Vlaho Bogišić: Krležu se može tumačiti i kao srpskog pisca

Izdanje je uredio leksikograf i pisac Vlaho Bogišić, broj zamišljen kao „Krležino stoljeće“ sastoji se od sto hronološki raspoređenih i naslovljenih skica o životu i delu Krleže i njegovih osvrta. Pojava ovog časopisa bila je neposredni povod za ovaj razgovor sa Vlahom Bogišićem.

*Kako je došlo do toga da 200. broj časopisa Gradac bude posvećen upravo Miroslavu Krleži?

– Tako što je to zamislio Branko Kukić. Bit će da ga je na odluku potaknulo i to što smo nas dvojica posljednjih godina često razgovarali o Krleži, a Kukić ga je onda uzeo čitati iznova, pa se pokazalo da je kroz proteklih četrdeset godina Krleža koji čita i misli, a prije svega sumnja, zapravo prisutan u Gradcu. Kukićev časopis je bio u Krležinu koraku i po načinu na koji razumijeva kulturu poraza kao nasljedno breme. Iz poraza se, naime, kao ni iz neuroze, ne može izaći retorički, već samo preuzimanjem rizika i sa sviješću da su nam oni kojima smo važni, za razliku od onih koji bi da nas nema – u pravilu nevidljivi. Dok se kazaljka ne zaustavi, recimo na dvjesto okretaja.

*Zanimljiva je forma u kojoj je Krleža predstavljen. Šta nam tačno pokazuje stoleće Krleže?

– Format je autorizirao Ginter Gras u znamenitoj knjizi „Moje stoljeće“, a mi smo ga u Gradcu prilagodili. Gras je svoje stoljeće modulirao autobiografski, a naš je Krleža tek biografski, ali na sloju projekcije vremena i svijeta koji je ostavio. Krleža je strukturiran, ili dekonstruiran, iz vlastitih citata, pa i dosad neobjavljenih, te „fusnota“ drugih o njemu. Ta je građa povezana u stotinu naslovljenih paragrafa. O čemu je pritom točno osim o Krleži riječ? Pa vjerojatno o dobu koje se ne može zaboraviti ni kad se to poželi.

*Branko Kukić nije želeo „srpskog“ Krležu, kako kažete, nego integralnog. U čemu je razlika između „srpskog“ i „hrvatskog“ Krleže? Može li se uopšte govoriti o identitetima srpske ili hrvatske književnosti u 20. veku, pa čak i u periodima pre ili posle?

– Krležu se može, a ja sam to za potrebe naučne hipoteze nedavno i učinio, promatrati i tumačiti (i) kao srpskog pisca. No i u takvom je, kao i drugim selektiranim Krležama sadržan integralni supstrat njegove estetizacije zbilje. Književni tekst je po sebi, a onda i književnost, identitet, a ne medij koji reflektira identitete, pa ni lične ili nacionalne. To s druge strane ne znači da identiteti nacionalnih književnosti ne egzistiraju, ali im granične crte nisu ni fiksne ni postojane. Osim toga za književnost kao identitet je odlučujuća publika, a za identitet nacionalnih književnosti nije. Ne treba dokazivati da je publika u hrvatskoj i srpskoj nacionalnoj kulturi postojano teška manjina, zapravo margina.

*Nevoljeni prorok i u Srbiji i u Hrvatskoj, Krleža je rekao mnoge teške istine i o Srbima i o Hrvatima. Koliko je Krleža danas važan Srbima a koliko Hrvatima, odnosno, ko se više trudi da pokaže da im je Krleža nevažan i nebitan?

– Još otkad se kao akademik razišao sa akademicima oni ne odustaju da ga dovedu u red, svedu na jednoga između sebe. Kanoni i s jedne i s druge strane ustraju u tome, ali ni srpski ni hrvatski akademici ne bi da ga učine nevažnim na način da kažu kako nije dostojan biti jedan od njih. Naprotiv. Nije im sporno ni to što je govorio, sve dok ostaje u retoričkom trezoru. Opasno je djelovanje, a Krležino iskustvo podsjeća da je ono ipak moguće.

