Zasipanje lažima

Plenkovć je s gnušanjem odbio izjednačavanje njegovog i Sanaderovog HDZ podsjećajući kako je postao članom stranke tek 2011 (a predsjednik 2016) i odbacio je „etiketu Ive Sanadera i HDZ kao kriminalne organizacije“, jer se danas navodno radi o dvije posvema različite stranke“.

I u svom je prepoznatljivom bahato licemjernom stilu dodao da je ovom presudom valjda svima postalo kako HDZ ne kontrolira hrvatsko pravosuđe, a što mu se stalno imputira, te je bezočnom ekvilibristikom izvrnuo suštinu presude, proglasivši je pobjedom pravne države koja je to postala zahvaljujući prije svega njegovoj „reformističkoj politici“ i ujedno bez stida i pameti najavio, kako će stranka presuđena za lopovluk uskoro u Saboru RH predložiti novu strategiju borbe protiv kriminala i korupcije.

Ne znam je li ova najava više tragična ili komična, ali bez sumnje jasno ilustrira posvemašnji moralni rasap i kaos koji vlada u glavi Plenkovića i njegovih suradnika; umjesto da se nakon svega pokaju i ispričaju hrvatskm građanima za sve zlo koje im je stranka činila, oni odbacuju svaku, pa i elementarnu odgovornost iako su članovi sudskom presudom stigmatizirane mafijaške političke organizacije.

Naime, HDZ će morati platiti kaznu od 3,5 milijuna kn, a više od 10 milijuna kn vratiti u državni proračun; dakle ukupno oko 15 milijna kuna; preračunato gotovo dva milijuna eura, dok im bivši šef Sanader sjedi u zatvoru gdje čeka na daljnja suđenja.

Zavjet šutnje

Iako je optužnica opisala Sanadera i HDZ kao „ogledni primjer korupcije na najvišoj političkoj razini“, odnosno teretila bivšeg šefa stranke i premijera RH da je iz crnih fondova financirao svoje privatne troškove, a stranka ih koristila za izborne kampanje i plaćanje raznih usluga „ispod žita“, važno je napomenuti kako je tijekom procesa dokazano da su se i brojni drugi stranački funkcionari (o)koristili crnim fondom i da su znali za njegovo postojanje.

Međutim, danas je u HDZ na djelu omerta, zavjet šutnje; zavladala je kolektivna sinkopa, nitko se ničega ne sjeća i svu krivnju svaljuju na Sanadera.

A, danas neki od najbližih Plenkovićevih suradnika: Gordan Jandroković (predsjednik Sabora), Radovan Fuchs (ministar znanosti i obrazovanja), Branko Bačić (šef stranačkog kluba u Saboru), Dubravka Šuica (potpredsjednica EK u Bruxellesu), bili su ranije jednako tako bliski i Sanaderu.

Recimo, iako je Bačić nosio novac u torbama Sanaderovoj kući, a kad je pukla afera u policijski USKOK je osobno donio torbu s dva milijuna kn i 300 tisuća eura, danas se malo toga sjeća, navodno nije imao pojma o kakvom se novcu radilo, ali čak i da je to točno, a u to teško da može povjerovati čak i retardirana osoba, nije oslobođen odgovornosti, jer se kao stranački tajnik morao upitati odakle taj novac, i sl. Ali, ništa nije poduzeo, zašto?

Ne treba biti lumen i znati odgovor.

Cijena plaćena gubitkom izbora

Odbijajući da se u ime HDZ ispriča građanima RH koje je godinama sustavno i smišljeno pljačkao, Plenković zapravo poručuje: između bivšeg i novog HDZ nema dodirnih točaka, ali kako u to (po)vjerovati kad je upravo pod njegovom dirigentskom palicom u proteklih pet godina, koliko se nalazi na čelu vlade, osobno smijenjeno desetak ministara, a sve zbog sumnje na korupciju, pogodavanje, trgovinu utjecajima, primanje mita…

Uostalom, danas je RH po raširenosti korupcije u vrhu EU, a upravo za Plenkovićeva vakta, ionako dramatična situacija se samo dodatno pogorša(va)la.

Usprkos svemu on si beskrupulozno dozvoljava kazati: HDZ se nema zbog čega ispričavati, on je već platio cijenu gubitkom izbora nakon Sanaderova uhićenja, a oporbene zahtjeve za raspisivanjem prijevremenih izbora etiketirao je pukim politikantstvom.

Ali, je li baš tako, ako idemo tragom ove izvrnute logike možemo se zapitati: zar je uopće trebalo suditi njemačkim nacistima u Nürnbergu?

Plenković tvrdi kako on osobno s lopovlucima Sanaderova HDZ nema ništa; pa ni Willy Brandt nije imao ništa s Hitlerom, dapače, borio se protiv njega, ali po dolasku u Varšavu, kleknuo je pred spomenikom žrtvama holokausta kako bi iskazao kajanje za nacističke zločine počinjene u ime svih Nijemaca.

Ali, problem je u tomu što je HDZ od Tuđmana do danas ostao isti; presuda VS nije izazvala nikakvu katarzu, što više Plenković razmišlja da se stranka žali Ustavnom sudu (u kojem ima izrazitu većinu sudija na svojoj strani) i tako pokuša obnovom postupka, ako ne izmijeniti presudu, a ono barem njeno izvršenje otezati u beskonačnost.

