Vuk i sedam starčića

Prilično nepotrebno, doduše, jer je jasno da o drastičnim protuzaraznim mjerama i zatvaranjima više nitko i ne razmišlja; baš naprotiv, vodeće figure političko-medicinske vlasti iz dana u dan neuvijeno ponavljaju da operacije slične onima iz proljeća više ne dolaze u obzir.

Ipak, nastojeći osnažiti svoje argumente i što dojmljivije ilustrirati svoj stav, uvaženi kolumnist poslužio se imaginacijom i pozvao čitatelje da zamisle noćnu dramu čiji su glavni akteri gladni vuk i uspaničeni pripadnici plemena, vjerojatno nomadskog, ili možda indijanskog, jer žive u šatorima. U originalnoj izvedbi priča glasi ovako:

„Zamislimo da se gladni vuk noću ušulja među šatore brojnog plemena i napadne jednog starca koji odmah počne urlikati te zazivati pomoć. Nastane metež. Ratnici-lovci trče na sve strane, žene i djeca se drže skupa. Više ljudi uzvikuje: Vuk, vuk! Čini im se kao da ima barem deset vukova. Pale baklje. Vuk je shvatio da je u nevolji, pa se izgubio u mraku. Metež ne prestaje. Pale šatore jer je netko vidio da se vuk sakrio u šator. Panika se smiruje nakon nekoliko minuta. Od tabora ostaje zgarište“.

Kratkom literarnom avanturom kolumnist je, kako sam veli, želio naglasiti pogubne posljedice koje izaziva „radikalna reakcija temeljena na elementarnom ljudskom instinktu“.

U njegovu petparačkom prizoru jedino je vuk biće koje raspolaže kakvom-takvom inteligencijom (taj je shvatio da je u nevolji i onda se izgubio u mraku), dok se ljudska stvorenja, pomahnitala od straha, ponašaju kao destruktivne muhe bez glava, pretvarajući vlastitu nastambu u zgarište, premda ih je novinski pisac, zbog nekih razloga, predstavio kao ratnike-lovce, iz čega bi staloženiji čitalac mogao pomisliti da će imati više pribranosti prilikom noćnih i dnevnih susreta sa zvijerima.

Nije mi, dakako, namjera ulaziti u metaforičke sumrake ekonomskog analitičara, no čak i kada pogasim osjetljivije centre u mozgu i dobrohotno prihvatim izloženi naramak banalnosti, kada dakle uzmem zdravo za gotovo sve blentavo naštimane elemente predočene scene, i pametnoga vuka, i debilno pleme, i samoubilačku bakljadu, jedno me pitanje ne prestaje intrigirati: zašto je, naime, gladni vuk napao baš starca?

Zbog čega je, ušuljavši se noću među šatore, za obrok izabrao upravo osobu starije životne dobi? Jer mu se prva našla pod zubima? Jer od nje očekuje najslabiji otpor? Ili sasvim slučajno? Ako je slučajno, zašto je uopće trebalo isticati da mu je starac bio potencijalni izvor bjelančevina? Kakav je to naposljetku vuk koji, kraj obilja svježeg mladog mesa – jer pleme je, vidjeli smo, brojno – nasrće na žilavu starudiju?

Razlog zbog kojeg je starac smješten u središte kolumnistove poučne priče leži u njegovoj beskorisnosti. A u toj beskorisnosti još je i neuviđavan jer, vidjeli smo, odmah počne urlikati te zazivati pomoć. Da nije postupio tako iracionalno, da nije potaknuo pleme na paničnu reakciju, sve bi bilo drugačije: gladni vuk bi namirio svoje prehrambene potrebe i tiho odmaglio, bilanca štete bila bi minimalna, a – najvažnije – šatorsko naselje ne bi nestalo u plamenu, što će reći da ni ratničko-lovačko pleme ne bi bilo izloženo riziku da tokom ljute zime kolektivno skonča od studeni.

Iz vizure kapitalističkog racija, propisno nahranjenog idejama o zdravom tržišnom natjecanju – a ekonomski analitičar ponosni je vlasnik takvoga misaonog oruđa – starac spada u drugorazredni ljudski resurs, primjerak iz sorte otpada. Kao izvor nepotrebnog troška, on je netko zbog koga ne vrijedi dizati moralnu paniku i prepuštati se humanističkim kenjkanjima.

