komunikaciju s njim (od premijera je rezolutno zatražio njegovu smijenu), na što je Banožić istom mjerom odgovorio, zatraživši da se u Saboru poduzmu koraci za smijenu aktualnog predsjednika budući da „očevidno ima psihičkih smetnji“.

Međutim, kako to obično biva; tko je brz na riječima, sam brzo upada u zamku brzopletosti: ismijavajući Banožića da je za vrijeme rata skupljao Pokemone, Milanović je zaboravio kako je tada aktualni ministar imao tek 12 godina, na što ga je potonji s pravom podsjetio i priupitao gdje je on bio „kad je grmilo“, tj. 1991. Milanović je imao 25 godina, a nije mu padalo na pamet prijaviti se u dragovoljačke postrojbe, već se hrabro povukao na rezervne položaje u Ministarstvo inozemnih poslova.

Banožić je, bez sumnje, pogodio Milanovićevu slabu točku, jer dok je „malo dobrih i hrabrih ljudi branilo domovinu“, kako predsjednik RH to uobičava reći, on se nije nalazio (svojom voljom) među njima i to ga danas jako boli, ali nikakva arogancija tu činjenicu ne može izbrisati.

A, upravo su stratezi smišljene opstrukcije Milanovićevih ovlasti to i željeli; navući ga na sklizak teren gdje će predsjednik, sklon verbalnim eskapadama, sam sebi podmetati noge.

Međutim, većem dijelu hrvatske javnost već je dosta međusobnih jalovih i narcisoidnih političkih prepucavanja umišljenih veličina; zamorena stalnim „vašarom taština“ od svega što se događa na javnoj sceni s gađenjem okreće glavu, ali ujedno na neki čudan način i honorira Milanovićeve provokativne istupe, jer usprkos svemu u njegovim često nepodnošljivo samodopadnim, bahatim istupama i nekonvencionalnim, pa i uvredljivim jezičkim figurama prepoznaje želju da se društvo pokrene iz letargije i stagnacije u koje je zapalo pod bezidejnom i birokratiziranom vladavinom Plenkovićeva HDZ.

A, da je to u velikoj mjeri točna dijagnoza pokazuje ispitivanje javnog mnijenja po kojem je Milanović na političkim rejting listama popularnosti daleko ispred svih svojih konkurenata; podržava ga oko 60 odsto birača među kojima se, da čudo bude veće, nalazi i dosta deklariranih glasača HDZ.

Nakon što je Milanović u požeškoj vojarni na polaganju zakletve „ročnika“ zabranio „svom“ ministru obrane da se obrati nazočnima, Banožić je odlučio poslati inspekciju u Glavni stožer OS RH, što se dosad nikada nije dogodilo: zatražio je smijenu načelnika GS OS, admirala Hranja (vojnika besprijekorne karijere), iako mu je jasno kako to bez Milanovićeve privole nije moguće, ali pravi smisao je: oblatiti admirala, potkopa(va)ti mu autoritet i optužiti ga da politizira vojsku (što HDZ sustavno, već 30 godina čini) i tako širi i jača predsjednikov utjecaj i ugled u časničkim krugovima.

Tek se nakon toga oglasio i Plenković, poručivši Milanoviću kako svaki njegov napad na ministra obrane samo jača njegovu poziciju u vladi; istina nije podržao zahtjev za opozivom Milanovića, svijestan kako za to u Saboru nema dovoljno ruku, ali je zato sve predsjednikove poteze nazvao „puzajućim državnim udarom“.

Banožić vjerovatno i ne sluti kako se zahtjevom za predsjednikovim opozivom malo zaletio i da će ga Plenković (u)brzo kao običnog pijuna lako žrtvovati čim procjeni da mu je to oportuno.

Krivnju za sukob prebacit će na njegovu dušu čim procijeni kako je sukob s Milanovićem otišao predaleko; jer u ovoj igri bez granica premijer ima slabije karte u rukama i dobro to zna.

