U nedelju 1. marta Hruščov je očekivao nov poziv od Staljina. Ti pozivi, baš u nedelju, postali su tradicija, jer je nedeljom, kad su se svi odmarali, Staljin bio usamljen.

Roj Medvedev i Žores Medvedev: NEPOZNATI STALJIN (6)

Poslednjih nekoliko godina u Rusiji je objavljeno mnogo novih dokumenata i materijala o Staljinu i njegovoj epohi. Pojavila su se i nova istraživanja o Staljinu i staljinizmu. Interesovanje za te teme u ruskom društvu ostaje veliko. Sve je to podstaklo autore Žoresa i Roja Medvedeva da nastave svoj rad i da u njemu dotaknu nove važne teme vezane za kontroverznu ličnost i njen rad. Odlomke iz knjige objavljujemo uz saglasnost izdavača NNK International.

 

„Kada bi se probudio odmah bi nas (četvoricu) pozivao telefonom ili bi nas zvao na film, ili bi počinjao neki razgovor, koji se mogao završiti za dve minute, ali bi ga on razvlačio.“ Hruščov je čak prestao da danju jede kod kuće: „… Čitav dan nisam ručao, razmišljajući da će me možda ranije pozvati. Onda sam ipak nešto pojeo, jer poziv nikako da stigne.“

Hruščovljev sin Sergej, u to vreme student koji je živeo sa roditeljima, u svojim sećanjima na oca potvrđuje to svedočenje: „Otac nije sumnjao da Staljin neće izdržati samoću vikenda i da će ih pozvati u goste. Nije hteo da ruča, otišao je da prošeta uz sledeće uputstvo: ako odande telefoniraju odmah da ga zovnemo… Poziv nije dočekao… Počeo je da pada mrak. Pojeo je nešto i dohvatio se papira. Već naveče telefonirao je Maljenkov i rekao da se Staljinu nešto dogodilo. Otac je smesta krenuo.“ Krajem februara u Moskvi se smrkava negde oko 17.30. Maljenkov je telefonirao Hruščovu oko 23 časa.

U nedelju 1. marta u službenoj prostoriji dače, koja se nalazila uz sobe u kojima je živeo Staljin, od 10 sati ujutro dežurao je službenik zadužen za Staljinove instrukcije, potpukovnik MGB Mihail Gavrilovič Starostin, pomoćnik komandanta dače Petar Lozgačov i nadzornica poslužitelja Matrjona Petrovna Butusova, o kojoj Hruščov piše kao o „predanoj Staljinovoj sluškinji, koja je u njegovoj dači radila više godina.“ Bilo je ovde i drugih saradnika, kuvara, vrtlar, dežurni bibliotekar – svi kojima se Staljin mogao obratiti s nekom molbom.

Samo obezbeđenje dače, koje je činilo posebni odred MGB, čuvalo je teritoriju, prilaze i ulaze u daču. Između dve visoke neprohodne drvene ograde visine preko tri metra oko čitave teritorije dežurale su patrole sa psima. Celokupnu teritoriju opasavao je rov sa bodljikavom žicom. Pored ulazne kapije na teritoriju dače stajala je stražara – prostorija za starije oficire obezbeđenja. Provera posetilaca vršila se veoma temeljno. Od Možajskog druma nedaleko od Poklone gore skretalo se za Staljinovu daču. Put je ovde bio zatvoren rampom koju su dežurni oficiri obezbeđenja otvarali samo za vozila vlade. Druga provera vršila se kod kapije, a treća na ulazu u daču. Ovde je dežurao član obezbeđenja u vojnoj uniformi pukovnika državne bezbednosti. Uz teritoriju dače stajala je jednospratnica, stambena zgrada ili kasarna za obične članove obezbeđenja, u kojoj se moglo smestiti nekih sto vojnika i oficira.

Sve prostorije dače i njenih stražara bile su povezane unutrašnjim telefonskim sistemom – interfonom. Aparati interfona postojali su u svim Staljinovim sobama, čak i u kupatilu i toaletu. Staljin je interfonom naručivao sebi ručak ili čaj, tražio da mu se donesu novine, pošta itd. Osim interfona, skoro sve sobe u kojima je mogao boraviti Staljin imale su telefone sa vezom sa vladom i telefone obične moskovske gradske mreže.

U SSSR je preko sto ljudi – članovi Politbiroa, najvažniji članovi vlade, ministri MGB i Ministarstva unutrašnjih poslova, ministar vojske, načelnik Generalštaba, šefovi glavnih odeljenja CK KPSS, prvi sekretari oblasnih komiteta i partijski lideri republika, komandanti pograničnih vojnih okruga, sekretari CK KPSS i neki drugi državni i partijski funkcioneri – bilo među sobno povezano sa dve ili tri linije vladine veze i mogli su direktno da telefoniraju Staljinu u slučaju hitne potrebe.

Bez specijalne potrebe Staljina, naravno, niko nije zvao, a sudeći po svedočenjima dežurnih u dači, Starostina i Lozgačova, u nedelju 1. marta nije bilo telefonskih poziva Staljinu. Edvard Radzinski je zapisao svedočenje Petra Lozgačova o tome kako su se odvijali događaji toga dana. Oko 10 časova ujutro raspoređeni personal i posluga sakupili su se u kuhinji, očekujući poziv od Staljina. On je obično davao prve instrukcije između 10 i 11 časova ujutru. Doručak u tzv. „maloj trpezariji“ Staljinu je odnosila Butusova. Tog 1. marta sve je bilo drukčije. Lozgačov priča: „U 10 sati u njegovim sobama – nema kretanja. Ali evo izbija i 11 – ništa, i u 12 takođe ništa. To je već bilo čudno.“

Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari