Vino izmenjuje i porađa – mleko povezuje, prekriva i obnavlja

Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost.

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančenju; ta je legenda postala neodvojiva od njihovih djela.

Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi.

Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očajanja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili jadu emigracije.

Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih.

Ili da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja.

Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama.

Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se zidale kule u zraku.

Da bi se zaboravilo.

Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije? Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.

Rječitost, duh i poezija izlaze iz vina

Pili su i religiozni pjesnici i mistici uvjereni da se vinom slavi božja ljubav.

Kruh je tijelo, vino kao krv je duša.

Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj Alkemiji.

I sam Jung je posezao za čašom.

Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja.

Piti znači sudjelovati u misnom obredu izbavljenja duše.

Kruh namočen vinom Sv. Ambrozije nazivao je medikamentom.

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lijek za dušu, melem za uboje i rane života.

Pijem, jer me boli duša.

U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino.

Vinom se utoljuje žeđ za vinom, tako zvuči jedan stih religioznog engleskoga pjesnika R. S. Tomasa, koji je bio župnik i notorna pijanica.

Kažu da je ušao u legendu po bljuvanju prije nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama.

Naš je Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom.

Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka.

On kaže: „Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina“. Taj pjesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. Tin je rekao: „Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci“.

Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi.

Američki pisac F. S. Ficdžerald umro je od posljedica pića u svojoj 44. godini.

Slavni E. A. Po, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Njemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hofman umro je u 46. godini.

Slavni Džek London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je s četrdeset.

I Konstanti Galčinski, osebujna pjesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Česlav Miloš pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o liječenju u sanatoriju za alkoholičare.

U jednom sanatoriju, kaže Miloš, tako se nametnuo da je uspio napijati i liječnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.

Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična.

Tragično je završio i veliki pisac Malkolm Lauri, pijančina koja zauzima najviše mjesto na ljestvici pisaca-alkoholičara, autor glasovitoga romana Ispod vulkana za koji je Moris Blanšo rekao da je „pijana Božanstvena komedija“ našega vremena.

U studiji o piscu, Klaris Fransijon kaže da je Lauri bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se „leluja na rubu provalije“, bruka od koje se strepilo na javnim mjestima.

Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Laurija.

Kad ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u Njurorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kad je došao u posjet, zatekao je raspoloženog Malkolma koji je rekao: „Popio sam ti svu kolonjsku vodu“.

Daglas Dej napisao je biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mjestu kaže da je Lauri bio „toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscijediti ni iscijeliti“.

Pio je u ogromnim količinama.

Umio je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što mu je mali penis.

Jednom je rekao: „Stajati pijan uz šank, najljepši je prizor čovjekova postojanja“.

Najbolje stranice ikad napisane o alkoholičaru

U romanu Ispod vulkana, po kojemu je Džon Hjuston snimio film 1984 (igraju Albert Fini i Žaklin Bize), potekle su najbolje stranice ikad napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Džefrija Firmina.

Hajde, barem neka vajda od autorova bjesomučnog napijanja.

Danilo Kiš je volio reći da je za mamurluk najdjelotovorniji lijek samoubojstvo.

Taj lijek izabrao je i Lauri; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata.

Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, Južna Engleska, stoji epitaf koji je sam sročio, vjerojatno u pijanu stanju.

Između ostalog piše: Noćobdija on je bio i uvijek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.

Fokner je umro od kljenuti srca, kako je službeno priopćeno, a legenda kaže da je toga 6. srpnja 1962. bio trešten-pijan i da je pao s konja.

Njegova je omiljena izreka bila: Dobar burbon liječi sve boli.

Hemingvej je počinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine.

Ustrijelio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce od viskija i jedna tek načeta boca džina.

Posljednjih godina svoga života nije se trijeznio.

U knjizi uspomena Pokretni praznik, Hemingvej je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima.

Ima ondje zgodan detalj kako mu je dosađivao Džems Džojs i svaki put se olešio od pića, pa je „pijanu irsku mrcinu“ često morao nositi na leđima.

Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih.

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo.

Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do „rastrojstva svih čula“ kako je Artur Rembo najradije definirao pjesništvo.

On je propovijedao pijančenja kao stimulans za ulazak u mistično, u „dijalog sa sjenama“.

Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku.

Ujević se divio Rembou ponajviše stoga što je rano „zabatalio pisanje“ i posvetio se švercanju oružja i droge.

I Matoš je također bio fasciniran Remboovim životom koji je bio „poetičniji od poezije“.

Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao: „Pijem da bi mi se ljudi divili.“

Kako je samo Bodler rasrdio Brija-Savarena, koji je u svojoj Fiziologiji ukusa napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni riječi o njegovim čarobnim svojstvima, o tome „intelektualnom zlatu“.

Bodler ga je ismijao i nazvao „slavnim glupanom“, a njegovu glasovitu knjigu „lažnim remek-djelom“ i „bljutavim tijestom“.

Bodler je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom.

Ono obavještava onoga tko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popenje u mozak, tu će izvesti najljepšu igru.