*Šta je to u Krležinom delu i ličnosti što konstantno uzbuđuje duhove i opstaje kao stalna polemika na svim stranama?

– To je bar jednostavno i sadržano je u naslovu Radomira Konstantinovića – Krleža i kriza. Kriza zahtijeva promjenu, a u našim stranama promjena je šizma.

*Danilo Kiš je jednom prilikom rekao da je Krleža komunistički Volter. Koliko je Krleža ostao veran levičarskim idejama nakon „sukoba na književnoj levici“ a u kojoj meri su mu nedoslednost spočitavali drugi?

– Kiš je doista razumio Krležu i Krleža je imao sreće što ga je sreo. Kiš nije imao ni trun iluzije o dvije egzistencijalne premise: da je poželjno preživjeti pogrom i da se ne smije igrati za momčad progonitelja. Pa ni Staljinovu. Kiš je, upravo volterijanski, učvrstio Krležinu sjenu. Upravo kao što je Mirko Kovač sačuvao Kiša.

*Može li se Krležino delo odvojiti od političkog konteksta? Treba li to uopšte činiti?

– Parafrazirao bih ovdje Nikolu Miloševića, koji je poput Kiša povezao Krležu s drugom velikom književnom figurom, kazao je da je u Miroslavu Krleži ljevica imala svog Dostojevskog. Čini mi se da je pritom aludirao na ljevicu uopće, a ne koju ljevičarsku praksu. I bio je u pravu. I Milošević je držao do Krležinih zasluga što je rastvorio barbarske slojeve dogmatske ljevice, ali je i uputio da prihvatljivi društveni okvir može biti samo takav u kome ne prevladavaju glupost i neznanje, a Krležina su upravo metafizička upozorenja o tome sadržana u njegovim književnim tvorevinama a ne njegovim spisima teorijskog oblika.

*Iako su po okupaciji hrvatski nacisti prvo tražili Krležinu glavu, pisac je ceo Drugi svetski rat proveo u Zagrebu. Čini se da upravo ove godine umanjuju veličinu Krleže, koji je i sam govorio da je nakon 1945. bio drugi čovek. Šta je tačno Krleža dobio a šta izgubio ostankom u NDH, a šta kasnije pobedom komunista u Drugom svetskom ratu?

– Nitko ništa nije dobio u Hitlerovoj Evropi i po njenim kvislinškim rubovima, samo izgubio. I na spomenutog Grasa se sručilo „gubitništvo“ kada je, odgađajući to dugo, progovorio o tom dobu kao dječačkom iskustvu. Ni Andrić nije znao što bi sa svojim ambasadorskim plaštem na čiviluku Hitlerove kancelarije. Potom je, kao i Krleža, polagao račune na informativnim razgovorima u kvislinškim upravama. Andrić je govorio i o iskustvu Bore Stankovića u okupiranom Beogradu za Prvog svjetskog rata. U Krležinu se „slučaju“ pitanje ipak svodi na „iznevjereno očekivanje“ o prelasku partizanima.

*Da li je njegovu današnju poziciju dodatno pogoršao njegov odnos sa Titom?

– Vaše pitanje aludira na promjenljivu perspektivu u razumijevanju odnosa historijskih figura, a Krleža i Tito su sada upravo to – historijske figure. Pokušao bih odgovoriti malom inverzijom: A je li Titovu „poziciju“ više puta „dodatno pogoršavao“ odnos s Krležom? Nema sumnje da jest! Ako hoćete, ima i sada interpretacija koje Titu „zamjeraju“ Krležu. Prijateljstvo je uvijek, dakako kada to doista jest, uzajamno, ali i podrazumijeva privrženost nekom zajedničkom osjećaju, a ne tek vrijednosti ili ideji kao cilju. Teško se od takva prijateljstva koje za života nije razvrgnuto naknadno bude na šteti. Nakon što je Gradac izašao, Dragan Velikić me je podsjetio na lijepu sliku prazne stolice za Titovim stolom koja je čekala Krležu i kada bi se znalo da u toj prigodi neće doći. Titova estetska mjera bili su vesterni, a ne modernistički romani s „ruba pameti“, ali je znao koliko je važno čuvati praznu stolicu kako je ne bi zauzeo koji jahač apokalipse.

