Vukovar, jedna d(r)uga priča

… istina, kako kaže gradonačelnik Penava u nešto skromnijem formatu; međutim, budući taj datum ima ogroman simbolički značaj i za grad, ali i svekoliku Hrvatsku (Plenkovićeva  vlada promjenom Zakona o državnim blagdanima proglasila ga je neradnim) „žrtva Vukovara se mora obilježiti i poslužiti kao primjer kako humano djelovati u krizi“.

Uostalom, tko bi uopće bio taj koji bi se u vladi zarad kojekakvih epidemioloških restrikcija usudio na bilo koji način braniteljima ograničiti dostojanstveno obilježavanje ove velike obljetnice?

Iako je stanje s eskalacijom korone u RH dramatično, pooštravanje mjera možemo očekivati tek po svečanom odrađivanju vukovarske priče.

Naravno, Koloni sjećanja će nazočiti, kako i priliči cijeli državni vrh, iako iz nekih oporbenih redova (recimo Stranka s imenom i prezimenom Dalije Orešković) predlažu da bi ove godina kolona trebala biti reprezentativna upravo po tomu što u njoj ne bi bilo političara i da bi to bio pravi dokaz uspostave, barem početnih oblika, toliko obećavane nove normalnosti, u protivnom i dalje će sve ostati po starom: Hrvatska će se žrtvama Vukovara iznova pokloniti tek na jedan dan, a sve samo kako bi se političari i politika i dalje, tijekom cijele godine mogla komotno i beskrupulozno (o)koristiti vukovarskom tragedijom za svoje sebične svrhe i interese.

A, da je tomu tako svjedoči i nedavni eksces do kojeg je došlo povodom svečanog otvorenja obnovljenog vukovarskog vodotornja, „simbola otpora velikosrpskoj agresiji“, pretvorenog u Memorijalni centar u kojem se želi dočarati „ta strašna nikad dovoljno ispričana priča vukovarske Guernice“, kad HTV kontroliran Plenkovićevom vladom i HDZ nije niti na jednom od svoja četiri programa prenosio ovaj događaj, što bi do jučer naprosto bila nezamisliva stvar.

Aktualni gradonačelnik Vukovara i donedavno uzdanica Plenkovićeva HDZ Ivan Penava, koji je uoči nedavnih parlamentarnih izbora napustio stranku i pretrčao u redove izrazito desničarskog Domovinskog pokreta Miroslava Škore, ovakav postupak HTV je ogorčeno je okarakterizirao nacionalnom sramotom, ali i činom premijerove odmazde koji mu ne može oprostiti što ga je u finišu izborne trke izdao, a još i više što se ne može pomiriti s političkim gubitkom Vukovara, u kojem je lokalni HDZ, nakon godina vladavine izgubio vlast.

A, Plenkoviću je Vukovar kao „simbol hrvatske žrtve i vrhunac stoljetne borbe za samostalnu državu“, u kojoj je HDZ dao najveći doprinos i bez kojeg zapravo hrvatske države ne bi ni bilo, politički isuviše važan da bi ga tek tako (o)lako prepustio Penavi i konkurenciji iz Domovinskog pokreta.

Naravno, mit o HDZ kao tvorcu samostalne i neovisne Hrvatske samo je jedna u nizu hadezeovskih laži i paralaži na temelju kojih se već godinama gradi ova država u kojoj su sve civilizacijske vrijednosti korumpirane, izokrenute i(li) do besmisla devalvirane.

Dakle, oko Vukovara se već godinama igraju ovakve i(li) slične prljave i bezočne igre u kojima su vladajuće nacionalističke elite bez ogleda na silna zaklinjana u žrtvu Vukovara, zapravo posvema indiferentne prema boli i nesreći svih onih koji su u tim strašnim ratnim vremenima i događanjima izgubili svoje najmilije, a pri tomu ne prežu čak niti od najprizemnijih instrumentalizacija, sve samo kako bi se održali na vlasti i zacementirali svoju moć za vijeke vjekova.

