Zablude o moći nauke

Sa ključnim igračima na obje strane ove vododjelnice: Kopernik, Galilej, Kepler, NJutn, Lajbnic, Huk, Bernuli, Linej, Lavoazje i drugi.

Pošto je relativna nezrelost nauke u kontekstu cjelokupnog ljudskog istorijskog iskustva nepobitna, postavlja se pitanje da li je nauka imala dovoljno vremena da sazri kao naša bezupitna alatka za razumijevanje i mijenjanje svijeta.

Ovdje moram da citiram jednog od mojih intelektualnih istomišljenika, fizičara i nobelovca Eugena Vignera:

„Ne postoji nijedan prirodni fenomen uporediv sa naglim i očigledno nenamjerno tempiranim razvojem nauke, osim možda kondenzacije superzasićenog gasa ili eksplozije nekih nepredvidljivih eksploziva. Hoće li sudbina nauke pokazati sličnost sa nekim od tih fenomena? Zapravo, ako nepristrasno sagledamo brzi razvoj nauke i čovjekove moći, možemo samo da strahujemo od alternative. Sasvim je sigurno da čovjek nije bio u stanju da prilagodi svoj duhovni svjetonazor odgovornosti koju mu je njegova uvećana moć nametnula, tako da moramo strahovati od katastrofe kao posljedice ovog neprilagođavanja.“

Perspektiva modernog čovječanstva bazira se na otprilike 300 godina staroj sposobnosti da se analizira i manipuliše s malenim dijelom prirode. Pa ipak, moderni čovjek vjeruje da je njegova ograničena i malena vremenska perspektiva dovoljna da napravi sveobuhvatnu viziju prirodne istorije duge petnaest milijardi godina i omogući mu da planira daleko u budućnost.

Mnogi mrtvi i rijetki živi mislioci smatrali su ili smatraju da čovjekov tehnološki napredak, čije je gorivo nauka, predstavlja ekvivalent sjekire koja će nam odsjeći glavu. Jedan od novijih doprinosa ovome načinu razmišljanja jeste knjiga Martina Risa „Naše posljednje stoljeće“. Šanse da ćemo vidjeti neku verziju sjekire nad glavom u akciji do kraja ovog vijeka su 50 odsto. Najvjerovatnija forma sjekire je neka od modernih tehnologija koja može da se otme čovjekovoj kontroli.

Međutim, daleko od toga da ja vidim nauku kao neku bezvrijednu ljudsku aktivnost. Naprotiv, nauka je zadivljujuće dostignuće čovječanstva. Problem je u tome što čovjek ne razumije njena ograničenja.

Šta je u stvari nauka? Unajkraće, to je jedna empirijska vježba rukovođena principima logike i matematike putem specifičnog metoda poznatog kao naučni metod.

Krajnji cilj nauke je saznavanje istine o svijetu. Međutim, problem nastaje onda kad dođe do sukoba oko toga šta je istina. Naučnici deterministi smatraju da je jedina mjerodavna istina ona po mjeri čovjeka. To vam je vrsta istine u kojoj je čovjek glavni arbitar istine. Čovjek odlučuje šta je istinito, a šta nije. Druga vrsta istine je istina svijeta ili istina prirode. Priroda je arbitar koji odlučuje šta je istinito, a šta nije. Arbitražne sposobnosti prirode su van domašaja čovjekovih kognitivnih sposobnosti. Naučnici indeterministi se slažu sa pojmom istine definisanim na ovaj način. I ja sam pobornik ove ideje.

Vrijeme je da sumiram. Za mene dogmatizam moderne nauke postaje najočigledniji kada se ona procjenjuje iz perspektive prirode. Ja vidim nauku kao prirodni fenomen. Ona je biološki otisak čovjeka s mnogobrojnim formama. Čovjek je u stanju da cijepa atome, selektivno ubija mikrobe, mijenja gene drugim vrstama, analizira u detalje i mijenja vlastite gene, uništava gradove nuklearnim bombonama, leti na Mjesec, pravi nove materijale kao što je grafen, pravi kosmičke stanice, pravi životinje iz somatskih ćelija, šalje svemirske letjelice na Mars, dostiže bilo koju tačku na planeti za sekundu ili dvije preko digitalnih medija ili lično za manje od 24 sata, kao i mnoge druge stvari. Ta planetarna dominacija moguća je zato što je čovjek u stanju da stvara i akumulira naučno znanje. Sudeći po stepenu našeg oslanjanja na nauku danas, i u doglednoj budućnosti, neminovno se nameće zaključak da je nauka dominantna kolektivna osobina čovjeka kao biološke vrste.

