Vladika Grigorije u poslanici za Božić: Svako ko pretpostavi vlast miru prije ili kasnije pada u Irodov grijeh

Kako prenosi nova.rs, u svojoj poslanici episkop diseldorfski i cele Nemačke navodi da dobra volja među ljudima ne sme da zna za granice jer je za Jevanđelje dobra volja imperativ.

Božićnu poslanicu vladike Grigorija prenosi u celosti:

Riječi iz naslova dio su čuvene himne kojom su, prema Lukinom jevanđelju, anđelski horovi pastirima obznanili ljudsko rođenje Sina Božjeg: Slava na visini Bogu i na zemlji mir, među ljudima dobra volja! (Lk 2, 14). Naravno, kako to često biva, izvorni tekst se može prevesti na više načina; iako, sa formalne tačke gledišta, različite varijante prevoda nose različita značenja, ona su na nivou dubljeg teološkog razumijevanja teksta komplementarna i osvjetljuju različite aspekte onoga što je suštinsko u anđelskoj himni, a to je poruka mira, upravo razlog zbog kojeg i Božić zovemo praznikom mira.

Tako, pored varijante među ljudima dobra volja, ovaj dio himne moguće je prevesti i kao među ljudima dobre volje, ali i među ljudima koji su po (Božjoj) dobroj volji, odnosno po Božjem blagovoljenju. Za koju god varijantu da se opredijelimo, mir o kojem je riječ obuhvata sva tri značenja. Dobre volje među ljudima nema ako oni sami + nisu dobre volje, a ljudi koji su dobre volje su onakvi kakvima ih Bog, po svome blagovoljenju, hoće.

Vrhunac tog Božjeg blagovoljenja upravo je ljudsko rođenje Sina Božjeg, kojim se, u perspektivi vječnosti, ostvaruje božanski plan o svijetu i čovjeku – savršeno sjedinjenje Tvorca i tvorevine. To savršeno jedinstvo, u kojem vjerom, nadom i ljubavlju već sada možemo učestvovati, razlog je i osnov, prema hrišćanskom učenju, mira o kojem su anđeli pjevali prve Božićne noći.

Već rekoh kako ovaj mir ima različite aspekte. Zapravo, imam u vidu unutrašnji (ljudi dobre volje) i spoljašnji mir (među ljudima dobra volja). Unutrašnji mir smisao je i cilj svakog podviga, svakog asketskog napora. Jezikom podviga taj mir se naziva još i smirenjem. Smirenje ili siromaštvo duhom o kojem govori Jevanđelje (Mt 5, 3; Lk 6, 20) nije pomirenje sa nekakvom uskraćenošću ili kakav voljni hendikep.

Takođe, nije posrijedi ni potčinjavanje nekakvom autoritetu, već je smirenje oslobođenje od svega onoga što nas vezuje samo za zemlju, od svega onoga što se pogrešno smatra bogatstvom i što nas sprečava da vidimo šta je to istinsko bogatstvo, kao i da ka njemu stremimo. A istinsko bogatstvo je ono što moljac i rđa ne kvari (Mt 6, 19), ono što nije pod vlašću smrti i što nas čini sličnima našem Tvorcu. Istinsko bogatstvo je u tome da, uprkos smrti, ljubavlju širimo naše biće i učestvujemo u životu naših bližnjih, a u konačnom i u besmrtnom životu Bližnjega koji nas je stvorio i koji nam je taj svoj život, u liku svoga Sina, darovao. Jedini uslov za sticanje ovoga bogatstva jeste to da smirenjem naš duh osiromaši od gordosti i samoljublja.

Kada se to zbude, kada – pomoću Božjom – u podvigu sticanja smirenja uspijemo, postavili smo, koliko je do nas, temelj za izgradnju spoljašnjega mira – dobre volje među ljudima. A bez takvog mira svaki je napor ljudskoga roda besmislen. Evo i zašto. Savremena nauka čovjeka određuje kao biće koje je sposobno da misli apstraktno i komunicira pomoću simbola, zbog čega je u stanju da sarađuje u razmjerama koje daleko prevazilaze granice jedne grupe ljudskih jedinki koje su direktno povezane. Zato je moguće govoriti o čovječanstvu, o njegovoj dobrobiti ili opasnostima koje mu prijete, dok se govor o majmunstvu ili lavstvu već na nivou jezika pokazuje gotovo nemogućim. Jedinke pojedinih životinjskih vrsta, čak i onih ljudima najsličnijih, nemaju svijest o nekakvoj pripadnosti vrsti. One mogu stremiti očuvanju i brinuti se samo za dobrobit jedinki sa kojima su neposredno povezane

Očuvanje cijelih životinjskih vrsta kao vrijednosti po sebi jednako se, kao i njihovo uništenje, tiče čovječijeg miješanja u prirodu jer jedino čovjek misli i djeluje u opštim kategorijama. Međutim, ovo znači i da je čovjek jedino biće sposobno da proizvede posljedice koje daleko prevazilaze težinu njegovog biološkog postojanja. Čovjek je biće sposobno da stvori djela koja se mogu uporediti sa božanskim stvaralaštvom, ali i da proizvede destrukciju koja može prevazići onu demonsku. Razlika između božanskog i demonskog određena je dobrom voljom.