Novinski mudrac to nikada ne bi otvoreno priznao, jasna stvar, a osim toga i gladni vuk iz njegove priglupe priče simbolički dočarava kovid-19 koji je provjereno najpogubniji za staračku populaciju, pa dakle ima stvarnosno utemeljenje.

No upravo to je moment na koji vrijedi skrenuti pažnju: da se, umjesto starca, u čeljustima metaforičke zvijeri našlo dijete – tj. da korona ubija sličnije modelu španjolske gripe – kolumnistova racionalna prodika, skupa s pričicom o plemenu i divljoj životinji, raspala bi se u paramparčad. Ovako, ona najavljuje promjenu službene retoričke ambalaže i poslužit će razvijanju svijesti o ljudskoj strukturi koju nije šteta žrtvovati. Nakon praznih humanističkih fraza, nastupa doba prikladne artikulacije okrutnosti.

Kolumnist ne skriva te intencije ni kada se kreće izvan metaforičkog terena. U svome tekstu, na primjer, sve „one koji se boje ili misle da se drugi trebaju bojati“ upozorava da „neprestance licitiraju s ukupnim brojem mrtvih od kovida-19 u Švedskoj, prešućujući kako se dvije trećine tih smrti dogodilo u domovima za skrb“, jer bi valjda činjenica da je većina ljudi umrla u staračkim domovima trebala biti manje uznemirujuća.

Njegov kolega, također ekonomski analitičar, nastupajući prije neki dan na jednom televizijskom kanalu bio je još odrješitiji, pa su se u njegovim riječima sretno spojile vizije oslobođena biznisa i arogancija srednje dobi: „Neprihvatljivo je ograničiti ekonomiju zbog bezuvjetne zaštite najugroženijih“!

Uglavnom, starci ubuduće ne trebaju očekivati višak verbalnih skrupula. Umjesto da „odmah počne urlikati te zazivati pomoć“, isluženi dio populacije, kao permanentni trošak, treba stoički prihvatiti svoju realnu tržišnu validnost.

U tom je pogledu dobro imati na umu da poučne priče kolumnista dnevnog lista nisu suprotstavljene poziciji vlasti; naprotiv, one su dio medijskih priprema za proizvodnju pristanka koja će, kao i dosad, biti inicirana iz državnog vrha. Uostalom, ekonomski analitičar u proljeće nije imao ništa protiv restriktivnih mjera što su ih propisivali vladajući.

„Nekako se logičnijim čini da bi danas uz pomoć pametnih i strogih epidemioloških mjera trebalo zadržati bilo ekonomskih aktivnosti“, pisao je početkom travnja, zagovarajući „preuzimanje racionalnog rizika drakonskih epidemioloških mjera“.

No najmanje je riječ o preokretu. Dvije naizgled potpuno suprotstavljene strategije Vlade i Nacionalnog stožera civilne zaštite – ona proljetna, kad je zaraza suzbijana uz pomoć policijske države, brutalne represije i neustavnog ukidanja građanskih sloboda, i ona ljetna, kada je zaraza stimulirana agresivnom bitkom za svaku turističku dušu, forsiranjem masovnih okupljanja, ukidanjem svih mjera i poticanjem građana da strahom ili maskama ne kvare ambijent sigurne destinacije – zapravo upućuju na biopolitičku (ili bioekonomsku?) konzistentnost.

Proljetos je uz pomoć medicinski potpomognute diktature i što nižeg salda oboljelih i mrtvih trebalo stvoriti uvjete za povoljnu reprodukciju vlasti na prijevremenim izborima i osigurati corona free tržište za prihod od turizma, da bi se tokom ljeta turistički profit nastojao zubima i noktima umnožiti, i to po cijenu značajnog povećanja broja oboljelih i mrtvih, pa se naposljetku Hrvatska plasirala među najokuženije zemlje u Europi. Sve je dakle investicija. I štednja i potrošnja života u funkciji su političke i ekonomske dobiti.

U narednoj fazi, uz pomoć novinskih bajanja o vukovima, starcima i nepotrebno uspaničenom plemenu, trebat će se riješiti preostalih humanističkih tlapnji i pretjerane bolećivosti prema onima koji su izgustirali život, a sada na teret zajednice glođu neproduktivni višak. Eto najavljene konture novog normalnog: kapitalizam, umjesto da se prepušta očaju i srozavanju bilanci, prepoznaje saveznički potencijal kovida-19.