Za ekumenu, a protivu celibata, Vatikanu usprkos

Robert Volič je rođen 9. kolovoza 1938. godine u Filipovu, koje se danas zove Bački Gračac, u bivšoj Jugoslaviji, današnjoj Srbiji. Odatle su Robert i njegova obitelj bili prisilno iseljeni 1946. godine u poslijeratnom valu progona svega što je bilo „njemačko“, bilo što krivo ili ne bilo. Šesnaesto godišnji Robertov brat je ubijen, dok su tada šestogodišnji Robert i njegova baka i tri rodice oterani u logoru Gakovo. Odatle su, pak, 1946. godine „uspjeli pobjeći“, a u stvari su bili istjerani kao „nepodobni element“. Preskočimo Robertovo djetinjstvo u porušenoj i poniženoj Njemačkoj, zabilježimo tek da je Robert Colič studirao između 1960. i 1964. godine katoličku teologiju na Albert-Ludvig-univerzitetu u Frajburgu i na Ludvig-Maksimilian-univerzitetu u Minhenu. Zaredio se za svećenika 1965. da bi 1974. godine bio promoviran u doktora teologije. Uslijedila je vrtoglava karijera da bi 2003. godine bio izabran i za nadbiskupa dioceze Frajburg i Brisgau, a 12. veljače 2008. i za predsjedavajućeg Njemačke biskupske konferencije.
U brojnim intervjuima od tada Robert Colič se odlučio da ne skriva što misli. U najizvikanijem od njih, datom magazinu „Der Spiegel“ (16. 02. o.g.), izjasnio se protivu „zabrane mišljenja“ unutar KC. Najspornije je bilo što je iznio i mišljenje da celibat „nije teološki neophodan“. Coličevo otvoreno zalaganje za novo promišljanje kanona zabrane ženidbe za katoličke svećenike nije, dakako, iznenadilo one koji znaju da KC u Njemačkoj muku muči s manjkom svećenika. Od 1990. godine pa do danas u ovdašnjoj KC je, naime, manje 4.200 svećenika, dok ih je 1990. godine još bilo 15.000 sada ih je svega 10.800. Zalaganje novog predsjedavajućeg je, dakle, iznuđeno, ali je ono i svježi povjetarac u ustajaloj instituciji kakva su KC i Vatikan…
Moguće je, ne isključuje Colič , da je „povezanost svećenstva sa neženstvom pozitivno za svećeničku djelatnost, ali teološki gledano neženstvo nije nužno“. Uostalom, „obveza celibata“ nije spomenuta u Novom testamentu, dakle Bibliji, a većina Isusovih sljedbenika (misli na apostole) su bili oženjeni. Pravno-obvezujućim „celibat“ postaje tek u srednjem vijeku, i to samo u Rimskoj crkvi. Pravoslavna, sestrinska kršćanska crkva ne poznaje instituciju „celibata“ za obično svećenstvo, nego samo za biskupe i monahe. Kada bi se Colič pitao bila bi „obveza celibata“ životno pravilo za svećenike koji to hoće, ali ne obvezni crkveno-pravni propis.
Coličeva inicijativa u suštini podrazumijeva lagana i tzv. lokalna labavljenja, koja bi značila da se crkvenim, pa i svećeničkim poslovima mogu baviti i u profesiji i u braku oprobani ljudi, tzv. viri probati. O ovim i drugim tzv. moralnim pitanjima može odlučiti, pak, samo Koncil, jer bi rastanak od celibata predstavljao revoluciju unutar KC, kaže Colič, koju ne bi moglo slijediti konzervativno svećenstvo koje dolazi iz Afrike i Latinske Amerike, ali i iz Poljske i Španjolske. Uslijedile su lavine kritike, javno su se „ponovnom otvaranju stare rasprave“ suprotstavili nadbiskupi Ludvig Miler iz Regensburga i Valter Miksa iz Augsburga, pa su Colič osobno i njegovo tajništvo ovih dana bili prezaposleni pišući poslanice na sve strane, kako bi smirili pobunu koju organiziraju njegovi konzervativni protivnici.
Inače, u ovih desetak dana dr Colič je zatražio i otvaranje KC „prema novim društvenim grupiranjima“, što i nije drugo do uvažavanje homoseksualaca i drugih manjinaca, ne samo seksualne naravi. Država može i treba donositi pravila kao što su „unijeta bračna partnerstva“, pozdravio je Colič izrijekom ovu pravnu novinu, ali ovu bračnu zajednicu ne treba, ipak, izjednačavati u svemu s bračnom zajednicom muža i žene, pojasnio je dodatno Colič više zbog svojih konzervativnih protivnika. Kritički se Colič umiješao i u diskusiju o „dječjim jaslicama“. Izložio je posve suprotno mišljenje od kardinala Mejsnera iz Kelna, koji propagira da je ženi mjesto u kući. U jednom drugom intervju je zauzeo veliku distancu naspram Kršćansko-demokratske unije (CDU), jer se „jako približila neoliberalnim tezama, pa postoji opasnost da izgubi iz vida i dovede u opasnost socijalnu tržišnu privredu i sve što je socijalno“. Suprotstavio se i nipodaštavajućem odnosu Vatikana prema EKD- Njemačkoj evangeličkoj crkvi. „EKD je jednostavno druga crkva“, koja se ima uvažavati, poručio je Colič, iako znade da Benedikt XVI ignorira i sam govor o EKD-u. Upravo zbog svega toga je Coličev izbor toplije pozdravljen u EKD-u, nego u samoj KC, posebice u njenim konzervativnim dijelovima.
O tomu kako je i zašto Colič izabran ne prestaje da se spekulira u konzervativnom tisku i u dijelovima KC, o čemu uredno izveštava i Špringerov „Die Welt“. Navodno se 12. veljače radilo o „liberalnoj zavjeri“ u režiji kardinala Lehmana, koji je tako odstupio da zaskoči „konzervativno krilo“ okupljeno oko nadbiskupa iz Minhena Rajnharda Marksa i nadbiskupa iz Augsburga Valtera Mikse.
Colič se zalaže svim srcem za ekumenu, ne samo s evangelistima. Ne libi se kazati da podržava izrijekom i pravo muslimana da i u Njemačkoj grade svoje bogomolje kakve žele, s munarama, dakako. Ali, Colič se ne libi niti uputiti kritike Turskoj, koja je vrlo agilna u svezi zahtijeva za vjerskim islamskim slobodama u Zapadnoj Evropi, a vrlo rigidna prema pravima kršćana u samoj Turskoj. „Bez religioznih sloboda ne smije Turska u EU“, poručio je nadbiskup Colič, založivši se explicite i za „gradnju crkvi i više religijske slobode u Turskoj“!