Vođa od gline

To u intervjuu za portal direktno.hr kaže filmski redatelj Zrinko Ogresta, odgovarajući na pitanje novinarke Andree Latinović koje glasi: „Imate li kakvu poruku za vladajuće?“ Poruka redatelja Ogreste vladajućima je, dakle, da dilema nema niti ih može biti, jer ih je pokojni predsjednik odavno sve razriješio, pa samo treba zagrabiti u taj grob, to jest u Vođinu živu ostavštinu i ispravnim smjerom kročiti naprijed.

No na što je točno redatelj Ogresta mislio? Što je to konkretno govorio pokojni predsjednik Tuđman, a što bi današnji vladajući, kada god su u dilemi, trebali „poslušati“, prema mišljenju redatelja Ogreste? Možda onu njegovu čuvenu opservaciju da je sretan što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka? Ili onu da je NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom? Ili onu u kojoj opozicijske političare i kritički raspoložene intelektualce naziva „crnim, zelenim i žutim vragovima“ što kao zadnji ološ izdaju svoj narod i svoju zemlju „za Judine škude“?

Ili je pak redatelj Ogresta imao na umu uzvišene i mudre parole što ih je Najdraži vođa izgovarao na stanicama gdje se u kolovozu ’95. zaustavljao famozni „Vlak slobode“, neposredno nakon Oluje i progona više od dvjesto tisuća Srba iz Hrvatske? Knin: „Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo!“ Split: „Neka im je sretan put!“ Karlovac: „I još ih ima, i ovdje kod vas! Od dvadeset i dva suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!“ Ili godinu dana kasnije, na konvenciji Hrvatskog svjetskog kongresa na Brionima: „Svih 587 tisuća Srba u Hrvatskoj bili su naoružani!“

Moguće je, opet, da je redatelj Ogresta mislio na još ranije Tuđmanove proročke poruke, objavljene u njegovim historiografsko-filozofskim spisima prije nego što je postao mesija, državnik i svetac. Na primjer one iz knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (1989.) koja vrvi vedrom autorskom apologijom genocida i etničkog čišćenja. Jer „genocidne promjene“, piše budući predsjednik, „donose dvostrane posljetke“: s jedne su strane pomalo neugodne, a s druge „dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati i pozitivne učinke (kurziv V. I.) na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese“ (str. 163).

Izgleda, međutim, da ništa slično redatelj Ogresta nema u vidu. Jer kada ga novinarka Latinović suoči s dramatično patetičnim pitanjem – „Vjerujete li da Hrvatska ide u dobrom smjeru, imamo li kao narod šanse opstati, obzirom na silne probleme s kojima se suočavamo?“ – on pomalo rezignirano i staloženo kaže:

„Nažalost, previše je onih koji žele kreirati smjer prema kojemu bi Hrvatska trebala ići i ti smjerovi nerijetko se posve razilaze. Meni osobno je bio i bit će uvijek blizak onaj smjer kojim je krenuo predsjednik Tuđman: prema suvremenoj, uključivoj demokratskoj državi u kojoj će se svaki građanin osjećati dobro, prema kojima će ta država ispunjavati sve svoje obaveze, ali i svaki građanin vlastite obaveze prema njoj. Možda naivno vjerujem kako protiv takvog smjera nitko razuman ne može ni biti, a oni koji su bili, ili jesu, da je to bilo isključivo zbog animoziteta prema samom Tuđmanu i pogrešaka koje su se na tom putu događale.“

Redatelj Ogresta, vidimo, smatra da je smjer što ga je zadao Tuđman vodio Hrvatsku prema „suvremenoj“, „uključivoj“ i „demokratskoj“ državi u kojoj će se „svaki građanin osjećati dobro“, iako je Hrvatska u vrijeme Tuđmanove vladavine predstavljala negaciju tih ideala: bila je solidno etnički očišćena, zbog demokratskih deficita i autokratskog režima bila je izložena međunarodnoj izolaciji, tajna policija prisluškivala je novinare, politički protivnici tretirani su kao državni neprijatelji, a šovinistička histerija uzela je toliko maha da se nijedan građanin, ukoliko je pripadao manjinskoj zajednici, nije mogao „osjećati dobro“.

