Zašto su Balkanci ratovali

Kaplan je jedan od mnogih koji su duboko uvjereni da etničke sukobe potiče uprvo drevna mržnja.

„Istorija XX veka ponikla je na Balkanu. Ovdje su ljudi bili odvojeni siromaštvom i etničkim suparništvom, što ih je osudilo na mržnju. Ovdje je politika bila svedena gotovo na nivo anarhije koja je s vremena na vrijeme Dunavom doticala u centralnu Evropu“, piše Kaplan i nastavlja: „Nacizam, na primjer, može tražiti svoje poreklo na Balkanu. U ćumezima Beča, plodnom tlu etničkih trvenja bliskih južnoslavenskom svetu, Hitler je naučio kako da mrzi na tako zarazan način.“ Kaplanu je strana pomisao na to da bi nešto tako strašno poput holokausta moglo niknuti u civiliziranim njedrima. Stavlja protiv sebe dva svijeta: svijet svjetla i mraka, Zapada i Istoka, prvi plemenit i miroljubiv, drugi divljački i krvoločan. Dok prvi pokušava civilizirati onaj potonji, sam se pritom izlaže opasnosti od etničke zaraze.

Dok su Habzburzi prema Kaplanu zaslužni za uvođenje etničke tolerancije na Balkan, s druge strane njemački nacionalizam postaje tim opasniji, što je bliži slavenskome istoku i jugu. I tu mu je najgora Bosna. Nije je posjetio, ali ipak s gađenjem piše kako je to „močvara etnički izmešanih sela i planina. Bosna je ruralna, izolovana i puna podozrivosti i mržnje (…) ipak (je) imala delikatan urbani centar – Sarajevo, gde su Hrvati, Srbi, Muslimani i Jevreji tradicionalno živeli zajedno u pristojnom skladu. Ali okolna sela bila su puna divljačke mržnje, koja je vrila usled siromaštva i alkoholizma.“

Richard Holbrooke, glavni Clintonov pregovarač o mirovnom sporazumu u Bosni i Hercegovini nije dijelio takve stavove. Vođen idejom ljudskih prava, ustrajao je na pravu izbjeglica na povratak i na kažnjavanju ratnih zločina, za što je morao pridobiti, pored Clintona, još tri strane u BiH (srpsku, bošnjačku i hrvatsku) Srbiju, Hrvatsku, Kongres, Europsku zajednicu i Rusiju. Ipak je prilično zapostavio demokratiju, vladavinu prava i funkcionalnost političkog sistema. Primjera radi, gornji dom Parlamenta BiH ima svega 15 članova, što je apsolutno nedovoljno ako se BiH treba pripremiti, recimo, za pristupanje Europskoj uniji.

Mada Holbrooke, prema vlastitim riječima, nije želio uspostaviti samo oružano primirje nego mir, ovi detalji otkrivaju kako je bio uvjeren da maksimum koji se može postići je da sukobljene etničke grupe žive mirno jedni pored drugih, ali nikako zajedno. U svojoj knjizi vrlo detaljno opisuje izradu mirovnog plana i pregovore o njemu, ali ništa ne piše o genezi koncepta Ustava koji je skrojen striktno prema načelu etnokratije. Kao da se to u takvim slučajevima razumije samo po sebi, kao da tu u principu nije ništa sporno.

Teško je naći bolju ilustraciju etničkih sukoba: rat razbuktan uz pomoć etničkih predrasuda okončan je uz primjenu drugih predrasuda. Predrasudni, negativni stereotipni pogledi naglašavaju razlike između etničkih skupina, minimiziraju unutarnje razlike i pripisuju skupinama jednostavne karakteristike, često bez osnove. Ne kažem to kako bih ismijavao žrtve ili agresore, političare i mirovnjake. Uvijek je lako kritizirati sa strane, ali je vrlo teško lično se suočiti s potrebom razrješavanja zapetljanog problema. Ali, kako kaže Pierre van der Berghe, ma koliko su stereotipi iracionani i neosjetljivi na situaciju, služe – prema načelu „bolje išta nego ništa“ – kao uvijek dostupan vodič za situacije u kojima su bolje informacije nedostupne, ili je njihovo stjecanje vrlo opasno. U tome se krije surova tajna jezičke kombinacije „etnički“ i „konflikt“.

Za razliku od američkog diplomate imao sam više prilika da dobijem informacije o etničkom sukobu u Bosni i Hercegovini kroz direktno iskustvo. Odrastao sam u Pragu, u atmosferi autoritarnog komunističkog režima, u porodici koja je bila vjernička po ocu i komunistička po majci. Češka je već sto godina svjetska ateistička velesila, tako da je mala, čvrsta katolička zajednica u Pragu bila svojevrsna manjina. Ja sam unutar ove tradicionalistički nastrojene grupe provodio mladost čitajući Bibliju i knjige o evoluciji, uspoređujući ih međusobno.

