Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije jesu završeni, ali su nacionalne tenzije i dalje jake. One se, između ostalog, ogledaju i u tome što sve manje poznajemo jezike svojih prvih komšija. Na teritoriji gde stanovnika manjinske zajednice ima u većem broju nego srpskog življa, niko ne pokazuje preteranu zainteresovanost da nauči jezik onog drugog.
Svog prvog komšije. Jedini retki primeri su Senta i Kanjiža sa okolinom, gde pretežno žive Mađari. I oni i Srbi podjednako dobro znaju jezike jedni drugih. Ali to već nije slučaj u Somboru, Novom Sadu ili Subotici.
Kako je nekada bilo a kako je danas, objašnjava Milorad Pupovac, predsednik Srpskog nacionalnog veća u Hrvatskoj, ali i profesor lingvistike na Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Sociološka i sociolingvistička istraživanja o tome koliko poznajemo jezike naroda sa kojima živimo u istoj državi nisu rađena na ovim prostorima, te naš sagovornik govori iz ličnog iskustva i istraživačkog saznanja.
– Na osnovu mojeg iskustva u obilasku bivših jugoslavenskih zemalja, pa onda i Srbije, značajno se smanjila dvojezičnost sa jezikom, kako se to nekad govorilo, životne sredine. Sve manje Srba govori mađarski u Vojvodini, albanski u sredinama gdje su Albanci većina, ali nerijetko i obrnuto. Na Kosovu sve manje Albanaca govori srpski. Tako historijske regionalne dvojezičnosti, pogotovo obostrane dvojezičnosti, opadaju, a raste i širi se dvojezičnost sa engleskim. Dakle, jezik svojih susjeda sve manje znamo, a jezik globalne komunikacije sve više. Izuzetak su sredine poput Istre u Hrvatskoj, u kojoj se održava hrvatsko-talijanska i talijansko-hrvatska dvojezičnost. Jezička tolerancija vidi se i u pojedinim mestima u Vojvodini – ističe Pupovac.
Naš sagovornik saglasan je sa tezom da su se „komšije“ različitih nacionalnosti bolje sporazumevale u vreme SFRJ, a da su danas sve manje zainteresovane da nauče jezike drugih nacionalnosti. Tome su, kako objašnjava, doprinele etnocentrične ili etatističke jezične politike „koje ne priznaju jezične razlike, a ako ih priznaju, onda ih nastoje ne njegovati i imati aktivnu politiku promocije domicilne dvojezičnosti“.
– Postjugoslavenske jezične politike su pretežno netolerantne i isključive, potpuno suprotne prirodi samog jezika kao sredstva sporazumijevanja. Postjugoslavenske jezične politike su politike nesporazuma. U netoleranciji prema razlikama i u forsiranju identitetske ili državne uloge jezika sva je uloga tih politika. Zato one nisu samo loše za jezične manjine, već su loše za govornike većinskih jezika, jer ih drže taocima njihovih ideologiziranih i nefunkcionalnih jezičnih politika – ističe Pupovac.
Da smo se nekada bolje razumeli, saglasna je i Viktoria Radić sa Katedre za hungarologiju Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu.
– U Vojvodini srpski građani retko poznaju mađarski jezik, sem u Senti i Kanjiži i u okolnim selima, koja su izrazito mađarska naselja. Ali to već nije slučaj u Somboru, Novom Sadu ili Subotici. Suprotno tome skoro svi vojvođanski Mađari znaju srpski, a mnogi su dvojezični. Međutim, nekada u Vojvodini nije bila retkost da su ljudi govorili tri jezika, srpskohrvatski, nemački i mađarski – ističe Radić. Prema njenim rečima, u obrazovnom sistemu bi trebalo negovati jezik okoline i trebalo bi se truditi da deca nauče što više i o kulturi drugih narodnosti, manjina i naroda.
– Političke partije i kulturne organizacije trebalo bi da odbiju etničku zatvorenost. Trebalo bi pomoći i književnim prevodiocima, koji nemaju dovoljno mogućnosti za publikaciju svojih prevoda, a štampa bi u većoj meri morala da bude dvojezična – naglašava gospođa Radić.
Jezik u funkciji nacionalnih ideologija
Promocija jezičnih razlika bi trebalo da javno učini vidljivim jezične razlike. Na primjer, ćirilicu u Hrvatskoj ili srpski u Crnoj Gori, ili albanski na jugu Srbije. I trebalo bi da to bude makar simbolički vidljivo u jezičnom obrazovanju. Revizija jezičnih politika trebalo bi da ide u pravcu oslobađanja jezika od smrtnog zagrljaja identitetske funkcije u cilju razvijanja njegove komunikacijske funkcije. Naša jezična obrazovanja primarno su nacionalno-identitetska, u funkciji nacionalnih, identitetskih ideologija, a nasušna je potreba da se jezično obrazovanje razvije za potrebe suvremenog javnog i interpersonalnog komuniciranja. Vrijeme je da se djecu prestane gnjaviti time što je naše što njihovu u jeziku i da ih se počne učiti suvisloj vještini pisanja i govorenja, razgovaranja i raspravljanja, obrazlaganja i argumentiranja – kaže Milorad Pupovac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