Milanović nema što izgubiti, vrijeme radi za njega, dok Plenković, koji nosi odgovornost za funkcioniranje države na svojim plećima mora brzo i efikasni reagirati, a to u nekim važnim segmentima hrvatskog društva (diplomacija, imenovanje veleposlanika, opremanje vojske…) naprosto nije moguće bez predsjednikova supotpisa.

Osim toga, nakon dogovorene kupovine francuskih borbenih aviona tipa Rafal, Plenković ne želi da se u vojno-stručnim krugovima pokrenu ikakva nezgodna pitanja, jer sad ispada kako zrakoplovi ipak neće biti opremljeni najmodernijim naoružanjem i opremom, kako je obećano.

Uz to, pozivajući se na vojnu tajnu Ministarstvo obrane javnosti je uskratilo pravo da bude podrobnije informirana o Rafalima, ali stvar je, čini se puno prozaičnija; Plenković ne želi ničim kvariti prijateljstvo s francuskim predsjednikom Macronom, koji je danas, uz budućeg njemačkog kancelara, sigurno osoba od najvećeg utjecaja koju će se pitati o rasporedu budućih važnih pozicija u idućem sastavu Europske komisije, a hrvatski premijer, to nije tajna, političku karijeru misli nastaviti u Bruxellesu, a za to, barem kako danas stoje stvari ima dobre šanse.

Milanović nije bio protiv kupovine Rafala, ali stalno naglašava kako su njegovi prioriteti drukčiji: treba jačati ratnu mornaricu, kopnena vojska ima niz problema oko opreme, smještaja, a uz to predsjednik traži veću transparentnost u napredovanju vojnih lica, naglašava važnost depolitizacije oružanih snaga, kao i bolje uvjete rada i života za sve vojnike i časnike.

Sve to kod većeg broja pripadnika OS RH nailazi na dobar prijem, a to je ono što Plenkoviću nikako ne ide „pod kapu“.

Naravno, Milanoviću je jasno, kako bez ogleda na popularnost koju uživa u javnosti, ima i puno onih koji ga doživljavaju kao običnog šarlatana i stoga dobro zna kako je još uvijek slab da sam zauzme prostor koji tradicionalno pripada desnici, a samo tako na narednim predsjedničkim izborima može pobjediti, jer se prostor ljevice u Hrvatskoj dramatično nepovratno sužava.

Prodor u vojne, tradicionalno konzervativne strukture dio je tog plana i tu se najbolje može prepoznati veliki Milanovićev kopernikanski obrat.

Istina, u svemu tomu malo se vodi računa o moralnoj higijeni, ali tko mari, ako daje rezultate.

I tako se i Milanović upustio u licitiranje domoljubljem do neukusa; nekad vođa hrvatske ljevice i do jučer predsjednik koji se obračunava s (neo)ustaštvom i traži zabranu ideološki kontaminiranog pozdrava Za dom spremni, preko noći je usvojio desničarsku retoriku i to u praksi potvrdio svojevrsnom političkom rehabilitacijom Branimira Glavaša osuđenog za ratne zločine nad hrvatskim Srbima.

Isto tako odlikovao je nekoliko časnika HVO, iako se za njima vuku repovi ratnih zločina, a za u Haagu osuđenog generala Milivoja Petkovića, tvrdi, usprkos presudi „kako nije ratni zločinac“, a nedavno, ničim izazvan, prozvao se predsjednikom „svih Hrvata, ma gdje bili“.

To godi političkoj desnici i ona ga sve više doživljava kao svog, za razliku od Plenkovića kojeg posprdno naziva „briselski ćato“.

Istodobno, sve to zbunjuje njegove dojučerašnje birače s ljevice, koji se s pravom osjećaju izdanim; Milanović je toga svijestan, ali čini se odlučio je kojim putom dalje, tumačeći svoj preobrat navodnom željom da bude predsjednik svih Hrvata.

Ali, gdje su ostali građani Hrvatske? Koga briga, i onako ih gotovo više i nema; RH je danas, nakon svih ratnih drama i iznuđenih migracija, po nacionalnom sastavu jedna od etnički najčistijih država u EU.