Sa 18 godina otišao sam služiti vojni rok, što je u tadašnjoj čehoslovačkoj vojsci izgledalo ovako: godinu dana si niko i ništa, radiš sve što ti kažu i moraš svaki dan trpjeti raznorazna ponižavanja. Onda godinu dana ne radiš ama baš ništa i možeš ponižavati one koji služe prvu godinu. Pored ove osnovne podjele postojale su još neke druge. Romi, s kojima sam se donekle zbližio, držali su se zajedno bez obzira iz kojih su krajeva bivše Čehoslovačke došli i međusobno su se štitili od nasrtaja većine koja ih je kolektivno prezirala.

Za razliku od njih, šačica slovačkih Mađara izabrala je put etničke mimikrije: perfektno su naučili češki i nastojali su biti nevidljivi (na primjer, koristili su se nadimcima umjesto imenima). Bila je to velika škola socijalne dominacije i grupnih odnosa, mada toga tada još nisam bio svjestan.

Kada sam u septembru 1989. godine upisao etnografiju na fakultetu, već se naziralo da je komunistički režim postao labav. Na obaveznim predavanjima marksizma-lenjinizma otvoreno smo osporavali osnovne teze te kvazi nauke. Išli smo na demonstracije. Onda je uslijedio nezaboravan mjesec dana studentskog štrajka, u toku kojeg sam lično doživio kolektivnu mobilizaciju i grupnu samoorganizaciju, što će mi kasnije pomoći da bolje razumijem društvene pokrete.

Osjetio sam onaj bukvalno fizički užitak koji u čovjeku stvara utisak da je član velike i moćne grupe koja se bori za višu ideju, kao i višednevnu euforiju i gubitak straha koji to sa sobom donosi. Štrajk je završen pobjedonosnim prodorom s vozom humanitarne pomoći Bukureštu u kome se još pucalo. Autoritarni režimi istočne Evrope srušili su se kao kule od karata i meni je sva budućnost izgledala ružičasta.

Prva mrlja pojavila se kada sam u februaru 1990. godine čuo za poziv kosovskih Albanaca na istrebljenje svojih srpskih komšija (ispostavilo se da je to bila propagandna laž). Otišao sam autostopom u Prištinu, upoznao niz srpskih i albanskih studenata i usput i Ibrahima Rugovu. U martu 1991. godine tražili su od bivših čeških štrajkača podršku studenti iz Beograda, ali je nisu dobili, jer niko u Češkoj nije bio svjestan situacije u Jugoslaviji.

I mene je ponovno počela više interesirati tek kada je počelo pucati u Hrvatskoj. Otišao sam tamo, najpre na hrvatsku stranu, da bih se igrom slučaja našao na srpskoj. Nedugo zatim došla je na red Bosna i Hercegovina, gdje sam, između ostalog, pola godine u toku 1993. detaljno pratio razbuktavanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba na potezu od Mostara do Usore. Sve do 1996. godine bio sam student i putovao još uvijek pretežno autostopom: tri dana do Zagreba i otuda na razna mjesta po Hrvatskoj ili Bosni, gdje sam se kretao kako je god to bilo moguće, autobusom, auto stopom, s vojskama raznih strana ili sa stranim dopisnicima. Od 1997. do 1999. godine radio sam kao referent i kasnije analitičar za Balkan u češkom Ministarstvu spoljnih poslova i odlazio u Srbiju, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju… Živio sam s ljudima i kod ljudi.

Balkanci za mene nisu bili ni romantizirani ponosni gorštaci, ni plemenski krvoloci. Bili su jednostavno poput mene, pogotovo kada sam i ja za mnoge zapadne novinare ili humanitarce bio pomalo sumnjivi istočnjak. S druge strane, poznavanje jezika zbližilo me s okolinom u kojoj sam se kretao. Naravno, ostao sam stranac i kao stranac u sukobu sam uvijek bio povlašten u odnosu na lokalne stanovnike, ali sam ipak imao prilike osjetiti sukob na vlastitu kožu puno više nego ogromna većina drugih stranih naučnika i dopisnika.

Došao sam napokon do saznanja da postoji manjina onih koji se istinski trude da se ponašaju moralno i altruistički, pa isto tako manjina koja je čisto egoistina, ali da se većina, vođena kombinacijom altruizma i egoizma jednostavno pokušava u životu snaći. I to prema okolnostima. Makar je to i značilo, kako je to pokazao povjesničar 2. svjetskog rata Christopher Browning, postrojiti se u streljački vod. I sumnjao sam da postoji neka bitna razlika između stanovnika bivše Jugoslavije, kao slučajno odabranog uzorka globalne populacije i drugih mjesta na kojima se odvijaju etnički konflikti. Ili bilo kojeg drugog mjesta u svijetu.

