Događaji koji su naveli egipatsku vojsku da svrgne s vlasti predsednika Mohameda Mursija suočili su je s jednostavnim izborom – intervencija ili haos. Sedamnaest miliona ljudi na ulici nije isto što i izbori. Ali to je impresivna manifestacija narodne moći.


Mursijeva Muslimanska braća nisu mogla da od opozicionog pokreta postanu vladajuća stranka. Naravno, vlade rukovode dobro, loše ili prosečno. Ali ovo je drugačije. Egipatska ekonomija propada. Uobičajeni red i zakon gotovo da su nestali.

Pojedini ministri su uradili sve što je bilo u njihovoj moći. Pre nekoliko nedelja sam se sastao s ministrom turizma za koga sam mislio da je odličan i da ima razuman plan za oživljavanje sektora. On je nekoliko dana kasnije podneo ostavku, pošto je Mursi sproveo nerazumnu inicijativu i za guvernera provincije Luksor (glavne turističke destinacije) imenovao nekog ko je blizak s grupom odgovornom za teroristički napad iz 1997, najgori u Egiptu ikada, u kojem je ubijeno više od 60 turista.

Sada se vojska suočava s delikatnim i teškim zadatkom da vrati zemlju na put ka izborima i brzo povrati demokratski način vladanja. Moramo da verujemo da ona to može da uradi bez dodatnog prolivanja krvi. Međutim, u međuvremenu će neko morati da rukovodi i vlada. To će podrazumevati donošenje nekih teških i čak nepopularnih odluka. Neće biti lako. Ono što se dešava u Egiptu je najnoviji primer interakcije između demokratije, protesta i efikasnosti Vlade.

Ja sam snažan zagovornik demokratije. Ali sama demokratska vlada ne garantuje efikasnu vladu. Efikasnost danas predstavlja izazov. Kada Vlada ne ispunjava obećanja, narod protestuje. On neće da čeka izbore. Zapravo, kako pokazuju Turska i Brazil, narod može da protestuje čak i kada su po bilo kojem objektivnom merilu, njihove zemlje ostvarile ogroman napredak.

Međutim, kako se status zemalja menja, pa od država s niskim prihodima postaju države sa srednjim prihodima, očekivanja naroda rastu. On želi kvalitetnije usluge, bolji stambeni prostor i dobru infrastrukturu (naročito transport). I prezire svaki nagoveštaj da mu grupa s vrha stoji na putu ka tome, do te mere da se angažuje na ulicama.

To je vrsta slobodnog demokratskog duha koji deluje van okvira uobičajene prakse da se na izborima odlučuje o Vladi. To nije uvek dosledno ili racionalno. Ako vladama nedostaju jasni argumenti za razuveravanje demonstranata, u nevolji su.

Problemi Vlade u Egiptu produbljeni su prezirom prema ideologiji i netoleranciji Muslimanske braće. Narod je počeo da veruje da Muslimanska braća konstantno nameću svoje doktrine u svakodnevnom životu.

Prvi put širom Bliskog istoka postoji otvorena debata o ulozi religije u politici. Uprkos superiornoj organizaciji Muslimanske braće, oni koji podržavaju suštinski sekularan pristup Vladi, a to važi za veći deo regiona, verovatno čine većinu.

Društvo može da bude duboko prožeto verskom tradicijom; ali narod počinje da shvata da demokratija funkcioniše samo kao pluralistički koncept, zahtevajući jednako poštovanje za različite veroispovesti i dozvoljavajući pravo, a ne veto na religiju. Država kao što je Egipat, koji ima ogromnu i raznovrsnu civilizaciju i obuhvata oko osam miliona hrišćana i mlade stanovnike koji treba da budu povezani sa svetom, nema budućnost kao islamska država koja teži da bude deo regionalnog kalifata.

Stoga, šta treba da uradi Zapad? Egipat je najnoviji podsetnik da je region u previranju i da nas neće ostaviti na miru, ma koliko mi to želeli. Povlačenje nije opcija jer status kvo nije opcija. Svaka odluka da se ne deluje je sama po sebi odluka sa ogromnim posledicama.

Najprostije rečeno, Zapad ne može sebi da priušti kolaps Egipta. Zato treba da se suoči s novom de fakto vlašću i pomogne novoj vladi da izvrši neophodne promene, naročito kada je reč o ekonomiji, tako da može da ostvari adekvatan učinak za egipatske građane.

Dugi proces tranzicije je u toku na Bliskom istoku. On je težak, zahteva vreme i skup je. Mnogi na Zapadu veruju da organizacija tog procesa treba da bude posao nekog drugog. Ali to je naš posao. Ta borba se tiče svakoga.

Dobra vest je da na Bliskom istoku postoje milioni modernih ljudi otvorenog uma. Oni treba da znaju da smo na njihovoj strani, da smo njihovi saveznici i da smo spremni da platimo cenu da bismo bili tamo s njima.

Autor je bio premijer Velike Britanije od 1997. do 2007.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari