Izvješće EU komisije koje je stiglo nedavno o Hrvatskoj sadrži u sebi dosta pozitivnih elemenata ali, na žalost, ima i onih poput eskalacije rasističkog govora mržnje u javnom diskursu.
Izvješće analizira zakonodavna pitanja, rasistički i homo-transfobični govor mržnje, porast nacionalizma, osobito kod mladih, koji često ima i oblik hvale ustaškog fašističkog režima. To je, na žalost, posljedica ratnih zbivanja devedesetih, te relativizacije radikalnih incidenata, negiranja činjenice da je Hrvatska zasnovana na antifašističkim temeljima. Očigledno je da se hrvatske vlasti pomalo srame antifašističke prošlosti, a činjenica da je Zagreb jedan od rijetkih gradova u svijetu koji nema spomenik sjećanja na Holokaust govori o svemu.
Na ulazu u zgradu UN stoji fotografija Hrvata Stjepana Steve Filipovića, antifašiste iz Opuzena, snimljena samo nekoliko minuta prije nego će bit obješen u Valjevu 1942. godine. Filipovića su četničke vlasti predale Gestapou. Povijest je napravila jednu zanimljivu slučajnost, te je na isti dan strijeljan u Šibeniku hrvatski Srbin Rade Končar, antifašista kojeg su ustaške vlasti predale Talijanima. Za prkosnog Filipovića ima mjesta u UN i prizor je koji svaki posjetitelj ugleda na samom ulazu, ali u njegovom rodnom Opuzenu spomenik je 1991. srušen, dok je u Valjevu išaran i zapušten. UN se njime ponosi jer predstavlja jednu od najupečatljivijih slika na antifašizam, dok u Hrvatskoj i Srbiji nitko od mlađih generacija i ne zna da je uopće postojao. Zato, ne treba da nas čude izljevi mržnje koji su sve češći kod mladih, jer institucije su zakazale, institucije koje trebaju ukazivati na toleranciju i istinite povijesne činjenice, institucije koje ne smiju negirat antifašizam. Kad god zavladaju kriza, glad, nestašica novca, nezaposlenost, javljaju se pokreti poput fašizma koji uberu plodove gorčine i nezadovoljstva, tako da je porast netolerancije i radikalizma trend koji sve više raste, a ima ga i u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Poljskoj, gdje se polako razvija nacionalizam kao izraz nezadovoljstva sadašnjim stanjem.
Također, svako prisjećanje na ratna zbivanja devedesetih koje političke strukture često zloupotrebljavaju, izaziva emocije na svim stranama. Teško je danas mladima iz ove „zone komfora“ razumjeti rat i patnje žrtava, bez obzira na podrijetlo i ako institucije koje ih oblikuju ne rade svoj posao i ignoriraju radikalne incidente, ako državni dužnosnici uzimaju iz povijesti samo ono što im se sviđa kao iz samoposluge, logičan slijed događaja je da će doći do normalizacije šovinizma i agresivnog ponašanja u javnom prostoru, pogotovo kod mladih koji traže identifikaciju i razloge loših prilika. Obveza svake demokratske zemlje je da ima slobodu govora, ali i da nametne neke norme oko govora mržnje. Međutim, državni vrh se godinama trudi balansirati između onoga što biračko tijelo želi čuti i onoga što je politički i demokratski korektno.
Unatoč kritici za Hrvatsku kao najmlađu članicu EU zbog ovako loših trendova koji su neprihvatljivi jednom europskom društvu, na žalost moramo konstatirati da na istom principu djeluje i sustav vlasti i u susjednim zemljama na Balkanu, pogotovo u Srbiji koja je na svom putu u EU i koja također ima svoje promotore nacionalizma koji je predvorje fašizma, a ti isti sjede u parlamentarnim stolicama. Ono što je ohrabrujuće jeste da taj postotak marginalnih desničarskih radikaliziranih skupina i u Hrvatskoj i u Srbiji ima minornu podršku građana. Ipak, većina i hrvatskog, ali i srpskog društva je svjesna da se sa fašizmom ne pregovara i želi jaku Europu i zajedničku kulturu sjećanja, koja u EU može biti samo antifašistička.
Autor je poslanik nemačke Socijaldemokratske partije u Bundestagu
Ovaj projekat finansira Evropska unija u saradnji sa listom Danas. Sadržaj ovog projekta je isključivo odgovornost lista Danas i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenja Evropske unije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