A dobra volja među ljudima ne smije znati za granice koje ljudi između sebe postavljaju. U suprotnom, ukoliko je ipak određena granicama neke konkretne ljudske zajednice, vjerske, nacionalne, interesne, ona nije dobra volja o kojoj govori Jevanđelje. Jer za Jevanđelje dobra volja je svečovječanski imperativ. Kada je zakonik pristupio Gospodu sa pitanjem Ko je bližnji moj (Lk 10, 29), on mu je odgovorio pričom o milostivom Samarjaninu i zapoviješću: Idi pa i ti čini tako! (Lk 10, 37).

Dakle, odgovor na pitanje ko je tvoj bližnji jeste to da dobro činiš svakome, a pogotovo onome ko ti se, prema ogrijehovljenoj ljudskoj logici, ukazuje kao neprijatelj, kao što je to bio slučaj među Judejima i Samarjanima.

Zato smo kada ljubimo neprijatelje svoje, blagosiljamo one koji nas kunu i činimo dobro onima koji nas mrze – kaže Gospod – savršeni kao što je savršen naš nebeski Otac (Mt 5.44; 48; Lk 6, 27-36). No, ponovo, teško je izbjeći opravdano pitanje ne znači li ovo da nas Isus poziva da se pomirimo sa pobjedom zla, da ovaj svijet predamo u njegove ruke i da od svijeta odustanemo u ime nekakve fantazije o nebesima? Da se pravimo budalama pred zlom, i to korisnim budalama?

Nikako!

Kada nam kaže da ljubimo, blagosiljamo i činimo dobro, Gospod nas poziva na djelo, na to da se u svakom trenutku i situaciji aktivno i djelatno protivimo zlu i da nikada ne pristanemo na to da u drugom ljudskom biću, ma u kakav da smo sukob uvučeni, u konačnom vidimo zlo. Čak i kada smo prinuđeni da se, prihvatajući odgovornost, borimo protiv drugih ljudi, to treba da činimo imajući u vidu njihovo i naše spasenje, trudeći se da zlo spriječimo, a ne da ga nanesemo.

Nije lako živjeti po zapovijestima Jevanđelja. Zaista, mora se biti mudar kao zmija i bezazlen kao golub (Mt 10, 16). Jer život po Jevanđelju podrazumijeva neprestanu borbu, na prvom mjestu borbu protiv zla u sebi. Zato onaj čije rođenje je proslavljeno himnom mira, onaj koga u molitvama zovemo carem mira, i može, samo na prvi pogled paradoksalno, da kaže i ovo: Nisam došao da donesem mir, nego mač (Mt 10, 34; Lk 12, 51). Da, donio je mač, ali mač kojim se neprestano treba odvajati dobro od zla, najprije u sebi, a onda i u svijetu, što često biva veoma bolno i zbog čega onome koji tako čini čak i domaći njegovi mogu postati neprijatelji (Mt 10, 36; Lk 12, 52-53).

Jer ljudi ne ljube opomene, niti su voljni da nekakve principe pretpostave interesima, ma koliko im blizak bio onaj koji ih na to poziva. Ovaj Božić dočekujemo u svijetu koji razdiru nemiri. No, ne treba imati zablude, mira ne može biti za one koji ne dopuštaju da budu posječeni jevanđelskim mačem. Svako ko ne želi da razdvoji dobro od zla, pravdu od nepravde, napasnika i agresora od žrtve, lopova od marljivog radnika, laž od istine – osuđuje sebe na vječiti nemir i zlu volju.

To je osnovna poruka Božića.

Jer pogledajte šta nam kaže jevanđelist Matej (Mt 2, 1-18): persijski mudraci vidjeli su neobičnu zvijezdu i znali su da ona najavljuje rođenje cara mira u Judeji. Očekujući da će se car, kako i priliči, roditi u carskoj palati, pohitali su u judejske dvore da mu se poklone. Međutim, tamo su zatekli cara nemira, vlastoljubivog Iroda. I, šta se zbilo? Suočen sa mogućnošću da – kako su prije trideset godina kod nas proročki govorili nadrealisti – izbije mir, Irod je pokrenuo suludi rat protiv najnevinijih, protiv sve djece mlađe od dvije godine iz Vitlejema i njegove okoline.

Tako biva i danas: svako ko pretpostavi vlast miru prije ili kasnije pada u Irodov grijeh. Od njega su gori i strašniji samo oni koji mu pritom aplaudiraju i oduševljavaju se. Takvih je u izobilju bilo kako u dane Iroda cara, tako i danas.

Zato, ako vas koja duša gladna i žedna Boga u ove dane upita gdje da ga traži, recite joj da okrene glavu od sjajnih dvorova i zlatnih hramova, od raskoši, moći, vlastoljublja i častoljublja i svake gnusobe opustošenja koja stoji na mjestu svetom (Mt 24, 15; Mk 13, 14; Lk 21, 20) i da slijedi zvijezdom vođene mudrace sa Istoka kako bi, u dubini sopstvenoga srca, pronašla vitlejemsku pećinu u kojoj se jedinoj može roditi Car mira.

Hristos se rodi!