Zašto levica nema odgovore

Ukazujem na taj izuzetni a posve zaboravljeni tekst jer je on možda i najbolje napisana analiza karaktera Kraljeve Jugoslavije, a nama danas u periodu agresivne rehabilitacije kralja Aleksandra može poslužiti kao ilustracija potpune intelektualne katastrofe sadašnje ovdašnje žalosne kulture i njenog jednako tako žalosnog sjećanja. Kad bi bilo vremena, volje i mogućnosti da se iznova prouče na primjer i brošure kao što su „Glavnjača kao sistem“ Rajka Jovanovića ili „Lepoglavski vampiri“ Rudolfa Hercigonje (a obje govore o krvavom režimu tog istog vladara), možda bi brojni revizionisti bili stidljiviji i oprezniji. Ovako, oni nasrću i jurišaju i ovdje pobjeđuje kič i tabloidi, rijaliti programi, šarlatani i drugi intelektualni probisvjeti, čemerna antievropska misao na navodno proevropskom putu.

Ponovo ću pozvati u pomoć Krležu, onog Krležu čijih knjiga danas u našim knjižarama u pravilu nigdje nema. Kao što znamo, Atenjani su svog najmudrijeg čovjeka, Sokrata, odbacili, natjeravši ga (demokratski, na tajnom glasanju a većinom glasova) da ispije smrtonosnu kukutu, a mi smo dve hiljade godina kasnije svog najvećeg enciklopedistu bacili u kontejner ili u oganj. Samo je Tuđmanova vlast uništila 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije, one enciklopedije na koju je Krleža (bez obzira na manjkavosti i greške – vidjeti „Marginalije“) s razlogom bio ponosan, da o drugom ne govorimo. Dakle, taj Krleža u jednom svom kraćem tekstu povodom nekog Titovog rođendana kaže kako „naš čovjek“ (to je njegov karakteristični izraz) kroz silna stoljeća, a sve do Titove povijesne pojave, nije imao svoj krov nad glavom i kako taj „naš čovjek“ nije valjda lud da zapali taj svoj krov nad tom svojom glavom. Veliki pisac se, kao što znamo, dobrano prevario te su u ratovima devedesetih ti zlosretni „naši ljudi“ popalili i svoje i tuđe krovove pa danas žive kako žive i životare kako životare. Zahvaljujući, dakle, jalovoj nadi jednog od najvećih umova našeg tla u prošlome vijeku, mi smo sad u stanju da prepoznamo svoj problem. U najkraćem, problem bi se mogao sažeti u pitanje – zašto je taj „naš čovjek“ poludio jer da nije poludio ne bi hametice palio svoje i tuđe krovove i glave?

Oni koji su gledali Tarkovskog, odnosno „Rubljova“, sjećaju se očaja momčića kojemu otac, majstor za lijevanje zvona, nije prije smrti ostavio tajnu, recept kako se lijeva zvono. Naša je omladina danas u takvom položaju jer joj mi ne odajemo tajnu, a ne odajemo je jer se pravog odgovora još nismo dohvatili niti smo na putu da ga dokučimo. Uostalom, možda i nije slučajno što i naše Društvo za istinu u proteklih dvadesetak godina nije našlo za shodno da bar jedan jedini svoj skup posveti omladini i njenim problemima, tj. njenoj budućnosti. Kao da nam je važnija naša vajna starost od njihove mladosti. Ponekad imam utisak da neki ne bi ni Lolu Ribara primili u SKOJ.

Elem, ponovimo pitanje – kako je i zašto to sve propalo? Šta da kažemo djeci? Kako da žive? Šta da rade? Da se svi isele kao ovi žalosni migranti iz Bangladeša, Pakistana, ekvatorijalne Afrike? Ima li važnijeg pitanja od sudbine naše djece i unuka? Jesmo li važniji mi i naše posljednje godine života od njihove budućnosti i sudbine? Imamo li pravo na sebičnost? Jesmo li uopšte svjesni realnosti koja nas okružuje? Realnosti u kojoj je samo u Hrvatskoj srušeno tri hiljade partizanskih spomenika, realnosti u kojoj svoje ulice i spomen obilježja gubi Tito a dobija Draža, realnosti u kojoj se u udžbenicima izjednačavaju partizani i četnici, a ustaški koljači iz Blajburga dobijaju podršku parlamenta, sabora?

Epohu u kojoj smo, sto godina nakon klanice Prvog svjetskog rata, karakterizira na planetarnom planu, regeneracija tj. obnova poraženih desnih ideja i ideologija. Po završetku Drugog svjetskog rata činilo se da će sa slomom nacizma posve nestati slična stremljenja, ali se to nije dogodilo i danas na parlamentarnim izborima u tzv. demokratskom svijetu u mnogim državama pobjeđuju desne snage. Kao gospodari svjetskih medija one uspješno kamufliraju svoje zločinačke operacije kao što je Pinočeov udar protiv Aljendea ili Suhartov pokolj pola miliona indonežanskih komunista, da ništa drugo ne pominjemo. U takvoj situaciji (domaćoj i stranoj) mi, danas i ovdje, ne možemo neodgovorno i lakomisleno širiti optimizam bez pokrića. Kažu nam kako je četrdeset prve, kad su moji roditelji krenuli u rat za slobodu, bilo i teže pa je ta generacija uprkos nevjerovatnim žrtvama izvojevala pobjedu. Ne bih povlačio znak jednakosti jer su i oni, dugo slijedeći Staljina, pravili greške (sudbina Markosa u Grčkoj, Durutija u Barceloni, a o sibirskim grobovima da ne govorimo), ali mi danas nemamo valjane odgovore ni na jedno od velikih pitanja budućnosti i u tome vidim najveću slabost lijeve misli.

Nekoć su naši najbolji ljudi imali široke vidike, sagledavali evropske perspektive. Tako Dimitrije Tucović, pišući svoj legendarni spis „Srbija i Arbanija“, raspravlja između ostalog i o supremaciji na Mediteranu, o tome kako je Portugal, otkrivši put za Indiju, oduzeo Veneciji dominaciju nad Sredozemljem. Lola Ribar u mladim godinama aktivno učestvuje u raspravama o tadašnjem evropskom modernitetu, a danas žalosni ostaci naše lijeve inteligencije daju obol sve jačem nacionalizmu surađujući u opskurnim glasilima i emisijama desničarske orijentacije. Ovdje perjanice današnje pismenosti rimuju ale i koale, a u Zagrebu režiser filma o Jasenovcu – diletant na državnoj televiziji – lansira tezu prema kojoj su mrtvaci iz logora plutali šezdeset kilometara uzvodno. Kontrarevolucija (jer je to to i ništa drugo) posljednjih decenija nije uništila samo privredu, odnosno materijalna dobra, nego i umjetnost i duh općenito. Titovu epohu u književnosti predstavljaju Andrić, Krleža, Crnjanski, Ujević i brojna druga velika imena, a današnjim stihotvorenijem dobrim djelom gospodare silni netalenti, literarne ništarije, bijesne domaćice, noćne dame i ratni zločinci.

Filozof Milan Kangrga, jedan od osnivača „Praksisa“, jednom reče kako smo sa svojim socijalističkim projektom uranili tristo godina. Možda je problem upravo u tome što niko od živih ne može sačekati tih tristo godina. Osim nekih školjaka i kornjača. (Delovi izlaganja na Okruglom stolu Društva za istinu o NOB i Jugoslaviji posvećenom stogodišnjici stvaranja Jugoslavije, održanom 6. i 7. decembra u Beogradu).