Zahtjev SDP da se Zagrebu vrati ime Trga maršala Tita

Prvi put 1941. kad su „nakon stoljeća sedmog“ konačno ostvarili san o samostalnoj državi i formirali NDH, da bi ubrzo shvatili kako to nije nikakva država, još manje neovisna, a najmanje hrvatska i drugi put 1945. kad su zahvaljujući Titu, partizanima i antifašističkoj borbi pod vodstvom KPJ, postali sastavni dio široke savezničke antihitlerovske koalicije i time izborili pravo da stanu uz pobjedničku stranu, a Hrvatsku i Hrvate spasili od teških političkih posljedica teritorijalnog komadanja, budući su se svrstali uz nacifašiste, tj. ratne gubitnike.

UVAŽAVANJE KONTEKSTA POLITIČKIH ZBIVANJA: Dakle, zahvaljujući Titu kao međunarodno priznatom simbolu jugoslavenske antifašističke borbe, Hrvatska je izbjegla tom hudom usudu i stoga, tko god i što god od Hrvata mislio o Josipu Brozu, njegovoj diktaturi, boljševizmu, nemilosrdnom progonu političkih neprijatelja i oponenata, zločinima režima, to mora imati na umu; naravno ne kao opravdanje za počinjena (zlo)djela, već kao uvažavanje njegove nesumnjive državničke sposobnost kojom je znao prepoznati pravi trenutak i suprotstaviti se svima, koji su prema Jugoslaviji gajili imperijalne ambicije.

Na tom se fonu 1948. u sukobu s Informbiroom suprotstavio Staljinu (istina na staljinistički način obračunavajući sa stvarnim i izmišljenim domaćim neprijateljima logikom Golog otoka), otvorio se svijetu i omogućio građanima da si koru kruha zarade na kapitalističkom Zapadu, osmislio je nesvrstanu politiku kao odgovor blokovskoj, hladnoratovskoj podjeli svijeta, ali danas smo nepodnošljivom lakoćom ignorancije skloni sve to jednostavno marginalizirati i(li) zaboraviti.

Sve njegove i dobre i loše strane, bez smisla i pameti podvesti pod „smišljenu antihrvatsku/antisrpsku rabotu“, naprosto je glupo i neodgovorno; zar nismo svijesni kako banalizirajući i nipodaštavajući njegove zasluge zapravo sami sebe umanjujemo i činimo komičnim u očima pristojnog, civiliziranog svijeta? Uostalom, uz svu opasnost da se potpisnik ovog teksta proglasi „neosjetljivom komunjarom“, pitanje je: po čemu je Bleiburg veći zločin (a zločin jest), od recimo britanskog neselektivnog bombardiranja Dresdena, ili od strahotnih posljedica američke atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki?

Moramo uvažavati tadašnji kontekst političkih zbivanja i odnosa i sve loše i dobre posljedice iz toga proistekle, a to je podsjeća Mesić, kojem inače moralna dosljednost i higijena nisu jača strana (nakon svega danas je, o tempora, o mores, počasni predsjednik hrvatskih antifašista, što zorno ilustrira niske domoljubne grane na koje je RH-antifašizam pao); što god mislili o Tuđmanu, upravo on i (u)činio.

TITO – HRVATSKI BREND: Usprkos vlastitom oportunizmu, ili upravo zarad toga, za razliku od svoje nasljednice na predsjedničkoj funkciji, Kolindi Grabar Kitarović, nije dao da se Titova bista izbaci iz Predsjedničkiu dvora, a što recimo Milanoviću kao novokomponiranom lijevom liberalu nije ni na kraj pameti vratiti je nazad. Možda je i u pravu, jer to u ovoj konstelaciji društvenih odnosa zapravo nema nikakvog smisla, izuzev da bude shvaćeno kao još jedna u nizu Zokijevih provokacija. Vratiti bistu, bez vraćanja stvarnog digniteta vođi jugoslavenske antifašističke borbe, naprosto je zaludan, Sizifov posao. Aktualna hrvatska vlast, ali i dobar dio javnosti, antifašistički pokret tretira kao puku floskulu; ustaše se „na mala vrata“, zajedno s domobranima rehabilitiraju kao hrvatska vojska, a partizani se tretiraju kao zločinci i novi komunistički okupatori.

Nikako da shvatimo da se prošlost sa svim svojim akterima ne može (pro)tumačiti tako da se jednostavno transponira u vrijeme sadašnje i onda mjeri postojećim aršinima. Istina, revolucija uvijek (po)jede svoju (ne)poslušnu djecu i utoliko je konačno vrijeme da shvatimo da je i Tito neotuđivi, podjednako slavan i tragičan dio ovdašnje povijesti i da će još dugo biti Gordijev čvor nesporazuma i nesuglasica. Ali, da je Hrvate spasio od sramote i posljedica ratnog poraza to je činjenica koja se mora pozitivno valorizirati, ali zašto biti pošten i pametan kad je puno lakše biti glup i licemjeran?

Usprkos tomu u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku i velikom broju hrvatskih gradova/sela, njegovo je ime izbrisano iz lokalne topografije, kao i obilježavanje datuma kada su partizanske postrojbe oslobodile spomenuta mjesta od fašističkih okupatora. Ali, dok su za veći dio RH partizani i Tito sramota, na Kvarneru, u Istri, Baranji nalazimo imena ulica i trgova s Titovim imenom; u Opatiji, središtu mondenog turizma, uz Šetalište cara Franje Josipa, središnja ulica diči se Titovim imenom, slično je u Rijeci, Puli, Labinu… i to nikome, pa čak ni tamošnjim hadezeovcima ne smeta.