*Da li se Krleža spotakao na pitanju jezika kada je potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika? On je kasnije u razgovoru s Titom insistirao na stavu da govorimo istim jezikom ali da svaki narod ima pravo da ga naziva svojim imenom. Šta je Krleža tada tačno mislio i šta ta odrednica danas tačno znači, budući da se često pozivamo na nju?

– Institucije i kulturna društva u Hrvatskoj i Srbiji bave se deklaracijama o „nazivu i položaju“ jezika koji se u njih govori još od takozvanih dogovora o tom pitanju u devetnaestom stoljeću do jutros. I deklaracija koju spominjete a koju je Krleža podržao bavila se nazivom i položajem hrvatskog jezika u tadašnjem društvu i okruženju, a ne jezikom samim. Historijski uzevši bila je i legalna i legitimna jer se jezičnim pitanjem politički manipuliralo. Braneći se od harange koja je pritom na njega pokrenuta, Krleža je problem pokušao racionalizirati i relaksirati, pa se na njegovu doskočicu o tome često pozivaju uglavnom oni koji ne bi da se spotaknu. A da vam se to dogodi ne moraju od vas imati velika očekivanja kao od Krleže. Eto, ja u Beogradu imam dragu prijateljicu, malu Lenu, koja perfektno koristi srpski standard. Pretpostavimo da ni moj leksikografski hrvatski nije ni dijalektalan ni loš. Nas dvoje pričamo o zmaju Milku, s brojnim digresijama i stilskim figurama i nemamo nikakvih problema da prevladamo terminološke poteškoće na koje naiđemo. Ali, kada ja odem, a Lena čuje da su joj se roditelji ili tko drugi u razgovoru odmakli od standarda odmah upozorava: Pa vi govorite kao Vlaho. NJezin je jezični osjećaj dakle jači od komuniciranog sadržaja.

*U Gradcu se dotičete i Tuđmana na nekoliko mesta. Kakav je bio Krležin odnos prema kasnije prvom predsedniku hrvatske države?

– U Gradcu je prvi put objavljeno Tuđmanovo pismo Krleži kojim mu se kao pukovnik na službi u Beogradu obraća s molbom da napiše predgovor njegovoj knjizi o „ratu protiv rata“. Tada se očito još nisu poznavali, a Krleža dakako predgovor nije napisao, ali će ga Tuđman, kada uskoro preseli u Zagreb, ipak zaintrigirati. Razlika među njima u onome što im je bilo zajednička tema bila je korijenska, velika. Krleža je u južnoslavenskom pitanju otpočetka postojano zastupao federalističko načelo, prvo kao podunavski savez lenjinističkih republika a poslije historijsku zbilju avnojevske konstitucije. Tuđman pak dolazi iz onog krila komunističkog pokreta koji je avangardistički internacionalizam postupno kompenzirao pragmatikom državnog nacionalizma. Tako se, primjerice, Krleža zgražao, a Tuđman, čak dok je bio u zatvoru, oduševljavao nad „disidentskim“ spisima Dobrice Ćosića.

*Priču o Krleži u Gradcu završavate rečima da bi Krleža novo stoleće dočekao u pozorištu, pre nego u crkvi gde je počeo prethodno. Krleža je možda poslednjih decenija najvidljiviji u regionu upravo na scenama pozorišta. Zašto je teatar ostao jedini ambijent u kome Krleža može biti slobodan od svih predrasuda?

– S predrasudama se inače lakše izlazi na kraj iz zamračenog gledališta nego kada se svjetla pogase na samoj pozornici. Krleža je takvo stanje zamračene društvene pozornice sažimao u metaforu krčme u kojoj su pogašena svjetla. Takve su krčme danas virtualne sobe društvenih mreža, pompozno nazivanih „portalima“. Kroz ta se vrata sigurno ne izlazi na stvarnu pozornicu, ali pristojan građanin umreženog svijeta može početi zazirati od bilo kakvog okupljanja, pa i u „gledalištu“.

