Who the fuck is next?

To neumoljivo pravilo moglo bi u narednom periodu prouzročiti ozbiljne probleme tehničke naravi predsjedniku Stranke i Vlade Andreju Plenkoviću.

Tek nakon što je saborski zastupnik HDZ i gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić uhapšen zbog optužbe za korupciju u tzv. aferi Janaf, i nakon što je na njegovo mjesto u parlamentu uskočio Mato Čičak, dosadašnji načelnik općine Rugvica, predsjednik Skupštine Zagrebačke županije i tajnik HDZ Zagrebačke županije, u javnost su dospjeli dokumenti koji pokazuju da je ovaj drugi prije nekog vremena, prilikom izmjene prostornog plana općine Rugvica, prenamijenio vlastito poljoprivredno zemljište u građevinsko, a također i zemljište svoga oca Jure, povećavši time cijenu kvadrata za nekih dvadesetak puta.

Dokumenti upućuju da je Čičak jeftino poljoprivredno zemljište kupio neposredno prije izmjene općinskoga prostornog plana, računajući dakle da će, koristeći moć koju osigurava politička funkcija, kupljenim parcelama u kratkom roku umnožiti vrijednost.

Uz to, u medije su prispjeli i dokumenti koji sugeriraju da je novi saborski zastupnik HDZ, dok je bio načelnik Rugvice, dao unosan posao tvrtki Kreše Peteka – također friško uhapšenog zbog optužbe za davanje mita u tzv. aferi Janaf – devet mjeseci prije nego što je objavljen javni natječaj.

Zasad, Čičak se brani tvrdnjom da je na spornome ugovoru bio pogrešno napisan datum.

Uglavnom, u saborsku fotelju HDZ zastupnika osumnjičenog za korupciju, upražnjenu nakon što je dotičnog policija pospremila u zatvor, zasjeo je novi HDZ zastupnik osumnjičen za korupciju.

„On sve sam mora pojasniti, najprije javnosti, a onda i meni kao predsjedniku stranke“, odgovorio je premijer Plenković novinarima na pitanje o optužbama za korupciju zastupnika koji je zamijenio zastupnika optuženog za korupciju.

No pitanje na koje nije odgovarao, a koje mu je bez sumnje grozničavo bubnjalo u glavi, bilo je sasvim drugo: Who the fuck is next?!

Postoji li uopće fuckin’ sljedeći, a da se za njim ne vuku kriminalni repovi?

Kako takvog stvora pronaći u HDZ?

Možemo li to neobično biće nekako izmisliti, kad je već parlamentarna većina do te mjere krhka da ovisi o jednom glasu?

Kako iz silosa ispunjenog kukoljem izvući zrno žita?

Bolje od bilo koga drugog Andrej Plenković razumije da su kadrovski resursi partije kojom rukovodi obilježeni kroničnom nestašicom individua čistih ruku.

Lov na HDZ političara koji se nije okoristio stranačkim utjecajem i političkim položajem radi ostvarivanja imovinske ili neimovinske koristi nalik je traženju igle u plastu sijena.

A tko u ovim gorkim vremenima, kad narodu treba osigurati barem skromnu zimsku ispašu, ima vremena kopati po sijenu?

Premijer, kojega je upravo takav sustav vrijednosti izbacio na rukovodnu površinu, u tom pogledu baštini i impresivno osobno iskustvo.

Njegova vlada iz prošlog mandata je poslije kraćeg vremena pretvorena u masovnu grobnicu; dekapitirano je ukupno četrnaest ministara, dvostruko više nego što ih je ostalo iz izvorne postave, a više od polovice njih zbog ozbiljnih sumnji za korupciju, zloupotrebu položaja i druge kriminalne nestašluke.

Sada, na samome početku novog mandata, za pola njegovih ministara se doznalo da su bili redovni gosti u ilegalnoj točionici Dragana Kovačevića, elitnoj jazbini gdje su se dijelila mita, dogovarali poslovi i gdje se razvijala živopisna trgovina utjecajima.

Uzme li se u obzir pragma političkog opstanka, koja podrazumijeva što potpunije odsustvo morala, Plenković u takvim okolnostima i nema drugoga izbora nego da vladajućoj kriminalnoj bandi pripisuje protukriminalno poslanje.

Radi toga svakodnevno papagajski ponavlja da družina s njim na čelu vodi beskompromisnu borbu protiv korupcije.

Zašto ponavlja?