Ako se složimo s konstatacijom da „ništa u biologiji nema smisla osim u svjetlu evolucije“, sasvim je legitimno posmatrati nauku u svjetlu evolucije. Čovjek bez nauke je čovjekoliki majmun koji misli. Nijedno od gorepomenutih dostignuća, koja nama izgledaju sasvim obična, naši preci u prednaučnoj epohi čovječanstva nisu mogli ni zamisliti. Naša najveća dostignuća prije nauke uključuju ograničeno korišćenje primitivnih tehnologija, izum poljoprivrede, sposobnost stvaranja odličnih literarnih, arhitektonsko-građevinskih i umjetničkih djela, kao i sposobnost filozofiranja. Kompletna predistorija i istorija sve do 18. vijeka mogu se nazvati prednaučnim periodom ljudske evolucije. To je ukupno 200.000 godina, ili skoro cijela evoluciona egzistencija anatomski modernog čovjeka, poznatog po latinskom terminu Homo sapiens.

Međutim, s naukom na sadašnjem stepenu razvoja, moderni čovjek predstavlja najveću prirodnu snagu koju je evolucija ikada stvorila. Ovo je u liniji sa Vignerovim razmišljanjem. Kao fizičar, mislio je da je jedini prirodni fenomen uporediv sa naukom „eksplozija nekog nepoznatog eksploziva“. Biolozi bi vjerovatno parafrazirali Vignera na sljedeći način. Spektakularni skok čovjekolikog majmuna koji misli, iz relativne evolucione opskurnosti do sadašnjeg gospodara planete koji posjeduje moć kakva ranije nije postojala u biološkom svijetu, vjerovatno je jedan od najvećih skokova u istoriji prirode.

Šta je onda dogmatizam kao bitna odlika ovog spektakularnog skoka? Poigrajmo se Vignerovim riječima iz gorenavedenog citata da bismo došli do odgovora. Dogmatizam nauke je rezultat „neprilagođavanja“ „duhovnog svjetonazora“ mislećeg čovjekolikog majmuna „odgovornosti koju mu je njegova uvećana moć nametnula“. Moj termin za „duhovni svjetonazor“ je „način razmišljanja“. Moj termin za „uvećanu moć“ je „najveća prirodna snaga na planeti“. Moj termin za „neprilagođavanje“ je „dogmatizam nauke“.

Drugim riječima, „način razmišljanja“ mislećeg majmuna previše je dogmatičan za njegov status „najveće prirodne snage na planeti“. Ili još prostije, ako se naučno-tehnološki proces sublimira i izrazi u formi simboličnog materijalnog proizvoda, najpogodniji tipični simbol antropocena bio bi – supersoničnim avionom. Opis čovjekovih mentalnih vještina na evolucionoj skali u formi slične analogije sugerisao bi da njegov „način razmišljanja“ nije na nivou vještog pilota sposobnog da upravlja supersoničnim avionom, nego na nivou upravljača konjskih kola, simbola prethodne geološke epohe holocena.

Znači, dogmatizam nauke može se metaforički tumačiti kao ubijeđenost upravljača stočnih kola da su njegove vještine dovoljne za upravljanje supersoničnim avionom. To je očigledno recept za katastrofu. Da li su obrisi pakla zaista vidljivi? Da li je sjekira koja prijeti da nam otfikari glavu već podignuta? Naravno, na ova pitanja je teško odgovoriti. Mnogi misle da su odgovori pozitivni. Naš zadatak je da krenemo na put. Nadajmo se da će nam novo iskustvo koje na putu steknemo dovoljno izbistriti um kako bismo, ako ništa drugo, ova pitanja razumjeli jasnije.

Deterministička nauka postala je ideologija koja vjeruje u predvidljivost svijeta i to da je čovjekov um u stanju da razumije svijet u potpunosti. Isključuje se alternativna mogućnost indeterminizma prirode i svijeta.

Razlog za uspjeh determinističke nauke ima korijene u ljudskoj prirodi. Mozak, kao neželjeni evolucioni poklon, interesantan je instrument. Zapadna civilizacija je ekstremizovala jedan njegov segment, zanemarivši ostale, i pretvorila ga u kompleksnu računaljku koja cijeli svijet interpretira ili kao bazu za kalkulisanje materijalne vrijednosti ili kao imaginarnu ribu koju treba uhvatiti matematičkom mrežom tehnonauke.

U modernoj katedrali uma, kapela tehničke inteligencije je hipertrofirala i zasjenila ostale kapele. Kulturni zastoj znači da više nema kognitivne fluidnosti kao slobodnog protoka komunikacija kroz sve dijelove katedrale. Kognitivna fluidnost je zamijenjena kognitivnim ekstremizmom koji favorizuje samo jednu kapelu. Svi putevi u ovoj hipertrofiranoj kapeli usmjereni su prema novom oltaru, na kome sjedi novi svetac, moderni čovjek kao osvajač svijeta.

