Zafranović: Predložiću Filipu Davidu da pravimo film o piscima

Kroz čitav opus hrvatskog reditelja provejavaju slike Leta, Stranca, Mita o Sizifu – harmonija elemenata u njihovoj bezvremenoj lepoti, njeno remećenje od strane čoveka i uloga sunca kao inferalne rasvete. Prekoračenje granice i njegove konsekvence.

Ovim rečima Srđan Vučinić započinje svoj filmski esej Breme vremena i večnosti – Po-etika Lordana Zafranovića. Ovaj provokativni reditelj gost je ovogodišnjeg Krokodila.
Globalna podešavanja, od ratova, preko migrantske krize, do pobede Trampa na predsedničkim izborima u SAD, za Zafranovića su samo dokaz da je svet postao „jedna ludnica“ i razlog za strah da sve ne završi katastrofom. To zlo i dalje stanuje u njegovim filmovima, i kada priča o ljubavi. Jedan takav film upravo sprema. Počiva na istinitom događaju, najavljuje se kao provokativna erotska priča, a zove se „Moć ljubavi“.

O čemu govori „Moć ljubavi“?

– Za taj film sam osobno pisao scenario. Govori o dva brata, emigranta iz Bosne – dezertera, koji su došli u južnu Češku. NJih dvojica se zaljubljuju u jednu plesačicu i pjevačicu i tako dolazi do sukoba između bratske ljubavi i ljubavi prema ženi. Braću sam poznavao, kad bi bio Božić ili neki praznik išao sam kod njih po meso a tamo bi me uvijek, interesantno, dočekala tri vučjaka. Jedan se zvao Slobo, drugi Alija, treći Franjo. Oni bi im bacili kost i onda bi se njih sva tri klali oko nje.

Zašto ste opsednuti temom nasilja?

– Još u najranijoj fazi, kao amater, radio sam nešto što je u simboličkom smislu mirisalo na zlo. U tim eksperimentalnim filmovima sam pokušavao da kažem da je kod nas u Dalmaciji toliko ljepote i neodoljive energije u koje kad uđe zlo razori sve. Pokušavao sam to da prikažem – kako zlo razara harmoniju prirode i sve ono što je dobro u međuljudskim odnosima. To je moja tema od početka s kojom sam nastavio. Kad sam prvi put bio u Jasenovcu i vidio taj užas a kasnije proučio sve to morao sam to staviti u funkciju. U film. O tome se mora govoriti, vraćati se, upozoravati da se to, eventualno, ne bi ponovilo. Međutim, ponavlja se i zato nisam veliki optimist da film može da proizvede kod gledaoca osećanje koje bi postalo opšte – da je rat najveće zlo.

A vaša saradnja sa piscima?

– Sedamdesetih sam najviše radio sa Mirkom Kovačom, ali uz njega su mi bili suradnici Filip David, Danilo Kiš, Ranko Munitić. Bili smo klapa, prijatelji i išli smo nekim tempom zajedno. Sve je počelo kad sam se sukobio 1971. godine u Zagrebu s Društvom filmskih radnika oko filma „Teroristi“ Krste Škanate. Faktički sam izbačen i više nisam mogao raditi ali sam ipak našao sigurnosna vrata za izlaz – Beograd. Tamo sam napravio nekoliko filmova među kojima je bio i igrani film Ubistvo u noćnom vozu, prema scenariju Mirka Kovača a snimio sam i Predgrađe Ibisa za otvaranje Drugog programa beogradske televizije. Našao sam se u klapi književnika, koji su bili vrhovi. Tu su bili i Pekić, neko vreme Branimir Šćepanović i Miodrag Bulatović. Ti pisci su volili film, koji je za njih bila neka vrsta čuda u kojem su vidjeli masovnu prezentaciju svojih ideja i njihovih književnih djela. Zbog određenih polemika oko Kiša ta klapa se raspala. Kiš se na neke od njih ozbiljno naljutio a iz izvorne klape su otpali Bulatović i Šćepanović, iako su obojica talentirani pisci. Ja sam ostao sa Filipom Davidom i Mirkom Kovačem, s kojim sam napravio gotovo sve važne filmove, posebno ove ratne kao što su „Okupacija“, „Pad Italije“ i „Večernja zvona“.

* Kakvi su oni bili kao ljudi, sećate li se nekih događaja?

– A slušajte, mi smo non-stop bili zajedno. Tad su bili producenti, posebno Jadran film koji bi na samu ideju koju bi ja donio finansirali dva mijeseca putovanja po objektima koji bi trebalo da se snimaju, pisanje scenarija, sve je bilo profesionalno. Putujući bili smo danonoćno zajedno, tako da anegdota ima strašno mnogo. To su jednostavno ljudi koji su umjeli da gledaju film a ja sam ih naravno usmjeravao prema njemu. Nisu pisali romane nego direktno za film. Pokazali su ogromni talent a Filip David i Mirko Kovač su postali možda najznačajniji pisci scenarija koje smo imali u bivšoj Jugoslaviji.

