Vrijeme neodgovornosti

Pomoć je stigla sa svih strana:EU, zemlje u okruženju (Srbija je uplatila milijun eura), razne udruge i organizacije, a i brojni građani su se samoinicijativno organizirali i krenuli u potresom pogođena područja kako bi pomogli radom, dostavom namirnica i(li) građevinskog materijala, zbrinjavanju starih i nemoćnih, svima koji su ostali bez krova nad glavom.

Ali, zlo nikad ne dolazi samo; pri obilasku Gline, dr Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik SDSS, doživio je salvu uvreda, tri grupe mladića su počele izvikivati uvrede, prijetiti (ubij Srbina) i dizati ruke na ustaški pozdrav što je ostavilo mučan utisak i bacilo sjenu na uistinu veliku mobilizaciju ogromnog broja ljudi koji su pohrlili pomoći svim unesrećenima, bez ogleda radi li se o Hrvatima, Srbima, Romima…

Policija je brzo reagirala, jednu je osobu uhitila, podnijela je kaznene prijave, ali zanimljivo je kako će i hoće li hrvatsko pravosuđe konačno reagirati na ovu vrstu sramotnih izgreda?

Pupovac je reagirao dostojanstveno naglašavajući kako incidentu u ovoj situaciji neće pridavati značaj (budimo veći od poruka ekstremista), jer na ovom siromašnom području, kojem je i bog rekao laku noć, živi etnički izmješano stanovništvo (najviše Hrvata, ali i 13 odsto Srba, dosta Roma…), te ne želi obnavljati još uvijek nezaliječene nacionalističke sablasti (po)ratne prošlosti.

Ali, još je veći problem u tomu što je vlada RH očevidno stihijski počela upravljati krizom; građani još uvijek ne znaju kome se obratiti za pomoć, nema koordinacije između nadležnih državnih službi, Crvenog križa i civilne zaštite, robne su rezerve (polu)prazne (nedostaje kontejnera, agregata…) što je nedopustivo itd.

Postavlja se pitanje: zašto premijer nije odmah proglasio stanje katastrofe, zašto je, iako je na terenu evidentno vladao kaos, tek tjedan dana nakon razornog potresa formiran jedinstveni stožer za obnovu, tj. upravljanje krizom na čelu s potpredsjednikom vlade Tomom Medvedom.

Suvislog odgovora nema, niti ga treba očekivati, a što je najgore rasulo i stihija ne prestaju, uostalom kao i što na terenu raste nepovjerenje ljudi u institucije vlasti.

Velike tragedije i nesreće u prvi mah uvijek bude solidarnost i empatiju prema ugroženim, ali kako kaže dogradonačelnica Gline: „Za mjesec dana svi će nas zaboraviti“ i tada se, u vremenima obnove, otvaraju prostori za široke financijske manevre i malverzacije građevinske mafije i raznih mešetara bliskih vladajućima koji će se već po oprobanim obrascima i receptima (o)bogatiti na tuđoj nevolji.

A, da je tomu tako danas zorno svjedoče, potresom posvema razorene kuće koje su u poslijeratnoj stambenoj obnovi (1995-2000) bile namjerno šlampavo građene, ispod svih dozvoljenih standarda (bez, ili s malo ugrađenog željeza, armature…), bez potrebnog nadzora, sve samo kako bi izvođači radova (svakako ne sami i na svoju ruku) prigrabili što veću zaradu, ne vodeći računa o sigurnosti korisnika tih objekata.

To je kazneno djelo, radi se o organiziranoj pljački, tzv. ratnom profiterstvu; država i državno odvjetništvo će morati reagirati, provjeriti tko je za kriv, a to bi trebalo biti lako, jer o svemu postoji dokumentacija; međutim, bode oči činjenica da je glavni inžinjer obnove tada bio aktualni sisačko-moslavački župan, hadezeovac Žinić, koji danas opet određuje kako raspodijeliti interventna sredstva koja je vlada odobrila kao prvu pomoć.

Podrhtavanje tla još se nije ni smirilo, a odgovorni su se već uhvatili za gušu oko raspodijele novaca.

Gradonačelnik Petrinje Dumbović ogorčeno je reagirao na odluku vlade RH da im se od odobrenih 120 milijuna kuna interventne pomoći dodijeli sramotno malo, tek 30-ak milijuna smatrajući kako se time nepotrebno, po različitim principima, ne isključujući i etničke, politizira razdioba financijskih sredstava.

A, da isti tretman u poslijeratnoj obnovi nisu imala hrvatska i srpska područja, nikome nije tajna.

Plenković ga je pohitao (raz)uvjeravati kako puna pomoć tek slijedi, ali teško se oteti utisku da se uz humanitarne, opet sve više forsiraju i neki drugi, pragmatičniji kriteriji stranačke podobnosti.

Sve ovo, dakako u negativnom kontekstu podsjeća i na (još uvijek) neodgovorno Vladino upravljanje krizom izazvano pandemijom kovida 19.

Za cijeli niz očevidnih propusta u nepravodobnom donošenju mjera zaštite građana, veliku smrtnost oboljelih, izostanak proaktivne politike kojom bi se građanstvu objasnila potreba cjepljenja, izostanak pravih informacija o raznim vrstama cjepiva, čime se neodgovorno prepušta javni prostor za razne antivakserske dezinformacije, premijer Plenković odbija prihvatiti odgovornost, a predsjednik Sabora Jandroković spremno staje u obranu svog stranačkog šefa i kaže: „Dok traje borba s virusom govoriti o odgovornosti je promašeno.“

Ali, neće li biti kasno kad sve prođe; nepotrebno preminule nitko neće više vratiti među žive, a nakon što Vlada slavodobitno proglasi pobjedu nad korona virusom mrtvih se nitko više neće sjećati, izuzev njihovih najbližih.

