Zaboravljen nauk predaka

 Kakav divan etnički, sakralni, kulturološki i historijski filigran. Ako bilo koji sastavni dio ove genijalne tvorevine čiji je tvorac historija ovog podneblja izostavimo, utjecaćemo negativno na ljepotu i kompaktnost cjeline.

Sve što je dio mog zavičaja Sandžaka, sastavni je dio mog bića. Niko ne može da mi ospori pravo, samo zato što sam Bošnjak i što je moja vjera islam, da i Petrovu crkvu, manastir Sopoćani sa njegovim vrhunskim fresko slikarstvom, Đurđeve stupove, manastir Banju, tvrđavu Ras ili Jeleč i druge sakralne i historijske spomenike ne smatram mojom sandžačkom kulturnom baštinom, kao što ne vidim ni najmanje razloga da pripadnici srpskog ili crnogorskog naroda sa ponosom, respektom i emotivnom euforijom ne govore o ljepotama i historijskim i umjetničkim vrijednostima Altun-alem džamije, Sultan-valide džamije, Isa-begovog hamama, Amiraginog hana, novopazarske tvrđave…

Ko to kaže, ko to laže, da bijeli mileševski anđeo sa čežnjivim pogledom punim ljubavi, blagonaklonije gleda na njega samo zato što je Srbin, od mene, samo zato što sam Bošnjak.

Eksperti za suživot

Najtragikomičniji dio priče o Sandžaku je kada Sandžaklije, inače višestoljetno oprobani eksperti za suživot i dobre međunacionalne odnose, dozvole sebi taj luksuz da im dušebrižnici sa strane (van Sandžaka) drže tirade o međunacionalnoj toleranciji i multikulturalnosti. Čak se bojim da su sve dosadašnje prepirke, polemike i razmimoilaženja imala mjesto proizvodnje van Sandžaka, a onda vještački posađena na sandžačko tle.

Sandžaklijama ne trebaju seminari, predavanja i tribine o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfensionalnosti. Svaki Sandžaklija bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost je već sjajno edukovan u tom pogledu od strane svojih djedova, bijača ili baka, očeva i majki. Sandžak je stoljećima primjer dobrosusjedskih odnosa i tolerancije. Kada o ovome razmišljam i govorim, ne mogu da se ne sjetim briljantnih razmišljanja mog Sandžaklije prof. dr Sretena Vukosavljevića, koji govoreći o narodima koji žive u Sandžaku kaže: „Ako ne možemo da se osjetimo kao nacionalna zajednica, možemo da se osjetimo kao jedna zajednica pokrajinska, sandžačka. Tu nas ništa ne razdvaja, a sve nas spaja. Ista je zemlja u kojoj smo se rodili, u kojoj djelamo – i na isti način nam je mila. Isti dijalekt kojim govorimo. Za istu zemlju vezane su uspomene iz detinjstva, sve, i one vesele i one žalosne. Isti interesi razvitka i napretka naše pokrajine. To pokrajinsko osjećanje je često i vrlo toplo i srdačno i kod jednih i drugih.“

Jedno od najaktuelnijih pitanja, koje ponekada u žustrim raspravama lako raspaljivih pojedinaca dobija karakter šekspirovske dileme biti ili ne biti, jeste pitanje naziva ove historijske pokrajine, što je prisutno u poslednje dvije decenije, a što za sobom povlači čitav historijski kompleks pitanja i konotacija u čemu najčešće postoji razlika u razmišljaju srpskih, crnogorskih i bošnjačkih historičara. U prošlosti kod žitelja ove oblasti ovakvih dilema nije bilo. Sva tri naroda su oblast u kojoj žive jednodušno nazivali Sandžakom i od ovog termina niko nije zazirao, niti je ikome smetao.

Istorijsko nasleđe

Bez namjere da dublje zalazim u historijske analize i rasprave podsjetiću samo da je tačka XXV Berlinskog kongresa posebno obuhvatila pitanje Sandžaka, da su za Sandžak krajem XIX kao i početkom XX stoljeća bile zainteresovane ne samo Srbija i Crna Gora već i carska Rusija i zapadnoevropske zemlje, pa je po riječima Jovana Cvijića u tom periodu: „Novopazarski sandžak sa gledišta spoljne politike postao najznačajnija oblast na Balkanskom poluostrvu.“ Još u balkanskim ratovima jedna od vodećih i najbrojnijih vojnih formacija crnogorske vojske se zvala Istočni sandžački odred pod komandom serdara Janka Vukotića. Jedno od rijetkih pitanja po kojem su se četnički i partizanski pokret potpuno slagali jeste pitanje naziva sandžačke oblasti. U Sandžaku je Draža Mihailović organizovane vojne jedinice okupio u vojnu formaciju poznatu pod nazivom Limsko-sandžački četnički odredi, čiji je komandant bio Pavle Đurušić, a partizani od prvih pet formiranih brigada tri su nazvali sandžačke: Treću, Četvrtu i Petu sandžačku proletersku brigadu. Neophodno je podsjetiti da većinski dio kako boračkog, tako i komandnog kadra u ovim brigadama su sačinjavali Srbi i Crnogorci. Da ne govorimo tek o postojanju Oblasnog pokrajinskog komiteta KPJ za Sandžak, Glavnog štaba NOV i POJ za Sandžak, a od 20. novembra 1943. Zemaljskog antifašističkog vijeća Sandžaka (ratna narodna skupština Sandžaka) i Izvršnog odbora ZAVNOS-a (sa svojstvom vlade). Od 1. februara 1932. godine u Prijepolju je izlazio list „Sandžak“, čiji su pokretači, vlasnici i urednici bili pripadnici srpske nacionalnosti. To što termin Sandžak (zastava) spada u grupu orijentalizama, ne bi smjelo da predstavlja nikakvu iznimku ili smetnju, jer južnoslovenski jezici, naročito onih naroda koji su bili pod višestoljetnom osmanskom vlašću su krcati sa terminologijom orijentalnog jezičkog porijekla i bez njih bi pojedini jezici vrlo teško funkcionisali.

Konsenzus narod

Naravno, kao racionalan čovjek i sljedbenik razgovora i dogovora svjestan sam da oko svega, pa i po ovom pitanju jeste neophodan konsenzus naroda koji žive na ovim prostorima. Bez i najmanjih pretenzija da govorim u ime drugih naroda, a još manje da nekom drugom narodu namjećem svoje stavove, mogu samo javno izraziti stav moje bošnjačke nacionalne zajednice kojoj pripadam, da je kod Bošnjaka Sandžaka duboko ukorjenjen termin Sandžak kao naziv za regiju u kojoj žive. Naravno ovo ne isključuje pravo drugih naroda koji žive u sandžačkoj regiji da imaju svoj stav po ovom pitanju i da ga javno reprezentuju.

Ono oko čega svi narodi u Sandžaku već imaju konsenzus jeste svakako konstatacija da je Sandžak postao regija siromaštva, ekonomskog očaja i besperktivnosti, bez ijedne značajne strane ili domaće investicije koja bi dala nadu njenim žiteljima da predstoje ljepši dani za njihov zavičaj. Naravno svi su saglasni i oko pitanja neophodnosti ulaska naše zajedničke domovine Republike Srbije u evropske integracije, što je zajednička garancija da za sve nas ima nade.

Autor je predsjednik Društva historičara Sandžaka