„Tuđmanov smjer“ iz Ogrestine naknadne perspektive i „Tuđmanov smjer“ iz realnog vremena njegove vladavine se, što bi rekao redatelj, „posve razilaze“. Dodamo li tome „naivno vjerovanje“ filmskoga umjetnika da „protiv takvog smjera nitko razuman ne može biti“, izranja pitanje koje usložnjava cijelu priču: Zašto je, naime, Tuđman bio toliko nerazuman da vodi zemlju u smjeru koji je suprotan od Tuđmanova? Kako smo to umjesto „demokratske“ i „uključive“ Hrvatske ka kojoj nas je Tuđman poveo, dobili nedemokratsku i isključivu Croatiju u koju nas je Tuđman doveo?

Poznat je fenomen, naročito u svijetu priznatih umjetnika, da štovatelji kulta udarnički krivotvore objekt svojeg obožavanja, no ipak ne mogu uteći znatiželji: gdje je to iz Ogrestine percepcije Velikoga vođe, „demokratskog“ i „uključivog“, čije bi mudrosti današnji vladaoci trebali „poslušati“, e da bi Hrvatska postala „suvremena“ i uravnotežena zemlja u kojoj će se „svaki građanin osjećati dobro“, gdje je dakle iz te fantazije ispario Tuđman koji izražava radost što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, koji rehabilitira NDH, koji likuje zbog organiziranog progona srpskog stanovništva, koji opozicijske političare i novinare etiketira kao raznobojne vragove, a u svojim znanstvenim razmatranjima ukazuje na povoljne strane etničkoga čišćenja i „genocidnih promjena“? Takav, moguće je, stanuje u mentalnome obzoru ustašoida Zlatka Hasanbegovića, koji voljenoga pokojnika spominje s jednakim ushitom kao i redatelj Ogresta.

Otkako nije među živima – otkako je, umjesto u grob, ušao u mit – Franjo Tuđman je toliko velikodušan da kao polivalentna sablast zadovoljava svačije političke afinitete. Moglo bi se reći da u postmortalnoj državničkoj fazi ujedinjuje Hrvatsku bogatim asortimanom svojih upotrebnih verzija. Malo koje od tih izdanja robuje takozvanim historijskim faktima, poput onih da je Neumrli organizirao vojnu agresiju na BiH ili amenovao otvaranje konclogora, ali upravo to ih i čini neodoljivo šarolikima. Ideološki horizont nacije širi se po principu maoističkoga plastenika: neka cvjeta stotinu Tuđmana!

Ogrestin i Hasanbegovićev Tuđman bez sumnje se međusobno pobijaju – jer prvi pristiže iz fikcije reprezentanta umjerenoga nacionalnog centra, dok je drugi idol korifeja radikalne nacionalne desnice – no to ni Ogresti ni Hasanbegoviću ne smeta da se u Tuđmana zaklinju iz petnih žila. Odatle slijedi druga pravilnost: što se Ogrestin i Hasanbegovićev Tuđman više razlikuju, to se – paradoksalno – Ogresta i Hasanbegović pokazuju sličnijima. Kult Oca države, naime, simboličko je uporište brojnih modifikacija hrvatskog nacionalizma, a tako važan punkt nije definiran činjenicama, nego odlivom u bronci.

Pribrojimo li tome socijaldemokratska snatrenja (primjerice ona Zorana Milanovića ili Ive Josipovića), prema kojima se po Tuđmanu trebao zvati Trg svetog Marka u Zagrebu, a zatim i mnoga slična, kaotična raskoš hrvatske mitske svijesti ukazuje nam se u punome svjetlu. Nepregledna masa Tuđmana koji žive u mašti Tuđmanovih idolopoklonika takve je strukture da čovjek pomisli kako je skladan suživot krajnjih različitosti u Hrvatskoj ipak moguć.

Vjerujem da bi o tome valjalo povesti računa kada se kroje memorijalni planovi i strategije. Tuđmanovi spomenici, koji gotovo na dnevnoj bazi niču diljem Hrvatske, trebali bi biti takvi da se na svakome od mramornih postolja kamionom istovari odgovarajuća količina glinene smjese, pa da lojalni prolaznik s državotvornim čuvstvima umijesi Najvećega hrvatskog sina prema vlastitoj želji i potrebama, oda mu počast u nekoliko svečanih minuta, a zatim prepusti postolje sljedećem stvaraocu. Dobiveni artefakti ne bi nalikovali jedan drugome, ali bi svaki od njih bio nezaobilazan, nezamjenjiv i nezaboravan.

Dobro, možda sam s tom glinom malo pretjerao. Bilo bi praktičnije, a u sadržajnom smislu svakako bliže originalu, da redatelj Ogresta i njemu slični Voljenoga vođu umijese od govna.