„Iz našeg sjedinjenja rodit će se poezija“, pjeva vino tajanstvenim jezikom. Bodler žali one koji tu pjesmu nikad nisu čuli. Samo vino „svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva“, sve ostalo je prijetvorno.

Onda se nađu idioti i osuđuju čovjeka koji „pijući vino ispija genijalnost“.

Tu čašu genijalnosti ispio je i veliki mađarski pisac i filozof Bela Hamvaš koji je napisao knjigu Filozofija vina, zapravo pjesmu nad pjesmama u slavu vina.

On je išao dalje od Bodlera da bi došao do spoznaje da na koncu svega, kad sve spone s postojećim svijetom popuste, ostaje još Bog kao apstrakcija i vino koje vodi prema Bogu.

Vino je za Hamvaša religijski čin, stoga se ne može ograničiti na čašu-dvije, nego se mora piti u izobilju i guštati, jer za pijenje vina postoji samo jedan zakon: bármikor, bárhol, bárhogyan!

Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino.

Gušta mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s mjerom.

Jednom smo, negdje sredinom 1970-ih, Kiš, Predrag Matvejević i ja bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu.

Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovenačko vino.

„Kaj ti znaš o vinima, pijanico“, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag.

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica.

Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, „tek da bi se neprilagodljiv prilagodio“, kako je znao reći.

Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao.

Moj drugi bliski prijatelj Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću.

Mogao je piti nekoliko dana zaredom, bez jela i spavanja.

U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor.

U Sarajevu, negdje 1966, nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala.

I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: „Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!“

Samo hulje piju mlijeko, tako je govorio veliki vinopija Šarl Bodler, a Hamvaš je rekao: Na koncu svega još ostaju Bog i vino!

„Vino i mlijeko“ M. Kovača

Vino ne može biti sasvim srećna materija

Francuska nacija smatra vino kao jedno njoj svojstveno dobro, u istoj meri u kojoj to misli za svojih 360 vrsta sireva i svoju kulturu.

To je piće-totem, koje odgovara mleku holandske krave ili čaju kojeg svečano pije engleska kraljevska porodica.

Već je Bašlar izvršio suštinsku psihoanalizu ove tečnosti pri kraju svog ogleda o sanjarenju volje, pokazujući da je vino sok sunca i zemlje, da njegovo osnovno stanje nije vlažnost već suvoća i da u tom smislu mitska supstanca koja je najsuprotnija vinu jeste – voda.

Istini za volju, kao svaki dugovečni totem, vino nosi raznovrsnu mitologiju koja se ne opterećuje protivurečnostima.

Ova galvanska supstanca oduvek je smatrana, na primer, kao piće najefikasnije za gašenje žeđi, ili bar žeđ služi kao prvi alibi za njeno konzumiranje („Ožednelo se“).

U svojoj crvenoj formi, vino ima kao vrlo star talog krv, tu gustu i životnu tečnost.

To zapravo pokazuje da nije mnogo važan humorni oblik vina; ono je pre svega jedna supstanca za preobraćanje, kadra da obrne situacije i stanja, da iz predmetâ izvuče njihovu suprotnost: na primer, da slabića učini jakim, od ćutljivca da načini brbljivca; otuda i njegovo alhemijsko nasleđe, njegova filozofska moć preobražavanja ili stvaranja eh nihilo.

S obzirom da je po svojoj suštini jedna funkcija, čiji ciljevi mogu da se menjaju, vino raspolaže na prvi pogled plastičnim moćima: ono može da posluži kao podjednako valjan alibi u snu i na javi, što zavisi od potrošača mita.

Za radnika, vino će biti kvalifikacija, demijurška lakoća posla („srce radi“).

Za intelektualca, ono će imati obrnutu funkciju: „čašica belog“ ili „božole“ (beaujolais: čuveno burgundsko crno vino – prim. prev) u slučaju nekog pisca imaće zadatak da ovoga odvoje od suviše prirodnog sveta koktela i penušavih pića (jedinih koja snobizam dopušta da mu budu ponuđena); vino će ga osloboditi mitova, lišiće ga intelektualnosti, izjednačiti ga sa proleterom; pomoću vina intelektualac se približava prirodnoj muškosti i tako misli da umakne prokletstvu koje čitav vek i po romantizma neprekidno baca na čistu cerebralnost (jedan od mitova svojstvenih modernom intelektualcu sastoji se u njegovoj opsesiji „da tu cerebralnost ima“).

Međutim, u slučaju Francuske posebno je to da moć preobraćanja svojstvena vinu nikad nije bila otvoreno postavljena kao cilj: druge zemlje piju da se opiju, i to svi vele; u Francuskoj pijanstvo je posledica, a nikada svršenost; piće se smatra kao pokazivanje uživanja, a ne kao nužan uzrok tražene posledice: vino nije samo filtar, ono je i trajan čin pijenja: gest ima ovde dekorativnu vrednost, a moć vina nije nikad odvajana od njegovih vidova postojanja (za razliku, na primer, od viskija koji se pije zarad njegovog pijanstva „najprijatnijeg i sa najmanje tegobnim posledicama“, viskija koji se sručuje u grlo, pa se to ponavlja, i čije se pijenje svodi na jedan čin – uzrok).