Samo rijetki ozbiljno shvataju činjenicu da mozak-računaljka ima ograničenja. Prema Kurtu Gedelu, tvorcu teoreme nekompletnosti, nijedno računanje ne može imati uspješnu završnicu ili srećan kraj. Onaj što računa na kraju mora da plati visoku cijenu. Civilizaciju antropocena čekaju elementi kataklizme.

Sasvim sigurno, dijelovi čovječanstva preživjeće moguće kataklizme antropocena. Zbog njih, ali i zbog nas samih, treba oblikovati alternativu determinističkoj nauci, i to njenim radikalnim reformisanjem.

Evo naše vizije reformisane nauke. Prvi korak je demokratizacija nauke. Polazeći od Karla Popera, koji smatra da je suštinska karakteristika prirode indeterminizam, taj stav treba prihvatiti kao protivtezu preovlađujućoj ideji determinizma. Obje mogućnosti treba tretirati kao potpuno ravnopravne. Na taj način nauka će prestati da bude slijepo vjerovanje u jednu mogućnost koju je nemoguće provjeriti.

Drugi korak je prihvatanje mogućnosti da naučni i filozofski redukconizmi nisu mogući. Time će se otvoriti mogućnost da se naučni redukcionizam koristi mnogo opreznije i samo u specijalnim slučajevima za koje postoje provjerljivi dokazi. Karl Poper je sugerisao da je potpuni redukcionizam nemoguć.

Treći korak je radikalna reforma obrazovnog sistema, koji proizvodi naučnike. U modernom sistemu obrazovanja naučnici nemaju nikakve predstave o filozofiji. Ne čudi stav Paula Fejerabenda da su moderni naučnici „necivilizovani divljaci kojima nedostaje filozofska dubina“. Neophodna je i duboka reforma zapadne filozofije, ali i uključivanje filozofije drugih civilizacija ne bi li se stvorila što sveobuhvatnija filozofska baza kao platforma za razumijevanje ograničenja nauke. Funkcija filozofije je da bude kontrolor nauke i da kao takva njeguje demokratsku kognitivnu fluidnost u kojoj će sve kapele u katedrali uma biti ravnopravne.

Četvrti korak je uvođenje estetike u nauku. Priroda kao objekat na koji se moderna nauka fokusira sasvim sigurno nije mehanički fenomen. Priroda je estetski fenomen. Ona je kao ptica koja pjeva pjesmu postojanja na univerzalnom kosmičkom jeziku hemije. Kognitivni ekstremizam je pokušaj da se ptica zatvori u mehanički kavez antropocena, kojim dominira fizika. Ako se prihvati mogućnost da je priroda estetski fenomen, onda se mora pronaći formula da se nauka transformiše u sofisticirani metod za razumijevanje svijeta koji kombinuje sljedeće komponente:

o klasična nauka, uključujući njene dvije varijante, determinističku i indeterminističku;

o filozofija kao kontrolor nauke i garant demokratske kognitivne fluidnosti;

o umjetnost kao priznanje da je svijet organizam; organizam funkcioniše po estetskim principima hemije u osnovi kojih je nepredvidljivost stvaralačkog procesa prirode.

Naše ime za ovako reformisanu nauku glasi kreativna nauka. Ona nam može dati daleko potpuniju predstavu o ljudskoj prirodi od one koju nudi deterministička nauka.

Hemija umesto fizike

Naši najbliži evolucioni rođaci su insekti, iako smo genetski daleko od njih. Zajedničkog pretka imali smo nezamislivo davno, prije 542.000.000 godina. Genetski, naši najbliži rođaci su primati, a među njima čovjekoliki majmuni. Ali sa primatima i čovjekolikim majmunima nemamo mnogo toga zajedničkog u ponašanju. Samo mi, među primatima, ispoljavamo visok stepen socijalnosti. Primati su tek primitivna društvena bića. Insekti su nam istinski rođaci po eusocijalnom ponašanju. Jedino mravi, termiti, pčele, bube potkornjaci i mi upražnjavamo ultra-eusocijalnost. S obzirom na to da su insekti otkrili ultra-eusocijalnost pedeset miliona godina prije nas i da je naša ultra-eusocijalnost samo evoluciona kopija njihove, imamo pravo da tražimo rješenje za goruće probleme civilizacije od naših evolucionih rođaka insekata. Tri lekcije nam se čine posebno važnim.