Istrijani, stanovnici Kvarnera time samo pokazuju i dokazuju vlastitu zrelost i ispunjavaju dug čovjeku i antifašističkom pokretu koji ih je iz tuđinske vlasti vratio u „maticu zemlju“; to su prostori u kojima partizanski pokret nije nikakva tuđmanovska, HDZ-ovska licemjerna himera, a ujedno su to krajevi spretnih, poslovnih ljudi okrenuti vrijednostima i standardima Europe koji su posvema svijesni kako je Titovo ime u svijetu vrijednost, da nije samo puka povijest, već i hrvatski brend koji se može svrsishodno i maksimalno efikasno marketinški iskoristiti i ekonomski naplatiti.

U SDP koji se raskolio i dalje traju sukobi između odmetnutih članova, koji ubrzano spremaju osnivački kongres nove stranke (vjerovatno će se jednostavno zvati Socijaldemokrati) i onih koji su ostali pod starom bandjerom. A, kako bi barem po nečemu, osim po međusobno besmislenim svađama i jalovim sukobima, privukli pozornost javnosti, šef zagrebačkog SDP, Viktor Gotovac je u ime stranke podnio zahtjev Skupštini grada da se Titu vrati ime trga (na istoj lokaciji uz Hrvatsko narodno kazalište) koje je 2017. skinuto na zahtjev ustašoidne desnice i uz sekundiranje tadašnjeg, danas pkojnog, gradonačelnika Milana Bandića, jednog od najvećih političkih kriminalaca i mafioza novodobne RH, koji je bio spreman i za najgnjusnije ustupke samo kako bi o(p)stao na vlasti.

Osim toga, Gotovac je želio daleko brojnijem i jačem koalicijskom partneru u gradskoj skupštini (lijevo liberalno-zelenoj stranci Možemo) „pokazati mišiće“ svijestan da iako neće time puno postići, ipak će javnosti dati do znanja da većina iz Možemo mora voditi računa o njihovoj inicijativi, protiv koje inače aktualni gradonačelnik Tomašević i njegova ekipa nemaju ništa protiv, ali nisu ni oduševljeni da im se to u ova krizna vremena nameće kao prioritet. Obrazloženje koje je uz ovu inicijativu Gotovac priložio prilično je jadno i stereotipno i svodi se na nabrajanje Titovih zasluga, a najveća je po predlagaču ta što danas živimo u slobodnoj, neovisnoj i samostalnoj RH, odnosno u njenim povijesnim granicama, jer je Majci Domovini vratio sve njene otrgnute dijelove (Istra, Dalmacija s Lastovom, Zadar, Kvarner i Cres).

CEREMONIJALNI ANTIFAŠIZAM: Ali, što je tu problem? Tito, piše Gotovac, prvi je ostvario (s)misao hrvatskog suvereniteta i pretvorio ga u djelo; iako komunist uvijek je ostao Hrvat, a kao krunski dokaz ovih teza služi mu prijateljstvo s Miroslavom Krležom. Kud baš navodi Krležu, književnu gromadu koja je cijeli svoj monumentalni opus sazdala na beskompromisnoj, nemilosrdnoj kritci svih nacionalističkih mitova, tabua i predrasuda, svih hrvatskih banalnosti i koji je s gađenjem prezirao isprazno busanje u junačka domoljubna prsa. Ispada kako se opet umjesto stvarnim, neprestano bavimo križarskim, ideološkim temama, jer budimo na čisto: Tito i Krleža nisu Hrvatsku vidjeli izvan socijalističke Jugoslavije i sve priče i licitiranja na te teme jednostavno su laž koja ni u čemu ne umanjuje njihovu ulogu i značaj, ali pokazuje svekoliko neznanje i bijedu svih koji jugoslavenstvo/južnoslavenstvo u širokom luku zaobilaze.

Pa, makar i iz navodno plemenitih razloga. Bilo bi dobro da (pro)čitaju trotomne memoare Vicka Krstulovića, možda nešto nauče i shvate, ali zahtjevati od zmije da (po)leti naprosto je nerealno. Hrvatski su partizani bili i jugoslavenski partizani i svaka poveznica s braniteljima iz tzv. Domovinskog rata nategnuta je, nikome korisnai potrebna konstrukcija. To što govori Gotovac nije samo reafirmacija lošeg ukusa po mjeri novokomponiranih nacionalnih vrijednosti, to je prije svega pomanjkanje ideja da se sa vlastitim vremenom i problemima suočimo na pravi način.

Braneći antifašističku baštinu od zlonamjernih nacionalista, Gotovac im je kratke pameti zapravo išao na ruku. Tito nije, kako to bulazni Gotovac s pozicija hrvatskog suverenizma, zaokružio RH i postavio okvire državnosti, koje su potom branitelji Domovinskog rata u cjelosti ostvarili, jer ne može se (p)ostvariti ono što su već prije toga partizani i Tito ostvarili. Možda Možemo uistinu zagovara „ceremonijalni antifašizam“, kako ga optužuje Gotovac, ali i on sam cijelu ovu inicijativu stavlja u neprihvatljiv, promašen kontekst, bez pravog sadržaja i forme. Titu ne treba vratiti ime trga/ulice, već konačno kritički i objektivno, bez strasti revalorizirati njegovu ulogu, a nedvojbeno se radi o ličnosti koja je obilježila našu epohu.