Od Plenkovićevih obećanja kako će za njegovog mandata od HDZ napraviti pristojnu, demokršćansku stranku nema ništa; uostalom to je unaprijed bila misija osuđena na neuspijeh, jer hadezeovci misle da su skrojili državu po svojoj mjeri, ona je za njih ratni plijen, stranački bankomat.

Beskrupulozno izigravanje zakona i laž kao modus operandi stranačkog ponašanja bili su i ostali conditio sine qua non njihova političkog djelovanja.

Pucanje u sopstvene noge

A da je tomu tako, zar ima bolje potvrde od ponašanja hrvatske policije, dakle državnih organa, koji su se definitivno obrukali pokušajem prikrivanja nasilja koje sustavno provode nad migrantima.

Prvo se ministar policije Božinović, već po navici malo pravio blesav i tvrdio kako o tomu ništa ne zna, da treba biti oprezan, istražiti stvari itd; tek pritisnut evidentnim dokazima pokušao je anulirati štetu svaljujući svekoliku krivnju na nekolicinu policajaca koji su iz Istre došli na ispomoć graničnoj policiji.

Ali, to je bilo tako jadno i neuvjerljivo da je i sam zaključio kako mu je bolje odustati od sličnih budalaština i laži kojima nas je zasipao.

Naime, već godinama nevladine udruge upozoravaju kako se hrvatska granična policija ponaša nasilnički, pljačka izbjeglice, čak se govorilo i o silovanjima, ali sve to su čelnici MUP RH i nadležni ministar koji uživa puno povjerenje premijera Plenkovića ignorirali i(li) odbacivali.

Malo je tko u Hrvatskoj uopće obratio pozornost na riječi tadašnje predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović „kako je potrebno i malo nasilja kad provodite pushback“, a i aktualni šef države Milanović reagirao je slično; visokoumno, kako to samo on zna, poručio je svima koji plaču nad hudim migrantskim usudom kako „šengensku granicu nije moguće čuvati lepezama“.

I u pravu je, ali zar se policija, posebice kao u snimljenom slučaju, sa službenim palicama, maskirana i u odorama bez oznaka, iz zabave mora s tim nesretnim ljudima igrati toplg zeca, tj. mlatiti ih tako krvnički da im se nakon toga cijelo tijelo pretvori jednu veliku masnicu?

Ministar MUP RH, šef policije i drugi dužnosnici, uključujući i dobar dio saborskih zastupnika, ne samo desne provenijencije, prvo su (za)nijekali autentičnost snimaka, a potom su pritisnuti uz zid zaključili kako se radi o maskiranim batinašima za koje ne znaju tko su i kome pripadaju.

Ali, tek je ta isprika zazvučala ekstremno glupo; kako se to kaže: policija je sama sebi pucala u noge, jer je time zapravo priznala da ne kontrolira situaciju na granici, usprkos silnim senzorima, kamerama, dronovima i svim ostali tehnološkim čudima kojima raspolaže i kojima ih EU oprema kako bi sačuvala europsku granicu od „najezde bezprizornih hordi“ iz Afganistana, Pakistana, Sirije, Libije, afričkih zemalja itd. koji samo snuju kako da unište našu kršćansku civilizaciju.

Netko je očevidno upozorio policijske šefove kavu su bedastoću izvalili i gle čuda, nakon toga sve se počelo odmotavati kao po traci: neposredni počinitelji su ekspresno identificirani kao aktivni pripadnici policije, ali još uvijek se ne zna zašto su se maskirali, tko im je naredio da skinu oznake, da batinaju izjeglice, a očevidno se ne radi o ekscesu, već o sustavnom nasilničkom ponašanju pod okriljem i zaštitom državnih institucija.

Država je doživjela veliku blamažu, EU je licemjerno oprala ruke od svega, iako je jasno da su njene političke strukture, neizravno, itekako u sve to involvirane i da su zapravo podržavale sve što je hrvatska policija na granici radila.

A Plenković, koji pikira na visoku poziciju u Bruxellesu, iznova lažima pokušava (za)varati javnost, umjesto da sprovede detaljnu i ozbiljnu istragu i za ubuduće onemogući ničim izazvano nasilno ponašanje policije.

Božinović se ne osjeća odgovornim, o ostavci ne razmišlja, kao ni Plenković o njegovoj smjeni, od svega okreću glavu i od svih tih silnih opskurnih laži i zluradih isprika normalnom se čovjeku preokreće utroba.

I što je najgore, ogromna većina društva prihvaća bespogovorno sve te laži, bez imalo empatije za nesretnilke koji prolaze pravu Golgotu, a samo traže slamku spasa za sebe i svoje obitelji.

Čak ni ne misle ostati u Hrvatskoj, ona im je samo tranzitna stanica na putu u Zapadnu Europu.

Umjesto da iskaže žaljenje za postupanje policije i osudi nasilništvo Plenković brine o ugledu i imageu države koja ga je i tako već odavno izgubila, ako ga je uopće ikada stvarno i imala.

Zapravo, pravo je pitanje: može li voditi državu i o njenom ugledu brinuti stranka osuđena kao kriminalna i mafijaška organizacija?