Prva lekcija je da za ultra-eusocijalnost insekti plaćaju ogromnu cijenu. Ona je najilustrativnija u slučaju mrava. Mravi žrtvuju 99 odsto svog biološkog potencijala. Mi svoj biološki potencijal održavamo daleko iznad praga koji simbiotska harmonija može da izdrži. Otkrićem nauke svi predatori koji su mogli da ugroze naš biološki potencijal su nestali. Otkrićem antibiotika i vakcina eliminisali smo mikrobsku prijetnju našem biološkom potencijalu do te mjere da je danas nezamisliva smrt od zaraza koje su desetkovale ljudsku populaciju u srednjovjekovnim gradovima. Rezultat naše pobjede nad mikrobima je nekontrolisani rast humane populacije. Da su kojim slučajem mravi uspjeli da poprave svoj biološki potencijal, i to za samo nekoliko procenata, vjerovatno ne bi bilo ni nas ni mnogih drugih životinja na evolucionoj ljestvici. Simbiotska harmonija je prefinjena i ne trpi neskladne note. Mi smo danas jedna takva neskladna nota. Ozbiljno narušavamo simbiotsku harmoniju. Ali na evolucionoj skali mi smo beznačajna nota koju je lako promijeniti, naravno ako se mi ne promijenimo iz temelja.

Druga lekcija je vezana za naš fizikus. Naša ultra-eusocijalnost je sasvim drugačija zato što smo oko milion puta krupniji od insekata. Nova naučna istraživanja sugerišu da smo predstavljali harmoničnu notu u simbiotskoj simfoniji sve dok nismo otkrili poljoprivredu i transformisali se iz eusocijalne vrste u ultra-eusocijalnu, prije 10.000 godina. Izgleda sasvim vjerovatno da poljoprivreda i mehanička tehnologizacija antropocena, nikla iz nje, nisu dugoročna evoluciona rješenja za nas. Nismo svjesni da je naš fizikus hendikep za ultra-eusocijalnost. Moramo naučiti kako da prilagodimo kolektivnu biomasu kapacitetu planete, ako je ovo uopšte moguće. Stiven Hoking sugeriše da nam je potrebno preseljenja u kosmos.

Treća lekcija je vezana za biološki ekstremizam. Život mrava mužjaka je „odvratan, kratak i brutalan“. Život mužjaka u pčelinjim društvima je nešto prijatniji. Polovi su stvarno ravnopravni samo kod termita. U slučaju čovjeka preovlađuje ekstremizam muške biološke linije. Budući da naša ultra-eusocijalnost ruši simbiotsku harmoniju i da je isključivi proizvod determinističke nauke kao muške linije razmišljanja, izgleda sasvim logično da treba probati s balansiranjem ove linije suprotnom linijom razmišljanja, ženskom linijom. Nešto poput kineskog koncepta Tao, u kome su dvije dijametralne suprotnosti uvijek u dinamičnoj harmoniji. U skladu sa ovim načinom razmišljanja kreativna nauka je protivteža determinističkoj nauci. Kreativna nauka vidi hemiju kao fundamentalnu nauku. Deterministička nauka vidi fiziku kao fundamentalnu nauku. Hemija je promjena – svijet kao džinovska hemijska reakcija. Fizika je osvajanje – svijet kao objekat naših osvajačkih namjera. Fizičar je kralj. Hemičarka je mudrac. Da li je vrijeme da fizika na neko vrijeme prepusti hemiji primat na prijestolu nauke?

Predrag Slijepčević, poreklom iz bivše Jugoslavije, predavač je na Univerzitetu Brunel u Londonu i važi za jednog od vodećih britanskih istraživača u oblasti molekularne organizacije hromozoma (posebno njegovih završnih delova poznatih kao telomere). Pored ovakvih uskospecijalističkih ekspertskih interesovanja, Slijepčević je i intelektualac sklon dubokim filozofsko-antropološko-estetskim promišljanjima prirode i čoveka. U knjizi „Svetac i grešnik – kako zloupotrebljavamo nauku i budućnost čovječanstva“ (izdavač Akademska knjiga, Novi Sad 2018. god) Slijepčević, donekle iznenađujuće za čoveka koji je i sam duboko uronio u egzaktne nauke, skreće pažnju na opasnost antropocentrične determinističke nauke, koja arogantno ignoriše beskrajnu složenost sveta.

LJudski um je sposoban da naučnički objašnjava stvari manje od trista godina, čime je znatno uvećao svoju moć, ali je daleko od toga da on gospodari svetom. Neuporedivo jača priroda, upozorava Slijepčević, lako se može otresti čoveka ako on postane remetilački faktor u njenoj univerzalnoj simfoniji.

U dogovoru sa izdavačem Danas donosi odlomak iz ove zanimljive i upozoravajuće knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.