Koja su vaša sećanja na Kiša?

– Tri mjeseca pred kraj života Kiš je zajedno sa mnom pisao scenario o ljubavi između Albanca i Srpkinje. Napravili smo već prvu verziju međutim dok smo bili u hotelu Argentina u Dubrovniku, Kiš dođe jednog dana i kaže mi da je gledao film Agnješke Holand, koja je realizovala potpuno istu ideju samo što je bila u pitanju ljubav između Židovke i NJemca. Odustali smo od svega. Kiš je u to vrijeme već veoma teško govorio i nakon dva tri mjeseca je ovaj veliki pisac umro.

Imate li neku sliku u glavi o njemu koja vam se urezala?

– Imao je promociju sabranih dijela, a u to vrijeme se rastao od žene, živio kod Mandića u nekom brdu. I nosio je neku bijelu kesu u kojoj su bila njegova sabrana djela. Vozili smo se u automobilu negdje periferijom Beograda i on je izišao na ulicu osvetljen nekom lampom koja se čas palila, čas gasila. Uputio se ka vrhu brda. I malo, pomalo, sa tom bijelom kesom, njegova se prilika smanjivala. Na kraju smo gledali samo tu bijelu točkicu od te plastične kese i ona se ugasila. Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negde mi rekla šta je to pisac. Da je on stalno usamljen sa svojim knjigama. Takav je bio i Kiš. Otišao je u neki podstanarski dio u to doba – potpuno sam. Osim veliki pisac, Kiš je bio i veliki šarmer, u svojim knjigama vrlo nježan a kao pojava energičan tip. Nikome nije praštao. Govorio je uvijek istinu javno na tribinama. Bio je uvijek kao brdo koje se valja.

Ovo što ste ispričali o Kišu je filmična scena. Jeste li razmišljali da tako nešto snimite – film o svim tim piscima?

– Pa, sigurno da cijela ta generacija zaslužuje film budući da su Kovač, Kiš, Pekić i Bulatović mrtvi. Ostao je samo Filip David, koji je među njima bio najmlađi. On je svijedok tog vremena i jedan od najboljih srpskih pisaca.

Možda biste mogli da mu predložite da napravite zajedno film o piscima?

– Ja ću mu predložit, da vi znate koliko mi anegdota imamo, kud sve nismo bili. To je bilo strašno i dramatično i filmično. Imali smo i razlaz kad sam morao ići u inozemstvo jer mi je skoro bio ugrožen život a Kovač je došao u Hrvatsku. Potpuno suluda situacija. U tom periodu smo se oko nekih stvari razišli, ali smo se poslije, naravno, sastavili.

Koje ste osobine najviše cenili kod ljudi iz te literarne „klape“?

– Istinu. Oni su promišljali situaciju oko sebe i govorili su isključivo istine i kad smo surađivali na scenarijima naročito kod ovih osetljivih filmova imali smo nekoliko ljudi koji su istraživali i donosili nam dokumente. Na osnovu toga su rađeni svi filmovi tako da se u filmu ne može naći nijedna scena koja nije potkrepljena dokumentima iako je igrani film. Čak smo u okupaciji prema fotografijama iz tog vremena postavljali velike scene. Dakle, mi smo tragali za istinom i u tom kontekstu su se sva trojica – Kovač, Kiš, David isključivo, bavili svojom umjetnošću. Jednostavno, oni su bili ljubitelji filma i, naravno, meni pomagali da se taj scenaristički dio obavi po jednoj našoj dramaturgiji.

Kakva je to vaša dramaturgija?

– Crtana ili planska dramaturgija. To je kao pravljenje kuće, kod koje se prvo prave nacrti, statistički proračuni, pa se tek onda stavlja beton, koji će je držati. Nakon toga dođe scenario, a to su boje kuće dekoracije, prozori, vrata. Taj scenario u takvoj čvrstoj kući može trajati 200-300 godina. Unutar filmova ta naša unutrašnja dramaturgija je uvijek bila oblik jednog savršenog geometrijskog tijela – bilo to stožac (kupa) ili kugla.

Šta to praktično znači?

– Da film ne može nastajati slučajno, ne mogu se nizati slučajni kadrovi. To rade realizatori, ali mi u njih ne spadamo, nego u kategoriju autora koja promišlja svoj vlastiti svijet i svoju vlastitu formu. To znači da se unutar te naše unutrašnje dramaturgije nalazi konkretna filmska forma. Ne može se raditi ništa slučajno, čak je i trajanje kadra određeno. To je kao u muzici – počinje široko kao u obrnutom stošcu. Počinje od kruga i kreće se da bi u roku od dva sata recimo došao do vrha kada se više ništa ne može razvijati.