Sve je ovo toliko iskazano, deset hiljada puta u folkloru, razgovorima i književnosti. Ali sama ova univerzalnost sadrži u sebi izvestan konformizam: verovanje u vino je prisilan kolektivni čin.

Francuz koji bi se ma kako distancirao u pogledu mita, stavio bi sebe pred beznačajne ali tačno određene probleme ispitivanja, od kojih bi svakako prvi bio da mora da se izjasni.

Načelo univerzalnosti važi ovde potpuno, u tom smislu što društvo krsti bolesnim, nemoćnim ili poročnim svakoga ko ne veruje u vino; društvo ga ne razume (u dva značenja tog izraza, u intelektualnom i prostornom).

S druge strane, diploma dobrog integrisanja dodeljuje se onom ko druguje s vinom: umeti piti je nacionalna tehnika koja služi kao kvalifikovanje Francuza, kao proveravanje njegove sposobnosti za uspeh, njegove kontrole i njegove društvenosti u isti mah.

Tako vino zasniva jedan kolektivni moral u kome je sve iskupljeno: ispadi, nesreće i zločini su doduše mogućni sa vinom, ali ne i zloba, podmuklost ili gadost.

Zlo koje vino može izroditi je sudbinsko, pa dakle kao takvo ne podleže kažnjavanju; to je zlo teatra a ne temperamenta.

Vino je podruštvljeno jer na njemu se zasniva ne samo izvestan moral, već i izvestan dekor; ono ukrašava najsitnije svetkovine svakidašnjeg francuskog života, od običnog prezalogajivanja (duplo crno i porcija kamambera; camambert: poznata vrsta francuskog sira – prim. prev) do gozbe, od razgovora u kafanici do svečanog govora na banketu.

Ono raspaljuje svaku klimu, spaja se u hladnoći na svim mitovima o grejanju, a na vrućini sa svim slikama senke, hladovine i ugodnosti. Nema te fizičke prisile (temperatura, glad, dosada, robovanje, tuđinstvo) koja ne podstiče pomisao na vino.

Udruženo kao osnovna materija sa drugim vidovima hrane, ono može da prekrije sve prostore i sva vremena Francuza.

Čim se suočimo sa izvesnom pojedinošću iz svakodnevnosti, odsustvo vina šokira kao nekakav egzotizam: kad se gospodin Koti na početku svog sedmogodišnjeg mandata fotografisao za intimnim stolom na kome je bocu Dimenil izgleda zamenila čudna litrenjača crvenog vina, cela nacija bila je uzbuđena; bilo je to isto tako neoprostivo kao kad bi kralj bio neženja.

Vino ovde sačinjava deo Državne stvari.

Bašlar je nesumnjivo imao razloga da vodu predoči kao suprotnost vinu: mitski je to tačno; sociološki, bar danas, to je manje tačno; ekonomske ili istorijske prilike dodelile su tu ulogu mleku.

Mleko je danas pravo anti-vino: ne samo zbog nastojanja Mandes-Fransa (voljno mitološki obrt: piti mleko na tribini kao spinach iz Matirena), nego i zato što je, u velikoj morfologiji materijâ, mleko suprotno vatri po svoj svojoj molekularnoj zgusnutosti i zbog skorupaste prirode svoje površine.

Vino je osakaćujuće, hirurško, ono izmenjuje i porađa; mleko je kozmetičko, ono povezuje, prekriva, obnavlja.

Štaviše, njegova čistota, koja podseća na čednost deteta, jeste zaloga snage, ne revulzivne, ne krvoliptajuće, nego mirne, bele, lucidne, stvarnosti sasvim jednake.

Neki američki filmovi, u kojima se glavni junak, čvrst i čist, nije gadio pred čašom mleka pre nego će povući svoj pravednički kolt, pripremili su stvaranje ovog novog parsifalskog mita: već danas se, pokatkad u Parizu, u nekim sredinama propalica i nikogovića pije neko čudnovato mleko sa sokom od nara koje je dospelo iz Amerike.

Ali mleko ostaje i dalje egzotična materija: vino je to koje je nacionalno.

Mitologija vina može nam uostalom pomoći da razumemo običnu dvosmislenost našeg svakodnevnog života.

Jer istina je da je vino lepa i dobra materija, ali je ne manje istina da njegova proizvodnja grdno učestvuje u francuskom kapitalizmu, bio to kapitalizam domaćih vinara ili onaj alžirskih kolona koji nameću muslimanu, na zemlji koje su ga lišili, da sadi jednu kulturu sa kojom ne zna šta da čini, on, koji ni hleba nema.

Tako nastaju vrlo prijati mitovi koji ipak nisu čedni. Osobina naše sadašnje otuđenosti je upravo u tome da vino ne može biti sasvim srećna materija, osim ako nepravedno zaboravimo da je ono istovremeno proizvod jedne eksproprijacije.

„Vino i mleko“ R. Barta

Preveo sa francuskog Milan Komnenić