Veliki Gatsby hrvatske politike

Iako krivnju za takvo stanje traži u drugome i kod drugih, zapravo sam si je kriv za vlastite promašaja i propuste, pa čak i onda kad se naizgled čini kako je sve što radi u najboljem redu.

Gatsby je u biti tragikomična figura koju je Fitzgerald opisao sa simpatijama, ali i s izraženom dozom ironijom, a upravo je prof. dr Milorad Pupovac, politički lider hrvatskih Srba, svojevrsna slika i (ne)prilika ovog antijunaka našeg doba, što je u svojoj burnoj i dugoj karijeri (pre)često jasno pokazao i dokazao, ali nikad tako otvoreno pogrešno i promašeno kao nedavno, kad se na čelu delegacije srpskih predstavnika iz RH nazočio svečanoj akademiji obilježavanja 30. godišnjice Dana Republike Srpske u Banjaluci.

Iako je Ustavni sud BiH čak u dva navrata proglasio neustavnom proslavu 9. siječnja 1992, kad je dio zastupnika u tadašnjoj skupštini SR BiH protuzakonito inaugurirao Republiku Srpsku, što je u stvari bio uvod u gotovo četvorogodišnji rat, najkrvaviji od svih tijekom dramatične agonije i rasapa bivše nam zajedničke države, u kojem su bili počinjeni strašni ratni zločini, prvenstveno nad Bošnjacima; sve to nije spriječilo Pupovca da pohodi Banjaluku i Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH i lidera RS koji otvoreno opravdava te zločine, negira jedinstvo i teritorijalni integritet zemlje u kojoj živi, te bez imalo stida i pameti poziva na institucionalno rušenje federalne države kojoj se trenutno nalazi na čelu.

„SRPSKI SVET“: Sve što se zbi(va)lo u rasponu između 9. siječnja 1992. pa do konca prosinca 1995, demokratski je svijet osudio kao ratni zločin (i zločin protiv čovječnosti), tako da devetojanuarska RS i nije ništa drugo do zločinačka, genocidna, paradržavna tvorevina koju Dodik i njegovi naprednjački mentori u Beogradu, na čelu s Aleksandrom Vučićem slavodobitno proglašavaju „rezultatom nastojanja da se spriječi ponavljanje zločina nad Srbima počinjenih u Drugom svjetskom ratu“.

Ujedno tvrdi kako bosanski Srbi, ukoliko žele nacionalno opstati ne smiju se vezivati za BiH, kako ne bi požalili kad se odluče napustiti je i kao dio rpskog sveta pohrle u zagrljaj Velike Srbije koju danas zdušno zagovora aktualni predsjednik Srbije Vučić, koji je zapravo duhovni pokrovitelj cijelog ovog skandaloznog i sramotnog spektakla, na kojem su počasna mjesta zauzeli ratni zločinci, poput Vinka Pandurevića, koga je ICTY osudio na 13. godina zatvora zbog genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici.

Ali to nikome od nazočnih na svečanoj akademiji, počevši od Dodika, preko Vučićeve premijerke Ane Brnabić i ministra policije Aleksandra Vulina, do na koncu Pupovca očevidno nije smetalo.

PARADA KIČA: Istina, Pupovac i njegova delegacija nakon svečane akademije nisu prisustvovali vojno-policijskom mimohodu, koji i nije bio drugo do jasna poruka kamo RS teži (razbijanju BiH), što namjerava (separatizam) i gdje ide (uvezivanje u Veliku Srbiju), ali već sam čin pasivnog sudjelovanja u toj lakrdiji, duboko je kompromitantan, jer se ne može inzistirati na suočavanju sa ratnim zločin(c)ima svih strana, kao što to čini Pupovac, a istodobno se praviti da se ne vidi kako je banjalučka manifestacija parada kiča i neprikriveno slavljenje i (o)pravdanje počinjenih zločina.

Međutim, u maniri velikog Gatsbyja očevidno to Pupovac može; kad mu zatreba on zna zatvoriti oči, okrenuti glavu na drugu stranu i ne čuti ništa, odnosno mudro, u svakom slučaju lukavo (pre)šutjeti ono što bi čovjek koji drži do sebe i istine morao i treba hrabro (iz)reći, bez ogleda na posljedice.

Na žalost, ovaj nesumnjivo vješt i inteligentan političar, koji sebe vidi u ulozi novog Pribičevića i koji je, to se mora priznati, bio česta meta brutalnih napada i divljačkih ispada primitivaca s hrvatske desnice, brojnih kleveta i opasnih prijetnji zbog svog zalaganja u popuštanju hrvatsko-srpskih tenzija, ali usprkos tomu to ga ne eskulpira od svih silnih gafova, pogrešaka i propusta, kako ovih u Banjaluci, tako i onih ranijih koje je (u)činio, a da javnosti nikad nije predočio relevantne dokaze za svoje tvrdnje (masovno pokrštavanje više od 11.000 srpske djece u RH…), ili za različite uloge koje je imao (u Tesla banci, navodnom etnobiznisu i sl), a na utemeljene kritičke prigovore i logična pitanja nije dovoljno, karakteristično plačljivo-patetičnog lica, poze i retorike, samo lakonski odmahnuti rukom.

Jednako tako, Pupovca ni malo ne abolira potpora koju Dodiku daje hrvatski predsjednik Z. Milanović i koji se čudi svima koji čelnog čovjeku RS vide kao „faktor nestabilnost“, ne samo u BiH, već i u cijeloj regiji.