Startuje široko – krasna muzika, krasan grad, krasni ljudi, izuzetno topli odnosi, sve je idilično. I onda se crv zla lagano uvlači i sve se sužava do momenta kad se u formi više ne može razvijati. I, tada, u vrhu stošca eksplodira scenom u autobusu u filmu „Okupacija u 26 slika“. I to je kraj, finale filma. Tako da unutar tih naših filmova je savršeno geometrijsko tijelo i zbog toga ono privlači gledaoca. On niti zna da to postoji budući da sve teče kao u muzici – harmonično. I zato gledalac sve prati – iznutra.

Kako se novac za film skupljao u Jugoslaviji, a kako danas?

– Bilo je nešto lakše. Dobijali smo sredstava na federalnom nivou. Recimo, u Hrvatskoj bismo dobijali negde oko 50 odsto a ostatak smo trebali skupljati. Ja sam onda putovao sa izvršnim producentom po raznim tvornicama. Uvijek sam govorio da je najveće koristi od toga imala moja mati. Recimo, došli bismo u neko poduzeće a oni bi nam dali salame, otišli bismo u Labud, gde bi nam dali deterdžente. Čim bismo nešto dobili, to je bio znak – ništa od sredstava i obrnuto. Zbog toga sam i govorio da je moja mater imala najviše koristi od toga i uvijek punu špajizu.

A danas, kako danas izgleda skupljati novac za film?

– Teže, ne samo zato što ima toliko mnogo ljudi koji su studirali na akademijama, za koje ne znam koliko ih ima na teritoriji Jugoslavije. Znate, za mene su te privatne akademije kursevi a ne ozbiljne visokoškolske institucije. S tih akademija dakle izlazi masa takozvanih režisera koji praktički ne znaju ništa ali umiju baratati u prijavljivanju raznim fondovima, znaju lobirati, znaju sve osim šta je film. I onda se desi efekat katastrofe nakon premijera. Zato što se takvim filmovima ne može vjerovati. Ja sam u prvoj fazi također pravio eksperimentalne filmove.

Međusobno bi postavljali pitanje jedno drugom „za koga praviš film“ a odgovor je bio „za sebe, za našu klapu“, međutim, to se unekoliko promijenilo kad sam završio Akademiju u Pragu, gde smo zapravo učili kako se pravi film za masovno gledanje, za kina. Kino je bio zakon i to ostaje i dalje. Svaki kino ima vrata, na vratima je blagajna, morate kupiti kartu, po njoj idete na svoje sjedalo i onaj gore sa ekrana mora da vam pruži nekakvo čudo, koje ćete doživjeti tako da kad izađete kažete nekome ko je s vama „dobili smo više nego što smo platili“. To je suština. Sve ostalo, takozvana art kina su lutanja, a to su napravili ovi autori i ovi koji danas rade po tim akademijama i što je najgore ušli su u neke krugove u kojima normalni film, a to znači film koji je pravljen za veliku, široku publiku, na fondovima, gotovo nema šansi.

Još nešto bih vas pitala. Mnogo puta se po medijima povlači ta „anegdota“ kada ste na snimanju „Haloa – Praznik kurvi“ ošamarili Nedu Arnerić jer joj nije išlo da odigra scenu. Nakon toga je uspela zbog čega ste oboje bili zadovoljni. Da li vam je danas, s vremenskim odmakom, taj vaš postupak grub. Da li vam je žao zbog toga?

– Neda Arnerić je možda najtalentiranija glumica koju znam i s ove distance mi taj moj potez, naravno, deluje apsolutno grub. Međutim u ono vrijeme kad se to dešavalo ja sam znao njen talent, ja sam znao da ona iznutra u sebi ima nešto što je misteriozno i veliko samo treba da to izbaci iz sebe. Ja sam pokušavao da je na razne načine pokrenem. Te noći, već je bila zima, a to je bila velika scena, puno statista i čekajući da ona proradi, a mora jer je već u pet sati svanuće, nisam ništa drugo mogao nego da je rastresem. Nakon toga, Neda je proradila kao najbolja Stradivarijeva violina. Za mene je bilo iznenađenje šta se tu desilo. Izašla je jedna nova ličnost u tim kadrovima. Glumci, znate, drže to u sebi, a to oslobodit je neponovljivo, osobno, veliko i to je moj posao kod svakog glumca. Prema tome, ja sam osjetio da ona ima to u sebi, ali ne može, ne ide. I onda nije bilo šansi da upotrebim nešto drugo, bio sam ljut i u jednom momentu u afektu. Sad mi je kad se toga sjetim toga žao.