Tako je stvorena specifična nacionalistička psihopatologija u kojoj je sve nenormalno nužno postalo normalnim: klijentelizam, korupcija, ustašovanje, lopovluk, etnička, vjerska, spolna, rodna i svaka druga diskriminacija, otvorena antisrpska retorika i potpirivanje antisrpskih tenzija, a moglo bi se još poprilično toga nabrajati, osnova su trajnog primitivnog nacionalističkog podkusurivanja, ali i fatalne privlačnosti između HDZ i Domovinskog pokreta.

Uvijek kad za opravdanje ekonomske krize, nezaposlenosti, galopirajućeg siromaštva itd. ponestane argumenata: rat, velikosrpska agresija, Pupovčevi Srbi, komunisti, antifašisti, Židovi, masoni… dežurni su krivci za sve hrvatske nevolje.

I stoga uvijek (za)čudi kako i zašto Pupovac i njegov SDSS pristaju ući u takvu vladu HDZ i držati im lopovske ljestve; zar je moguće da su toliko naivni i ne vide kako za malu korist, primjerice elektrifikacije srpskih zasoka (koja tamošnjem stanovništvu nesumnjivo mnogo znači), dugoročno samo gube na političkoj, pa i moralnoj vjerodostojnosti?

Hrvatska je danas, po svim ekonomskim pokazateljima, kao i po pitanjima pravne sigurnosti i zaštite svojih građana i uopće razine (p)ostvarenja europskih civilizacijskih vrijednosti na samom začelju EU.

A, to su boljke tipične za društva i zajednice u kojima dominiraju nacionalističke strasti, sablasti i isključivosti; nacionalizam je biljka koja se uspješno razvija samo ako se brižljivo i pozorno, sustavno zaliva.

Zločin(c)e treba kažnjavati, a ne relativizirati i opravdavati, bez ogleda radi li se o Jasenovcu, Bleiburgu,Vukovaru, ili Srebrenici, uz važnu napomenu kako se svi ovi zločini moraju i povijesno kontekstualizirati; u protivnom ih izjednačavanjem banaliziramo i iznova nanosimo nepravdu (nevinim) žrtvama.

Hrvatice i Hrvate, kao i sve druge građane RH, vladajuća politika stalno opominje i podsjeća kome moraju biti zahvalni za slobodu koju uživaju i za „sreću što su se rješili mrskog jugokomunističkog režima i velikosrpskog imperijalizma“.

Čini se kako su naši životi jednostavno satkani od mitova zahvalnosti: do raspada Jugoslavije, morali smo biti zahvalni partizanima i Titu za sve što (ne)imamo, a nakon stvaranja slobodne i neovisne RH, tu istu zahvalnost smo delegirali Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, bez kojih, kako nas uvjeravaju, naprosto ne bi bilo.

Dakako, uz dužno poštovanje za svačiju žrtvu, sve su to puste besmislice, ali svako njihovo problematiziranje odmah izaziva lavine žestokih osporavanja i optužbi, pa tako i (to posebice) kritičko propitivanje vukovarskog mit.

Pitanja poput: što se to uoči rata 1991. događalo u gradu, tko je tu srbovao, a tko hrvatovao (i s kakvim posljedicama), kakva je u svemu tomu bila uloga Tomislava Merčepa, kako je i zašto je došlo do masakra hrvatskih policajaca u Borovu, jesu li Glavaš, Šušak i društvo uistinu provocirali tamošnje Srbe, želeći ih zaplašiti pucajući iz zolje i slično, u najmanju ruku smatraju se zlonamjernim.

U čemu je bila krivnja (ako je bila?) zapovjednika obrane Vukovara Mileta Dedakovića Jastreba dok je trajala opsada grada, jesu li optužbe na račun Tuđmana da je svijesno žrtvovao grad, a sve samo kako bi što prije ishodio međunarodno priznanje Hrvatske istinite; pitanja je puno, a istinitih, adekvatnih odgovora malo.