Ponavljam, ponovio je jučer u Našicama, a prekjučer u Bruxellesu, jer imam dojam da nisu svi dobro razumjeli našu borbu protiv korupcije.

Neumornu reprodukciju te šuplje fraze – o beskompromisnoj borbi protiv korupcije – sad već zahvaljujući ažurnome medijskom posredovanju registriramo kao stalnu, uspavljujuće dosadnu zvučnu kulisu, poput glogotanja, što bi naposljetku zaista trebalo dobro razumjeti i shvatiti ozbiljno: to je zvuk kanalizacije koja promiče ideal pitke vode.

Uostalom, model izmjene mjesta između Barišića i Čička, a sutra između Čička i nekoga trećeg, upućuje upravo na protočnost kao glavnu odliku sistema. Kako korumpirani kadrovi otječu, tako korumpirani kadrovi dotječu.

Na taj se način trajno održava kreativni kriminalni ugođaj i u isto vrijeme vodi stalna bitka protiv korupcije. Bitno je da stvar cirkulira.

Izdvojimo li samo zadnju etapu HDZ državotvorne epopeje, jasno se vidi da je u igri strateški modus operandi: otkad je zasjeo na premijersku funkciju Andrej se Plenković beskompromisno bori protiv korupcije, a korupcija beskompromisno cvjeta.

Baš zato što je nemoguća, misija je neizbježna.

Drugim riječima – sami je rat protiv korupcije vid korupcije.

U taktičko-ciničkom pogledu manevar jako sliči trenutnom ideološkom pozicioniranju vladajuće partije u desni centar – iliti politički mainstream, kako ga voli nazivati premijer – i njezinu napadnom distanciranju od desnog radikalizma.

U praksi to znači, kao što smo vidjeli, ceremonijalno osuđivati eskapade romantizacije ustaštva i u isto vrijeme zakonski legalizirati ustaški pozdrav Za dom spremni.

Puna istina o toj principijelnosti u oba sektora ukazala se, na primjer, u onoj vili za iznajmljivanje smaknutoga ministra Lovre Kuščevića – podignutoj od zarade stečene zloupotrebom političkog položaja – gdje je policu iznad kamina, kao podsjetnik turistima na slavnu historiju zemlje u kojoj ljetuju, ukrašavala ljupka fotografija Ante Pavelića.

Doduše, i novi je HDZ saborski zastupnik Mato Čičak u kolovozu prošle godine na Facebooku razdragano lajkao poklič Za dom spremni, a kad ga je portal Index zaskočio u navijačkome zanosu i objavio faksimil njegova doprinosa raspravi na društvenoj mreži, hitro se zbrojio i ponudio objašnjenje slično pogrešno napisanom datumu od prije neki dan: „Iskreno, nisam vidio što sam lajkao. U gužvi sam nehotice pritisnuo lajk, ubuduće ću biti oprezniji“.

Na pitanje novinara kakav je inače njegov stav o ustaškome pozdravu, isporučio je odgovor koji vrijedi citirati u cijelosti: „Suvremena hrvatska država temelji se na vrijednostima Domovinskog rata, žrtvi i hrabrosti hrvatskih branitelja, te učenju dr. Franje Tuđmana, a nipošto ne na naslijeđu bilo kojeg totalitarnog režima ili propalih ideologija“.

Prepoznajete taj robotizirani leksik i tu zvučnu monotoniju? Da, da, to je isto glogotanje: kanalizacija koja promiče ideal pitke vode.

Ono dakle što zbilja treba dobro razumjeti kod veličanstvenog okršaja hrvatskog režima s korupcijom jest činjenica da je vladajuća partija, koja je davnih dana sebe izjednačila s državom, napučena čičcima od krvi i mesa, a ne ljudima od časti i poštenja.

Šefu parade ne ostaje drugo nego nadzirati spektakl njihove fluktuacije, jer bi trajno eliminiranje čičaka predstavljalo kraj HDZ, a bogme i obratno.

Davna napomena jednoga marginalnog kroničara da „nije preporučljivo hrvatsku političku korupciju i Hrvatsku demokratsku zajednicu promatrati kao odvojene fenomene“ dobiva na uzbudljivosti svaki put kad druga najavi beskompromisni obračun s prvom, a to se u zadnje doba događa sve učestalije.

Kirurškim putem odstranjivati rak s karcinoma je, naravno, potpuno sumanuto, no smisao leži u tome da je operacija stalno u toku.