„Kako izgleda zemlja na mjestima gdje ljudi čine zvjerstva? Postoji li neki smrad, savršeno mjesto, nešto u vezi s krajolikom što bi moglo optužiti?“ zapitao je Kaplan u svom putopisu. Ja sam vremenom naučio čitati balkanski krajolik kao knjigu. Crkve i džamije, zbijena i razbacana sela, radnička naselja iz vremena industrijalizacije, gastarbeiterska naselja, ravnice, planine, primorje, stare čaršije, polururalne palanke, centri velikih gradova, sve je to vuklo sa sobom neke socijalne i kulturne odrednice. Uvijek sam prolazio kroz neke nevidljive granice, neke su sredine bile otvorene, druge zatvorene. Jedni druge su prezirali, ali takođe uvažavali.

Uvijek su bili gostoljubivi. Nisam nanjušio nikakav imaginarni Kaplanov smrad koji bih mogao optužiti za ono što se događa. I za razliku od Kaplana koji je sve koje je sreo pitao za breme prošlosti, i dobivao je tačno onakve odgovore kakve je želio, ja se nisam pitao zašto ljudi ratuju. I, za živo čudo, često su mene samog pitali: „Zašto ratujemo? Zašto nam se ovo desilo?“ Ako su, pak, objašnjavali zašto i posezali su za objašnjenjima iz prošlosti, rijetko su bili sigurni i činilo mi se više da traže u svim tim zbivanjima nekakav red, makar i loš. Jer za ljude, kao bića koja poznaju logiku toka vremena, ubitačna je mogućnost da bi njihovu budućnost mogla određivati puka slučajnost.

Manipulacija identitetima

„Naš“ identitet i identitet onih „drugih“ su međusobno povezani. Ako dođe do konflikta, jačanje „našeg“ identiteta istovremeno pojačava uvjerenje o različitosti onih „drugih“. I to obostrano učvršćivanje identiteta opet ima povratnu reakciju na značaj koji dajemo konfliktu. Zato konflikti ulaze i u sadržaj kolektivnih mitova pomoću kojih kontinuirano potvrđujemo svoj identite. A budući da mitovi svoj materijal crpu iz prošlosti nije ni čudo da se pojavljuju težnje da se s identitetom manipulira posredstvom određenog tumačenja historije.

LJudi su u određenoj mjeri skloni da na sebe gledaju kao na biološku vrstu. To znači da ljudske zajednice općenito vidimo kao stalne. Uprkos svekolikom napretku u komunikaciji i u informiranosti obično ljudsko iskustvo ograničeno je ljudskim životom, mogućnostima i sposobnostima pojedinca da komunicira i shvata događaje koji vremenski i prostorno prevazilaze njegov neposredni horizont. Te sposobnosti i mogućnosti su ograničene. Još uvijek smo dimenzionirani na kontakte s nekoliko stotina ljudi a naše shvaćanje historijskih promjera ograničeno je dužinom ljudskog života. Zbog toga narodima (uključujući i svoj) pripisujemo „tipične“ kolektivne karakteristike koje nakon toga često vidimo kao stvarne urođene karakteristike.

Narodni identitet dobija konkretnije crte s porastom društvene mobilnosti u toku koje se kod ljudi formiraju preciznije predstave o različitim društvenim zajednicama i u toku koje i sebi i drugima pripisuju kolektivne kulturne, fizičke i psihičke karakteristike (na području čeških zemalja otjelovljene u stereotipima o mudrom Čehu Vašeku i glupom NJemcu Mihalu). Veća društvena mobilnost ne podrazumijeva samo to da su se ljudi više selili već, prije svega, da su mijenjali svoj društveni položaj, dakle i identitet. Za društveni položaj se natjecalo a demonstriranje identiteta je često bilo značajno zbog uzajamne podrške. Taj proces nije samo specifična karakteristika evropskih narodnih pokreta. Indijanci na Yucatanu su stoljećima bili svjesni svoje različitosti od Španjolaca (ili „bijelih“ – blancos, gueros, koji su se razlikovali po kulturi, jeziku i društvenom položaju), međutim, njihov vlastiti identitet bio je lokalni i rodovski. Zajednički identitet se počeo formirati i širiti tek od 19. stoljeća u vezi s promjenama društvenog poretka, pri čemu je ime „Maya“ (Maja), prvobitno jedno od mnogih, bilo posuđeno od arheologa i lingvista koji su ga koristili iz tehničkih razloga kao zbirnu oznaku za određenu kulturu, odnosno skupinu srodnih dijalekata.

O Filipu Tesaru

Češki etnolog Filip Tesar od devedesetih godina prošlog veka bavi se istraživanjem Balkana, naročito etničkih konflikata, nacionalizma, postkomunističke transformacije, evroatlantskih integracija i uticaja Kine. Boravio je u Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Hrvatskoj, centralnoj Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori i Albaniji, gde je obavio više terenskih istraživanja. Na osnovu toga nastala je knjiga „Etnički konflikti – na Balkanu i ne samo tu“ koji je na srpskom jeziku objavila izdavačka kuća „Biblioteka XX vek“ (Beograd, 2019, urednik Ivan Čolović, preveo Adin LJuca).

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.