Ili, izjave premijera RH, Plenkovića koji tvrdi kako SNV (Srpsko nacionalno vijeće) i SDSS, stranka koju vodi Pupovac i koja je važan koalicijski partner HDZ, ničim nisu naštetili stabilnosti Vlade, niti njemu osobno.

Naime, u glas zbore i Plenković i Pupovac kako potonji u Banjaluci nije bio vladin izaslanik, niti je javno istupao; reklo bi se napadaju ga bezrazložno i s lijeva i desna, a on jadan „niti luk jeo, niti luk mirisao“.

Istina, nakon poduže šutnje Pupovac se oglasio, najviše čini se kako bi umirio nezadovoljnike unutar HDZ (a njih nije malo) i tako (o)čuvao leđa i osigurao bokove premijeru, „čovjeku kojeg bi trebalo suhim zlatom platiti“, napomenuvši kako njegovo sudjelovanje na svečanoj akademiji u čast RS, gdje je sve prštalo od patriotske / nacionalističke euforije „nije imalo politički karakter“.

I naveo je dva razloga za svoje tvrdnje; prvo: u RS živi nekoliko desetaka tisuća Srba koji su tijekom rata napustili ili u strahu za svoj život pobjegli niz Hrvatske (a radi se o srpskom biračkom korpusu, važnom SDSS u RH) i drugo: RS je pružila značajnu humanitarnu pomoć stanovništvu Banije nakon potresa.

Oba razloga valja respektirati, ali pitanje glasi: zar se zahvalnost morala iskazati baš 9. siječnja, a ako je već morala, zar to nije mogao učiniti netko manje prepoznatljiv i niže pozicioniran od Pupovca?

INTERESNE ORGANIZACIJE: Tvrditi kako posjet na Dan RS nije imao nikakav politički karakter, a radilo se nedvojbeno o par excellance političkom događanju, čak i političkom analfabetu zvuči glupavo, kao jadan izgovor kojim se očevidno vrijeđa inteligencija prosječnog Hrvata / Srbina, svejedno.

Međutim, na sve kritike i prigovore Pupovac je odgovorio „da ne žali što je otišao u Banjaluku“, Dodiku na noge i to na skup gdje je dominirala huškačka atmosfera i demagogija, ali zašto bi on uopće i (po)žalio kad dobro zna da će ga Plenković (za)štititi, jer za stabilnu saborsku većinu njegovoj Vladi, tri srpska, manjinska glasa su (pre)važna.

A, za uzvrat SDSS i Pupovac osobno više su nego lojalan partner HDZ; uostalom nikad nisu glasovali ni protiv jednog prijedloga kojeg bi u Sabor poslali Plenković i HDZ. SNV i SDSS su interesne organizacije i kao i sve druge nacionalno manjinske tog tipa vežu se uz vlast i to je kažu (samo)razumljivo, jer kako bi drukčije (p)ostvarile boljitak i interese svojih pripadnika, ali to nikako ne mogu, niti smiju učiniti na uštrb drugih, a Pupovac je svojim činom duboko poremetio ne samo državne, hrvatsko-bošnjačke, već u i hrvatsko-srpske odnose unutar RH.

Riječ je o ozbiljnoj pogrešci, koju, na žalost lider hrvatskih Srba nije spreman, niti će je priznati, a time objektivno, dugoročno samo radi protiv vlastitih i interesa zajednice koju zastupa i predvodi.

Pod njegovom neupitnom dirigentskom palicom SDSS želi biti i manjinska nacionalna i državotvorna stranka i u tomu nema ničeg spornog, ali biti lojalan partner vladajućoj hrvatskoj stranci, a bez da je ona sposobna i spremna hrvatskim Srbima pružiti minimum sigurnosti i zaštite (ćirilica u Vukovaru, definitivna zakonska zabrana tzv. dvojakih konotacija ustaškog pozdrava Za dom spremni, ratni zločini počinjeni tijekom operacija Bljesak i Oluja…), naprosto je rezultat trulih kompromisa koji neće polučiti nikakve pozitivne rezultate.

Ponašajući se poput velikog Gatsbyja, Pupovac se zanosi iluzijom kako svojim likom i djelom može može utjecati na stanje stvari u RH, pa čak i šire u regiji, ali on je i Vučiću, tj. SNS, kao i Plenkoviću, tj. HDZ samo ono što se naziva „koristan idiot“ kojem se dopuštaju one uloge i ona sloboda za koje se procijeni da u konačnici iz njih mogu stranački ili osobno profitirati, a po potrebi, kada zatreba i svaliti vlastitu (ne)odgovornost na koalicijskog partnera ili stranku koji zapostavlja veze sa maticom tzv. srpskog svijeta.

Naprosto postoje moralni kodeksi, jasno je da se za potrebe političkih interesa rastežu kao žvakača guma, ali ipak nikad ne i preko granica, nakon kojih bi se obesmislio svaki (za)dani etički, humani i ljudski okvir i imperativ.

Pupovcu kao da nije jasno da je svojim posjetom Dodiku i Banjaluci upravo prešao te granice, kao da ne vidi ili ne želi vidjeti kako bosanskim Srbima, jednako kao i bosanskim Hrvatima i Bošnjacima i svim ostalim koji žive u BiH kvaliteta života zavisi od stanja u cijeloj, zajedničkoj državi, a ne od rasporeda snaga moći etničkih grupa.

U protivnom nema napretka; uostalom zar to nakon svih silnih godina i međusobnih nacionalističkih blokada ikome više razumnom treba objašnjavati i dokazivati?