*Kada bi video kako danas izgledaju ove naše države i kako funkcionišu, šta bi Krleža rekao? Šta bi nam poručio?

– Pitanje je hipotetsko, ali i zanimljivo s obzirom na dekodiranje Krležinih hipoteza. To što je podsjećao da bi se balkanske despocije mogle opet zakrviti i nije posebna imaginacija. Ali, čini se da je njemu na vrijeme bilo jasno da problem suvereniteta nije u drugome koliko u vlastitoj snazi raspolaganja resursima i odgovornostima, drugim riječima da Hrvatska i Srbija jedna drugoj i ako jesu ograničenje, nisu glavno ograničenje. Sada je to svakom razumnom postalo očito, što je dobro utoliko što su povremena uzajamna prokazivanja smiješna. Trebalo bi biti utješno što smo prevladali tragedski kompleks, ali mnogima od nas opereta nije poželjan repertoarni sadržaj.

Vlaho Bogišić je čitav svoj radni vek posvetio Miroslavu Krleži.

– Krležom se bavim otkad sam pozvan u Leksikografski zavod da radim na enciklopediji o njegovu djelu, a otad je doista prošlo više od četvrt vijeka. Tako uzevši, izbor i nije bio moj. Akademska karijera me nije dopala, za nastavak književne ambicije valjda nisam imao hrabrosti, pa sam prihvatio biti leksikograf. Po karijernom zbiru leksikografija i ja čini se nismo ostali na međusobnom gubitku, a Krleža je, i sam leksikograf, ali po vlastitom izboru, postupno za mene postajao mjera, tim prije što su drugi više od Krleže odustajali. Kada na to gledam retrospektivno, vjerojatno me je odgoj, znatnije od književnih afiniteta, vodio u tom pravcu. Ako dobro razumijem Krležu, onda je to „ono“ iz čega u moralnom i ljudskom smislu i sam dolazim. Književno sam ipak imao prethodnu fazu i to ne beznačajnu. Nekoliko nas je sredinom osamdesetih pokrenulo „Quorum“, a u tom je fenomenu posljednji put zajedno disala civilizacija, kako bi to rekao naš pokojni prijatelj Aleš Debeljak, jugoslavenske književne Atlantide. Štoviše, kao kvorumaš bio sam i na posljednjem kongresu Saveza književnika Jugoslavije, a da tada u Novom Sadu nisam bio posebno svjestan okolnosti da je taj „savez“ tridesetak godina ranije osnivao i Krleža – objašnjava Bogišić.

*Čita li se danas Krleža, odnosno čita li se na pravi način? I šta znači danas biti krležijanac?

– To se pitanje uvijek iznova postavlja barem posljednjih pedeset godina, otkad se počelo s krležijanskim ritualima koji su retorički zamah u pravilu dobivali za piščevih jubileja, a poslije njegove smrti u obljetničkim festivalima. Nije ga mogao ne čuti i sam Krleža i dakako da se nervirao, jer kako da odgovori čita li ga se ili ne. No pitanje nije naivno budući da mu je u podlozi upravo „krležijanska“ tenzija kako je Krleže tobože permanentno nedovoljno. Književnost je općenito, a Krležina i programatski izričito – pojedinačno iskustvo, tako je bilo i kada se iz Krležina imena počela izvoditi „pripadnost“. Goran Kovačić je koristio oblik „krležovac“. Perspektiva se zamutila kada su „krležijanske“ strategije izgubile vezu s Krležom kao kulturom čitanja, odnosno kada su se oni koji Krležu čitaju sakrili od Krležinih „promotora“. Nije da ni potonji ne čitaju Krležu, ali oni to čine naglas, uživajući kada to što čitaju čuju kao vlastiti tekst. Još više uživaju ako tim recitativom izazovu kakvog oponenta, pa podignu glas da ga ušutkavaju ili se prema njemu odnose svisoka, već prema prilici.