I upravo sada, ničim izazvan (zar to nikomu nije čudno?), javio se kao baba iz bunila, notorni Vlado Šeks, čovjek za kojeg kažu da je politički izmislio Plenkovića, sa svojom inicijativom da predsjednika RH više ne biraju građani neposredno, već stranke u parlamentu.

Nije li to providan potez spašavanja vojnika Ryana, programirano preusmjeravanje pozornosti javnosti (čini se ipak neuspješno) s ključnih društvenih problema na benigne i efemerne stvari?

Kriza ne (od)umire, dapače šire se i Šeks je shvatio kako novim, uvijek zapaljivim inicijativama treba otvoriti novu bojišnicu ili barem privremeno Plenkoviću omogućiti predah dok ponovo ne pohvata sve konce u koje su mu pandemijom, a sada i potresom opasno počele kliziti iz ruku.

Svoju je inicijativu Šeks obrazložio činjenicom da kao jedan od autora tzv. Božićnog ustava od prije 30 godina želi kraju privesti posao koji ranije nije mogao, tj. poziciju predsjednika države svesti na pravu, odnosno protokolarnu mjeru.

Ali, ako mu je već (bilo) toliko stalo da svrši taj posao, zašto s takvim prijedlogom nije izašao ranije, primjerice dok je Pantovčakom stolovala Kolinda Grabar Kitarović?

Uostalom, zar nije aktualni predsjednik Z. Milanović, čiji je opoziv nedavno tražio upravo Šeks, još kao šef SDP i premijer vlade RH iznio ideju da se razmisli o oportunitetu izbora (njemački model?) čelnog čovjeka države u Saboru.

Slično su (ranije od Milanovića) predlagali dr Puhovski i dr Sokol, ali čuti Šeksa o tomu bilo nije.

Na pitanje novinara da prokomentira Šeksovu inicijativu, Milanović je samo kratko konstatirao: „On je licemjeran, mračan čovjek koji je nanio ogromnu štetu hrvatskom pravosuđu.“

Milanović je, što god o njemu netko mislio, danas u RH zapravo jedina stvarna, pa makar i ograničena alternativa Plenkovićevoj samovolji i HDZ-ovoj dominaciji, a višemjesečni fajt s premijerom najbolja je potvrda ove, za hrvatsku stranačku oporbu, ni malo laskave usporedbe.

Osim toga, pokazao se i kao neugodan kritičar Vlade, što u dogledno vrijeme, u zategnutoj situaciji u kojoj se RH nalazi, može biti sve opasnije po Plenkovićevu poziciju, posebice stoga, jer gotovo je sigurno kako Milanović razmišlja o novom mandatu i sve intenzivnije i uspješnije ulazi u prostore desnog centra, kojima je dosad suvereno vladao HDZ.

Razumljivo, u HDZ je pozvonilo na uzbunu, jer ako na parlamentarnim izborima Plenković i njegova stranka čak i pobjede, sigurno neće imati potreban koalicijski potencijal za sastavljanje nove Vlade.

Iskusni zloduh hrvatske politike Šeks to naravno dobro vidi i stoga je preventivna akcija rušenja predsjednika morala početi.

S ogledom na trenutne okolnosti Šeksova se inicijativa nije primila, dijelom čak ni u samom HDZ; Plenković se blago ogradio, rekavši kako u ovoj situaciji to ipak nije prioritet, ali željeni je cilj postignut; poruka je poslana: premijer raspolaže snažnim polugama (o)vlasti i moći (uključujući i tzv. duboku državu) i nikome, posebice Milanoviću neće dozvoliti da jača svoj utjecaj ili autonomno ponašanje.

Istina, za izmjene Ustava vezane uz novi način izbora predsjednika RH, Vladi u Saboru treba dvotrećinska većina, ali kad se male ruke HDZ i SDP slože, sve, baš sve se može.

Ako su se mogli dogovoriti da u Ustavni sud RH uđe takav lik kao što je Davorin Mlakar koji se u Austriji lažno predstavljao i tako bez ikakvih skrupula podizao novac s HDZ skrivenih stranačkih računa, onda se mogu dogovoriti o bilo čemu.

A predsjednik države izabran stranačkim dogovorom stvarno bi imao status i ulogu fikusa.

Stoga je potpuno u pravu Dalija Orešković, saborska zastupnica (Centar) i bivša predsjednica Vijeća za suzbijanje sukoba interesa kad kaže: „Glavni je problem što se RH pretvara u diktaturu jedne osobe“; stoga i nadalje šefa države trebaju birati građani neposredno, jer samo tako može imati legitimitet korektora izvršne vlasti i sve izraženijih Plenkovićevih ambicija da (o)vlada tuđmanovskim manirima.

Kako sada stvari stoje, posljedice stravičnog potresa će se postupno, teško, ali ipak nekako sanirati; protiv kovida-19 počela je vakcinacija, potrajat će, ali suzbijanje pandemije je izgledno, međutim ostaje veliko otvoreno pitanje: kako se rješiti Šeksovog pogubnog političko nasljeđa, jer trideset je godina, sustavno i duboko sijao sjeme zla koje je, čini se gotovo nemoguće iskorijeniti.