To, međutim ne treba čuditi nikoga; uostalom, zar bivši šef HDZ, T. Karamarko nije, i to ne tako davno, jasno postavio političke okvire (ne)dozvoljenog promišljanja Domovinskog rata?

U privatnosti svoga doma svatko može misliti što god hoće, ali u javnosti „neupitne vrijednosti Domovinskog rata“ su nedodirljive.

Ali, razigrana i nesputana antisrpska retorika malo kome para uši; uvredljive desničarske, šovinističke eskapade iz kojih kulja mržnja naprosto su (p)ostale toleriranom konvencijom, a u svemu tomu spremno im sekundiraju dijelovi političkih elita, braniteljskih udruga, kao i rimokatoličke crkve, sve sami temeljni stupovi hrvatskog društva.

I zar onda može ikoga razumnog začuditi kako i zašto od prava hrvatskih građana srpske nacionalnosti u Vukovaru (ćirilično pismo, respektiranje prava Srba kao nacionalne manjine pri zapošljavanju u državnim i javnim ustanovama…) osigurana Ustavom i zakonima RH nema i još dugo neće biti ništa.

Navodno se još nisu stekli uvjeti, a kad će i hoće li se konačno početi primjenjivati postojeći zakona, sam Bog zna.

Iako se HDZ-ovci s krajnjim prezirom odnose prema Titu, u potpunosti su usvojili njegovu maksimu kako se zakona ne treba držati kao pijan plota.

Penava već unaprijed otvoreno sumnja u predstojeći popis stanovništva (jednako tako ne priznaje ni onaj iz 2011), jer će među popisivačima biti i Srbi, a tko im to u RH, nakon svega, uopće više može vjerovati.

Tko može biti siguran da nam neće opet nešto podvaliti.

A, da je tomu tako, zar dokaz nisu njihovi opetovani zahtjevi za nacionalno odvojenim vrtićima i školama, drsko pozivanje na Ustav, na svakom koraku siju mržnju, a sve im to Plenković tolerira, samo kako bi očuvao parlamentarnu većinu, koju mu svojim glasovima osiguravaju Pupovac i njegovi Srbi.

A, tko je našim, hrvatskim žrtvama, pita se Penava, nakon pada Vukovara osigurao bilo kakva prava?

I nesporno tu je u pravu, to je istina, ali jednako je tako istina i da srpske žrtve nitko ne spominje a, možda su i to bili ljudi?

Svako populističko uvezivanje, bilo s hrvatske, bilo sa srpske strane kojim se priča o zločinima svodi isključivo na nacionalnu i(li) političku razinu, a pri tomu u potpunosti negira, ignorira ili zapostavlja ona ljudska, humana, tj. žrtvoslovna dimenzija (p)ostaje sumnjiva roba s felerom kojom se želi zamagliti suština strašnih, počinjenih zločina.

A, upravo najveći domoljubi, ma što to značilo (a stvarno ne znači ništa), najveći su uvaljivači ovog politički opasnog bofla, koji mržnjom kontaminira i nove generacije dobrog dijela mladih Hrvata i Srba koje s puno entuzijazma nastavljaju ovu neslavnu i sramotnu tradiciju međusobnog optuživanja i prozivanja.

Srbi su Vukovar u ratu ubili i do temelja devastirali; u miru su ga Hrvati pokorili i učinili zatočenikom vlastite žrtve, umjesto da ovaj grad (p)ostane i bude test tegobnih hrvatsko-srpskih odnosa u kojima su, koliko god to nekome bila nepodnošljiva misao, i Hrvati i Srbi imali u svojim odnosima daleko više svijetlih negoli mračnih trenutaka.

A ti odnosi ujedno su i lakmus kojim provjeravamo razinu međusobnog povjerenja i razvoja u dostizanju europskih vrijednosti kroz koje jedino autentično legitimiramo i (s)misao naše nacionalne uljudbe.